Hodajući Preradovićevom ulicom prema Cvjetnom trgu, jednom od najljepših zagrebačkih trgova, kao i dalje prema glavnom Jelačićevom trgu, dočekat će nas kuće u kojima djeluju preostale živuće institucije Srba u Zagrebu, ali i one koje su izgubila svoju izvornu svrhu nestankom mnogih tradicionalnih srpskih institucija. Sve su te kuće neizbrisivi tragovi jedne povijesti i pokušaji njenog oživljavanja.
Na tom putu kroz prostor i vrijeme krenut ćemo od Privrednikovog doma i Srpskog privrednog društva, u Preradovićevoj 18. Privrednik je jedno od najstarijih humanitarnih udruženja na ovim prostorima osnovano na inicijativu velikog srpskog dobrotvora Vladimira Matijevića 1897. godine. Zahvaljujući Privredniku do Drugog svjetskog rata odškolovano je gotovo 40.000 talentirane djece i omladine za razne zanate i trgovinu, pod geslom rad, štednja i čestitost. Privrednik je svoj rad obnovio devedesetih godina prošlog stoljeća i godišnje stipendira, uz pomoć svojih donatora, u prosjeku 40 talentiranih učenika i studenata slabijih materijalnih mogućnosti.
Tu, odmah preko puta, u Preradovićevoj 21, početkom 20. stoljeća počeo je djelovati Srpski djevojački internat, kao i Dobrotvorna zadruga Srpkinja. U susjednoj Berislavićevoj ulici na broju 10 u zgradi koja je nekoć pripadala Savezu srpskih zemljoradničkih zadruga osnovanom 1898. godine, nalazi se u Drugom svjetskom ratu osnovano Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, centralna kulturna institucija Srba s nizom pododbora po cijeloj Hrvatskoj. Samo nekoliko desetaka metara dalje na uglu Berislavićeve i Gajeve pruža se Bačićeva palača koju je Lazar Bačić, trgovac iz Jasenovca, zavještao Privredniku za pomoć u školovanju siromašne djece.
Idući Gajevom prema sjeveru u Teslinoj ulici, u dvorištu nalazi se zgrada u kojoj je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće djelovala Srpska štamparija. Zatim u Gajevoj na broju 7 nalazi se sjedište Srpskog narodnog vijeća osnovanog devedesetih godina prošlog stoljeća kao nacionalnog koordinativnog i savjetodavnog tijela koje djeluje kao samouprava Srba u Republici Hrvatskoj. U Bogovićevoj na broju 7 smjestila se kasno secesijska zgrada srpske pravoslavne crkvene općine u kojoj je nekada bila narodna vjeroispovijedne škola kao i pravoslavna gimnazija. Danas se Srpska pravoslavna opća gimnazija “Kantakuzina Katarina Branković” nalazi na Svetom Duhu u velelebnom modernom i funkcionalnom zdanju sagrađenom 2011. godine na zemljištu koje je zajedno s konakom srpskoj pravoslavnoj crkvenoj općini zavještao 1888. godine višegodišnji crkveni tutor Đuro Avirović.
Izlaskom iz Bogovićeve dočekuje nas raskošni Cvjetni trg s Preobraženskom crkvom i spomenikom velikom preporodnom pjesniku Petru Preradoviću. I odmah na broju 5 ovog trga uočava se u modernističkom stilu 1937. godine izgrađena stambeno poslovna zgrada Srpske pravoslavne crkvene općine.
Nešto sjevernije na uglu Preobraženske i Ilice nalazi se i jedna od prvih sagrađenih modernističkih kuća u Zagrebu iz 1929. godine nastala na zadužbini majora Nestora Borojevića, danas u vlasništvu zagrebačke pravoslavne crkvene općine. Ovom hodu kroz vrijeme i prostor dodajmo i neorenesansnu kuću u Deželićevoj broj 4, ostavštinu Branka Jovanovića, vijećnika Stola sedmorice, u kojoj se danas nalazi kanadska ambasada, a nekoć Muzej Eparhije zagrebačko-ljubljanske.
Vratimo li se Ilicom na glavni zagrebački trg, Trg bana Jelačića, već na broju 1 dočekuje nas u klasicističkom stilu sagrađena najstarija zgrada na ovom trgu i danas poznata kao kuća Stankovića. Na broju 4., na uglu Splavnice i Jelačićeva trga, nalazi se kuća Anastasa Popovića koju su početkom 20. stoljeća nadogradili njegovi potomci. Samo nekoliko desetaka metara od Stankovićeve i Popovićeve kuće, na početku Radićeve ulice na broju 3 i 3a, nalazi se kuća koja je nekada bila u vlasništvu advokata Stefana Vrapčevića predsjednika Srpske pravoslavne općine i njenog velikog donatora.
