Ustup i raspodjela imovine za života vlasnika dvostrani je pravni posao usmjeren prije svega na to da se nakon smrti vlasnika njegova imovina ne može uzeti u obzir prilikom nasljeđivanja.
Ovo je strogo formalan pravni posao, u pravilu besplatan, iako se i takvim ugovorom može ugovoriti kakvo uzdržavanje, neki stvarni teret, služnost ili neka druga naknada. Pravnici ga zato zovu pravni posao između živih (inter vivos) i poseban ugovor (sui generis).
Ovaj ugovor je dvostrano obvezan ili dvostran pravni posao koji zaključuju isključivo potomci, bračni ili izvanbračni drug s ustupiteljem. Još za života ustupitelj ustupa besplatno svoju imovinu koju ima u momentu zaključenja ugovora ili moguće uz kakvu obvezu, teret ili zadržavanje kakvih prava, ili pak dio svoje imovine. Imovina ustupitelja raspoređuje se za života ustupitelja. S ustupom imovine moraju biti suglasni svi suugovornici. Ako nije tako, ako nema suglasnosti, onda je nastao ugovor o darovanju. Pravni učinci ugovora o ustupanju nastupaju odmah po njegovu zaključenju.
Sve što je ugovoreno ili bolje rečeno raspoređeno ne ulazi u sastav ostavine niti se uzima u obzir pri izračunavanju vrijednosti nasljedstva. U trenutku smrti sve što je ovim ugovorom raspoređeno ne ulazi u sastav ostavinske imovine pri čemu treba reći da prilikom otvaranja nasljedstva ostavinsku imovinu ustupitelja čini samo ona imovina koju je ovaj možebitno naknadno stekao. Bitan uvjet je pak odreknuće svih ustupiteljevih suugovornika, ali pod uvjetom da je riječ o zakonskim nasljednicima nasljednih prava koja bi za njih mogla nastati zbog ustupiteljeve smrti u pogledu imovine obuhvaćene ugovorom.
Krug osoba s kojim se može zaključiti ovaj ugovor jako je uzak jer zakon izričito propisuje mogućnost zaključenja takvog ugovora samo s potomcima i bračnim drugom, kao osobama koje su pozvane naslijediti ustupioca. To isto vrijedi i za izvanbračnog druga, ali ako bi takav ugovor bio zaključen s drugim osobama onda bi to bio samo darovni ugovor i ništa drugo (čl. 105 Zakona o nasljeđivanju). Pored toga mora postojati suglasnost svih suugovrnika jer njihov pristanak implicira i odricanje od budućih nasljednih prava u pogledu imovine obuhvaćene ovakvim ugovorom. Ako se makar i jedan potomak ne složi s ugovorom ili mu se pak rodi dijete, ili se ne složi bračni drug, ili se pojavi kakav nasljednik do tada nepoznat onda ex lege (po zakonu) ugovor o raspodjeli imovine konverzijom postaje samo darovni ugovor. Također, je dopuštena mogućnost naknadnog pristupanja takvom ugovoru.
Ugovor o ustupu ili raspodjeli imovine mora biti obvezatno sastavljen u pisanom obliku i ovjeren od suca nadležnog suda, ali pri tom treba kazati da ugovor može sastaviti i javni bilježnik samo u obliku javno bilježničkog akta ili potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku. To zato što tako dobiva snagu javne isprave. Javni bilježnik mora ugovor pročitati strankama, potanko ga objasniti, utvrditi da li su stranke sposobne mentalno takav akt sačiniti, objasniti strankama smisao i posljedice takvog ugovora te se uvjeriti da li takav ugovor odgovara pravoj volji stranaka. Dužnost je, također, javnog bilježnika prethodno na propisan način utvrditi identitet stranaka. Sve to putem osobne iskaznice, putovnice ili iskaza dva svjedoka. Sve to mora biti u zapisniku kao i u slučaju naknadnog pristupanja ugovoru. Treba kazati da je prednost ovakvog ugovora u tome što tako ustupljena i podijeljena imovina ne ulazi poslije, u slučaju smrti ostavitelja, u njegovu imovinu. Naknadno pronađena imovina koja nije obuhvaćena ugovorom o ustupu i raspodjeli ne ulazi u spomenuti ugovor, ali je njen vlasnik može nekim drugim pravnim poslom prenijeti na sudionike ugovora (na primjer darovanjem i sl.), dok ranije zaključeni ugovor ostaje na snazi. Treba napomenuti i to da je ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života u pravilu besplatan.
Ako je ustupitelj za života ostavio kakve dugove tada potomci ili bračni drug ne odgovaraju za ostaviteljeve dugove, za razliku kada se radi o nasljednicima, što je značajna prednost ovakvog ugovora u odnosu na zakonske ili oporučne nasljednike. Ustupiteljevi vjerovnici mogu ugovor pobijati samo posebnom tužbom, ako im je tim pravnim poslom napravljena neka šteta (to tzv. actio publiciana).
Ugovor o raspodjeli imovine može se opozvati samo u slučaju ako potomci ili bračni drug ne ispunjavaju neke obveze nametnute ugovorom kao na primjer kod uskrate uzdržavanja, ili ako potomak nije vratio dugove trećoj osobi, a to je ugovoreno, ali svakako i u slučaju osiromašenja ustupitelja, grube nezahvalnosti obdarenika, zapravo potomka, bračnog druga koji su nešto dobili temeljem takvog ugovora. Opoziv ima pravne učinke samo prema onom potomku ili bračnom drugu na koga se odnosi, ali ne i na ostale ugovorne strane jer prema njima ugovor i dalje traje. Nakon opoziva ugovora prestaju i nasljedno pravni učinci ugovora te će osoba moći steći nasljedno pravo (nužni dio) samo onda ako za to ima pravni temelj.
Treba na kraju kazati da ovakav ugovor o ustupu i raspodjeli imovine nije baš u praksi uobičajen. No, trebalo bi
