Jedna dobro upućena diplomatkinja mi je ovih dana rekla da joj prilaze neki ljudi, često su to umjetnici, koji joj se povjere i kažu joj ispod glasa: „Znate, ja sam Srbin/Srpkinja“. Diplomatkinja mi je zatim kazala da tim ljudima odgovara: „I kakve to ima veze?“ Ona im to govori kako bi im poručila da nemaju razloga to kriti. Zapravo, razgovarali smo o tome da se mnogi Srbi u Hrvatskoj, ali evidentno da se to naglašeno događa u Zagrebu, premda su umjetnici ili neke druge javne ili poznate osobe, ponašaju neprikladno srameći se priznati etničko porijeklo. Ja taj problem nemam: mene nije sram kazati da sam Srbin i da sam, što se duhovnog života tiče, pravoslavac. A vi ćete sada kazati da je jasno da nemam taj osjećaj srama jer nisam ni Srbin ni pravoslavac. Premda ću vam odmah reći: A kako vi znate da nisam ni Srbin ni pravoslavac? Odakle vama pravo da mi niječete moje srpstvo i moje pravoslavlje?

Tražio sam neki dan tople papuče s anatomskim uloškom da poklonim supruzi. Dogodilo se to u nekoj apoteci. Bilo je više ljudi. Apotekarka mi pruža jednu papuču. Pipam, ”zgodno”, velim, a onda neoprezno, ali normalnim glasom kažem ”Made in Serbia”. Istog časa se društvo okrenulo prema meni, a apotekarka se krenula ispričavati. Pomislio sam joj reći: ”Ne brinite, ja sam Srbin i pravoslavac”. Zaključio sam da ću je još više zbuniti, pa sam zašutio. Pogriješio sam. Jer ne vidim drugi izlaz nego da Hrvati budu Srbi i da Srbi budu Hrvati.

Grozim se onih koji sebi uzimaju pravo diktirati drugima što imaju biti i kako se moraju izjašnjavati. Ili pak kada mi ovih dana, od poznatog zadarskog liječnika i političara Denisa Brukete stiže poruka: „A da se lečiš? Ajde da se lečiš!“ Jer je to izrečeno u obliku psovke. Naime, gospodin Bruketa izgovara, iz podsvijesti, ono što je njemu negativno, a vezano je uz srpski jezik, odnosno onaj kojeg on adresira, je potrebno misli on, prozivati na način da ga baš „ponizimo“, prokažimo ga, eto, tako da sugeriramo da je „Srbin“. Nije bitno je li Srbin, ali hajmo ga tretirati kao Srbina! Što bi drugo to „lečiti se“ imalo biti nego najveća moguća psovka, ona koja, po mogućnosti, briše čovjeka s lica zemlje?

Znam da za mnoge naše sugrađane, imali oni to u svijesti ili u podsvijesti, biti Srbinom neprijatna, užasna stvar. Ta Srbi su… ovo, ono… Pa ću onda kazati da to što mi zadarski liječnik i političar Denis Bruketa poručuje smatram groznim oblikom šovinizma i rasizma. A onda ću dodati i da se šovinizam i slični oblici netolerancije šire u našim medijima, pa čitam kolumnu neke gospođe koja si daje pravo vrednovati tko je izvorniji Zagrepčanec: gradonačelnik Milan Bandić ili Zlatko Hasanbegović? Sve je to užasno, neprihvatljivo i gadljivo.

I pustite me na miru ako danas ili ovaj tjedan praznikovanja Božića po julijanskom kalendaru (neka vam je sretan, Hristos se rodi!) ili tijekom cijele godine želim biti Srbin i pravoslavac. Ili ako dogodine odem dr. Krausu i rabinu Preleviću s molbom da mi se izvrši obrezivanje i primi u vjeru Mojsija? Koji se vama vrag događa? Ja želim biti Srbin i pravoslavac i što da radim kada mi stižu poruke u inbox ili kad mi se u komentarima ispod članaka (u kojima se inače o meni govori) poručuje da sam „Čedo“, „Jovan“ ili da se pokupim u tri p…e materine, što će reći u Srbiju?
Ono što mene i dalje ohrabruje je stav kojim je vladika Porfirije Perić započeo i nastavlja svoju službu: „Naglašavam, ne postoji alternativa – moramo učiniti sve da prihvatimo jedni druge onakvima kakvi jesmo“. Pozdravljajući „sve građane Hrvatske i Slovenije – pravoslavne, katolike i svih drugih vjeroispovijesti, ali i agnostike ili ateiste“, mitropolit Porfirije je naglasio: „Dolazim otvorena srca nastojeći primijeniti tri načela – dijalog, praštanje i pomirenje, uz poruke da moramo prihvatiti jedni druge onakvima kakvi jesmo.“