Na drugoj strani ovog trga, na broju 12, nalazi se lijepa neorenesansna kuća podbana Jovana Živkovića, a u produžetku na samom početku Jurišićeve ulice na broju 2 dočekat će nas secesijska kuća velikog srpskog dobrotvora Nikole Ćuka, jednog od osnivača Srpske banke i Srpskog privrednog društva Privrednik.
Zaustavimo ovo beskrajno hodanje kroz vrijeme u potrazi za izgubljenom prošlosti, na uglu Jurišićeve i Petrinjske ulice, ispred monumentalne zgrade Srpske banke, jedne od najvećih novčarskih institucija toga vremena na prostoru Hrvatske, sagrađene 1914. godine u kasno secesijskom stilu. Danas se u ovoj zgradi nalazi sjedište Hrvatske poštanske banke.
Davno je većina ovih kuća i zgrada izgubila svoje prave vlasnike kao i svoje izvorne funkcije. Za Srbe u Zagrebu one su samo svjedoci možda nekog sretnijeg vremena. Ovo su samo neki vidljivi tragovi koje su za sobom ostavili Srbi u Zagrebu, pokraj kojih svakodnevno prolazimo, a da toga nismo ni svjesni.
Sve je počelo krajem 18. stoljeća. Tada izrazito katolički Zagreb, sastavljen od slobodnog kraljevskog grada Gradeca i biskupskog naselja Kaptol, počinju sve više trajno naseljavati pravoslavni doseljenici, prije svih Srbi, Grci i Cincari. Oni svoj trajni ostanak u Zagrebu mogu zahvaliti prosvijećenom habsburškom caru Josipu II. koji je Patentom o toleranciji iz 1781. godine dopustio da se pored rimokatoličke slobodno mogu ispovijedati i druge vjere. Prvi pravoslavni doseljenici bili su uglavnom umješni i okretni trgovci koji su sa sobom u novu sredinu donijeli svoju vjeru i kulturu. Tada su postavljeni temelji današnjeg Zagreba kao modernog multikonfesionalnog i multietničkog grada. Duhovni život prvih zagrebačkih pravoslavaca započeo je na Harmici, na današnjem Jelačićevom trgu, gdje su uredili jednu kapelicu za bogosluženje po pravoslavnim kanonima. Prvi njihov duhovnik bio je lepavinski monah Gerasim Marković.
Grobovi su korijeni kako pojedinca tako i naroda. Prve korijene zagrebački pravoslavci pustili su na padini ispod kapele svetog Roka na Iličkom trgu (danas Britanski trg). Na toj padini sahranjivali su se zagrebački pravoslavci, gotovo 100 godina, sve do 1876. godine kada je otvoreno novo groblje na Mirogoju.
Pravoslavna crkvena općina 1785. godine kupuje u zagrebačkom podgrađu, na današnjem Cvjetnom trgu, crkvu Svete Margarete. Kako je crkva bila rimokatolička, pravoslavci je preuređuju za služenje pravoslavne liturgije. Na Preobraženje iste godine posvećuje je pakrački episkop Kiril Živković. Ova crkva služila je pravoslavnom bogosluženju sve do 1866. godine kada je na njenom mjestu podignuta današnja crkva Svetog Preobraženja Gospodnjeg.
Prve decenije 19. stoljeća u Zagrebu donose buđenje nacionalne svijesti u duhu ilirizma i južnoslavenskog jedinstva suprotstavljajući se njemačkoj kulturnoj i političkoj dominaciji. Dva su markantna imena srpske nacionalnosti obilježila ovaj period. Hristofor Stanković, zagrebački veletrgovac i uvjereni ilirac, nakon što je na bečkoj lutriji dobio znatan novac dio tog novca investira u izgradnju prve kazališne zgrade u Zagrebu. Zgrada je podignuta 1834. godine u Ćirilmetodskoj ulici na Gornjem gradu. Danas je ovo zdanje poznato kao stara Gradska vijećnica u kojoj je sjedište gradske skupštine. Treba ovome dodati da je kod Stankovića odsjeo srpski patrijarh Josif Rajačić kada je 1848. godine na Katarinskom trgu svečano uveo Josipa Jelačića na banski tron.