A kad mi dođe potreba da uđem u crkvu da se pomolim i saberem, uđem ja u Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu na Cvjetnom trgu. Nemam problem ući ni u druge crkve, ali ova mi je u Zagrebu najdraža. U njoj, by the way, ljudi ne maze pseudosvece koji su bili suputnici ustaškim koljačima

Onaj glumac ili ona glumica, da spomenemo samo neke, koji se srame svog srpstva, možda i pravoslavnog krštenja, meni su poziv da budem Srbinom i pravoslavcem. A kad mi dođe potreba da uđem u crkvu da se pomolim i saberem, uđem ja u Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu na Cvjetnom trgu. Nemam problem ući ni u druge crkve, ali ova mi je u Zagrebu najdraža. U njoj, by the way, ljudi ne maze pseudosvece koji su bili suputnici ustaškim koljačima.
Sada kad imam novu knjigu u knjižarama i izlozima („Povratak Adolfa Pilsela“, VBZ) i kada mi mnogi prilaze da mi čestitaju zbog ispravnog načina tumačenja hrvatstva, zbog toga što sam opet, možda i najjasnije do sada, opisao nužnost distanciranja od nacizma i ustaštva, ja im se zahvaljujem s nelagodom jer kako da im pojasnim da sam ipak Srbin i pravoslavac?

Knjiga, rekoh već, donosi odgovor na pitanje: uspijeva li Adolf Pilsel postati svjestan svojih političkih i ideoloških zabluda na način na koji sam to postao ja u odnosu na mladenačko razdoblje u ustaškoj emigraciji. Knjiga je iskren i bolan razgovor oca i sina, čiji se vrhunac događa na mjestu stradanja mog mlađeg brata i Adolfova sina, Branka Pilsela, nestaloga hrvatskog branitelja. „Povratak Adolfa Pilsela“ je borba koja se nastavlja, kao i druženje s demonima nacizma i ustaštva. Ali knjiga je to koja ima zbuniti jer ju piše i Jovo Pilsel koji se tako nazvao onda kada je razularena banda stala razbijati ćirilične table u Vukovaru.

U meni, inače, raste osjećaj sažaljenja prema gospodi i gospođama koja kasne jedno tri desetljeća (da, baš tako znaju biti neinformirani ti duhom osiromašeni Hrvati) u saznanju da sam ja odavno, bit će eto i više od trideset godina, napustio hrvatstvo kao profesiju da bih obgrlio kršćanstvo kao formu mentis. I baš to kršćanstvo me otjeralo u stanove Srba koje je Gojko Šušak bacao van na ulice ne bih li letio s njihovim namještajem kroz prozor. Upravo me to kršćanstvo dovelo do mnogih zapaljenih sela, pa tako i do sela Komić kod Udbine u Lici da sahranimo ostatke najstarije žrtve postolujnih strahota u režiji Franje Tuđmana i tog istog Šuška. 93-godišnju Savu Lavrnjić smo pronašli tek u februaru 1996. zavezanu žicom za sina i bačenu ispred njene kuće. Ubijena je, zajedno sa sinom i sumještanima, a selo im je spaljeno, nekoliko dana nakon Oluje, 11. augusta 1995.

Ne mogu ja drugačije. I znam da me to košta. Pretpostavljam da mnogi ne znaju što učiniti sa Srbinom i pravoslavcem koji je oženio (podunavsku) Njemicu, k tome i protestantkinju koja dolazi iz filipinske prašume. Ja njih razumijem. Kažu da je teško biti Srbin i pravoslavac. Premda to uopće ne bi nikome trebalo biti breme. Dapače. Veli sveti apostol Pavao (Gal 3, 28) da smo svi jednaki, da su naše razlike ništavne ako smo jedno u Bogu. Pa i ovo: “Uistinu, mi smo svi – bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodnjaci – kršteni jednim Duhom u jedno tijelo. I svi smo napojeni jednim Duhom” (1 Kor 12, 13).

Smeta li te brutalnost hrvatske policije prema migrantima i izbjeglicama na granici s BiH? Budi Srbin iz kolone kod Bosanskog Petrovca koju zrakoplovi HRZ tuku mitraljezima. Boli te srce kad gledaš djecu migranata i izbjeglica pod snijegom na otvorenom? Otiđi u Jasenovac ili u ustaški logor u Sisku i stani među kozaračku djecu, onu istu kojoj se kao hijene smiješe Velimir Bujanec, Vlado Košić, Roman Leljak, Jakov Sedlar, Igor Vukić… Pozvao bi sirijsku obitelj na božićni ručak? Svakako, ali ne zaboravi pozvati i zabačene bake Jovanke po Lici, Baniji i Kordunu.

Pamtim da se na početku ratnih sukoba devedesetih često spominjao slučaj vukovarskog novinara Stjepana Penića, mučki ubijenog i izmasakriranog u Dalju kod Osijeka. Pokojni franjevac Ljudevit Maračić podsjetio me da je Penićeva supruga u razgovoru za Veritas, mjesečnik franjevaca konventualaca, u svoje i u ime svojih triju kćeri dotadašnjim susjedima i ubojicama svoga muža poručila: „Mi vas ne mrzimo i sve vam opraštamo!“ Poruka gospođe Penić, nekima možda daleka ili paradoksalna, pravi je kršćanski odgovor i dokaz da u ratu nisu srozane sve vrijednosti. Fra Ljudevit je s pravom naglasio da je odupiranje mržnji pravi herojski čin koji zahtijeva veliku samozatajnost. Kad ne bismo bili toliko na udaru političkog primitivizma i onih koji svoju moralnu prazninu i duhovni nemir pretvaraju u osvetničku hajku na „krivce“, shvatili bismo da mnogo takvih heroja živi oko nas.

Apetiti prema moćima ovoga svijeta naglo su narasli, gramzljivost nas ždere, razara iznutra, čini nas svadljivima, razjaruje naš ego koji poprima nekontrolirane oblike. Ljudi nisu svjesni koliko su smiješni i ružni kad njima vlada egoizam. Mržnja se prodaje naveliko, na mržnji se grade politike, izborne kampanje, odnosi u društvu…

Ali meni nije dovoljno to što ljudi znaju i žele praštati ili trpjeti uvrede i prozivanja. Meni je od životne važnosti što mogu biti Srbin i pravoslavac. I kad bolje razmislim, vidim da nisam napustio ovu duhovno opustošenu i ekonomski razvaljenu zemlju jer pronalazim neku čaroliju i atrakciju u tome da budem Srbin i pravoslavac. Naše područje je negativan primjer koji smo ovdje stvorili svi mi zajedno. Mislim, zajedno s ocem Danilom Ljubotinom, da se svi mi koji pružamo ruku jedni drugima u svakodnevnom životu želimo izdignuti iz naših ograničenja, ali je potrebno iscijeliti duhovne rane na nekom drugom planu koje su nanijele jedna Crkva drugoj, jedan narod drugomu u vjekovima i vremenima kada su bile/i u sukobu. Apetiti prema moćima ovoga svijeta naglo su narasli, gramzljivost nas ždere, razara iznutra, čini nas svadljivima, razjaruje naš ego koji poprima nekontrolirane oblike. Ljudi nisu svjesni koliko su smiješni i ružni kad njima vlada egoizam. Mržnja se prodaje naveliko, na mržnji se grade politike, izborne kampanje, odnosi u društvu…

Tražio sam neki dan tople papuče s anatomskim uloškom da poklonim supruzi. Dogodilo se to u nekoj apoteci. Bilo je više ljudi. Apotekarka mi pruža jednu papuču. Pipam, „zgodno“, velim, a onda neoprezno, ali normalnim glasom kažem „Made in Serbia“. Istog časa se društvo okrenulo prema meni, a apotekarka se krenula ispričavati. Pomislio sam joj reći: „Ne brinite, ja sam Srbin i pravoslavac“. Zaključio sam da ću je još više zbuniti, pa sam zašutio. Pogriješio sam. Jer ne vidim drugi izlaz nego da Hrvati budu Srbi i da Srbi budu Hrvati.

Napisao je Boris Dežulović da imam u spomenutoj knjizi jednu dobru, lijepu i točnu rečenicu – „Nema drugih putova osim putova dolaska“ – koja i put mog dolaska „iz suprotnog pravca“ objašnjava samo još jednim, drugim putom: mjesto mog dolaska točka je susreta u kojoj nije važno odakle si inače stigao. Kaže Boro da je moja nova knjiga povijest Hrvata iz suprotnog pravca, onih koji su na njegovu kraju doživjeli istinsku katarzu ne hraneći je tuđom traumom, već samo svojom, intimnom, privatnom. Moja je unutarnja bol takva da mi se čini da ju ne bi ublažila ni to da sam rođeni Šumadinac. Mislim da ovo vrijeme traži maksimalno fokusiranje i razgolićavanje: eto, u meni kuca srce i rade bubrezi Srbina. Jer Srbin se rodio u nekoj štali, kažu, da bi se zatim popeo na križ i izdahnuo pored kamenoloma nadomak jeruzalemskih zidina.