Drugo ime ovog perioda je Anastas Popović, osnivač i prvi predsjednik Prve hrvatske štedionice, najstarijeg novčanog zavoda u zemlji, i dugogodišnji predsjednik srpske pravoslavne crkvene općine. Zgrada prve hrvatske štedionice danas je poznata kao Oktogon. Veliki odjek imao je njegov govor na narodnom jeziku pred dioničarima prve hrvatske štedionice. Time je Popović začetnik uvođenja narodnog govora u poslovni svijet kojim je do tada dominirao njemački jezik.
U drugoj polovici 19. stoljeća iz južnoslavenskog jedinstva i ilirizma sve izraženije izranjaju artikulirane hrvatske i srpske nacionalne svijesti. Nakon ukidanja Vojne krajine i njenog pripajanja civilnoj Hrvatskoj 1881. godine, Zagreb definitivno postaje političko i kulturno središte Srba u Austro-Ugarskoj čime taj primat uzima Novom Sadu.
Iako su prvi doseljeni Srbi u Zagreb gotovo isključivo bili trgovci, već od sredine 19. stoljeća Srbi zauzimaju veoma istaknute društvene i političke funkcije u Zagrebu. Kada je 1866. godine u Zagrebu osnovana Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti među prvim njenim akademicima bili su Jovan Subotić i Đuro Daničić, koji je bio i njen prvi glavni tajnik. Ognjeslav Utješenović Ostrožinski veliki je župan varaždinski, a Bude Budisavljević veliki je župan u Požegi, Gospiću i Zagrebu. Nikola Krestić predsjednik je Hrvatskog sabora od 1873. do 1884. godine, a Livije Radivojević predsjednik je Stola sedmorice, najviše sudbene vlasti u Hrvatskoj.
Početak 20. stoljeća nije obećavajući za Srbe u Zagrebu. Obilježen je antisrpskim demonstracijama u kojima su uništene mnoge trgovačke i zanatlijske radnje zagrebačkih Srba. Opljačkane su i zapaljene ključne institucije kao što su uredništvo Srbobrana, najutjecajnijeg političkog lista Srba u Zagrebu, Štamparija, Privrednik. Ali to je i vrijeme nastajanja Hrvatsko-srpske koalicije koja je na temelju jedinstva Hrvata i Srba pobijedila na izborima za Hrvatski sabor. Ova koalicija iznjedrila je Svetozara Pribićevića, još jedno markantno političko ime koje će obilježiti nadolazeće vrijeme i Bogdana Medakovića, predsjednika Hrvatskog sabora čija je nekadašnja kuća na Zrinskom trgu broj 15 sagrađena u neoklasicističkom stilu samo trag jedne slavne prošlosti koja je izgleda nepovratno nestala.
Nakon Velikog rata i nastanka nove države Kraljevine SHS (Jugoslavije) Beograd postaje centar političke moći. Ta moć privukla je i mnoge zagrebačke Srbe. U Zagrebu su ostale samo podružnice i pododbori moćnih srpskih institucija. Sada Zagreb sve više naseljavaju činovnici i vojnici iz unutrašnjosti odani novom režimu.
Drugi svjetski rat i uspostava kvislinške NDH za zagrebačke Srbe znači samo strah, zabranu kretanja, zatiranje identiteta, izbjeglištvo, ubojstva i na koncu strašni genocid.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata i dolaska na vlast komunista niti jednoj tradicionalnoj srpskoj instituciji u Zagrebu nije dozvoljeno obnavljanje i nastavak rada. Istovremeno obećane su nove institucije koje se nisu realizirale. Jedino je u ratu novoosnovano Srpsko kulturno društvo Prosvjeta jedva preživljavalo do sedamdesetih godina kada je i njemu onemogućen rad.
Kao što svaki život završi na nekom groblju, tako i ovo putovanje Zagrebom kroz vrijeme i prostor sudbinski moramo završiti na glavnom zagrebačkom groblju Mirogoj, ispred kapele Svetih apostola Petra i Pavla podignute 1891. godine u vizantijskom stilu uz pomoć ktitora Judite pl. Kukolj od Limobrana. Vječni spomenici srpskim zaslužnicima i velikanima u tišini Bolléovih mirogojskih arkada, kao i oni izvan arkada, ćirilična imena i snažne poruke na njima trajni su svjedoci vremena koje je zauvijek prošlo. To vrijeme i ta postignuća današnjim zagrebačkim Srbima nitko ne može uzeti. Na novim naraštajima ostaje samo da sve to otkriju i da naprosto budu ponosni na svoje pretke koji su zajedno s drugima stvarali ovaj lijepi naš Zagreb.
Tekst je nastao u okviru projekta „Mladi Srbi u Hrvatskoj – između nametnute prošlosti i neizvjesne budućnosti“
koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.
