Bukovica je krševiti kraj u južnoj Hrvatskoj između gradova Knina, Obrovca i Benkovca. Na sjeveru je omeđuje rijeka Zrmanja, na zapadu Karinsko more, na istoku i jugoistoku rijeka Krka, dok se s južne strane nalaze plodni Ravni kotari. U Bukovici je vrlo malo obradivih površina, pa se stanovništvo uglavnom bavi stočarstvom, posebice ovčarstvom i kozarstvom, u zadnje vrijeme govedarstvom i sve više seoskim turizmom. U dolini rijeke Zrmanje u Žegarskom polju poljodjelstvom i povrtlarstvom.
Živopisno mjestašce Kistanje sa 1.909 stanovnika oduvijek je bilo središte Bukovice. U blizini Kistanja u selu Ivoševcima nalaze se ostaci starorimskog vojnog logora Burnum: amfiteatar iz 1. stoljeća i dva luka vjerojatno porte upravne zgrade u narodu zvane Šuplja crkva. U pozadini lukova otvara se kanjon vijugave gorske ljepotice rijeke Krke. U neposrednoj blizini starorimskog logora Burnum nalazi se Manojlovac najviše i najljepše slapište na rijeci Krki (59,6 m). Slapište Manojlovac najbolje se može vidjeti s tzv. carskog vidikovca s kojeg se 1875. godine car Franjo Josip I. Habsburški, kako kažu svjedoci tog vremena, nauživao gledajući predivne manojlovačke slapove. U kamenoj gredi na vidikovcu nalazi se uklesana ploča s carevim likom kao spomen na carevu posjetu.
Tri i po kilometra istočno od Kistanja, u kanjonu Krke, smješten je istoimeni pravoslavni manastir. Ovaj drevni manastir podigla je srpska princeza Jelena 1350. godine, inače sestra cara Dušana, koja je bila udana za hrvatskog kneza Mladena II. Šubića. Manastir je poznat po svojim katakombama koje se protežu ispod manastirskog zdanja kao i mnogim relikvijskim i umjetničkim dragocjenostima koje su revni manastirski monasi stoljećima sakupljali i čuvali. Dalje, nizvodno na Krki nalazi se spokojni otočić Visovac s istoimenim franjevačkim samostanom. Nad kanjonom rijeke Krke uzdižu se ostaci srednjovjekovnih gradova i utvrda Šubića i Nelipića, stoljetnih vladara ovih područja, što rijeci Krki daje dodatnu mistiku i raspaljuje maštu posjetitelja.
Sa sjeverne strane Bukovicu omeđuje rijeka Zrmanja koja izvire u Lici. Svojim tokom od 69 kilometara usijeca se u tvrdi i surovi podnovelebitski krš, u Bukovicu. Zrmanja vodu dobiva iz prekrasne pritoke Krupe, ali i iz niza špilja kao što su: Čudina, Đurica, Čavlinska, Milića i dr. Zrmanja se odlikuje bogatom florom i faunom. Osim sitnih organizama poput endemičnih pužića, vodenbubura i rakušaca, tu možemo naći i veću populaciju čovječje ribice. Zrmanja protječe kroz Mokro Polje (ljeti tu zna i presušiti), zatim kroz Ervenik (nizvodno od Ervenika nalazi se izvor Crni bunar i odatle ima stalni tok), zatim kroz Žegarsko polje gdje poslije sela Žegar probija kanjon visine i do 300 m, pa preko Bilišana kroz Obrovac naposljetku se ulijeva u Novigradsko more.
Jedna od najljepših pritoka Zrmanje je rječica Krupa koja izvire pod južnim obroncima Velebita, nedaleko zaseoka Mandići, iz dva kraška vrela. Teče kroz duboke usjeke u stijenama. U jednom dijelu teče kanjonom visine i preko 50 m. Ima 19 slapova od kojih većina svojom visinom, oblikom i razvedenošću spadaju u najljepše slapove u Hrvatskoj. Najpoznatiji je slap Deveterac, koji je ime dobio po devet sedrenih kaskada koja završavaju slapom visokim 13 metara. Voda rijeke Krupe koristi se za navodnjavanje okolnih vrtova, napajanje stoke i pokretanje mlinova. Jedan od najpoznatijih je Urošov mlin. Mnogi koji su vidjeli i doživjeli Krupu i Zrmanju kažu da su ljepše od nadaleko poznatih Plitivičkih jezera. Na rijeci Krupi nalazi se tanak i vitak Kudin most sa 12 lukova. Predaja kaže da je most izgradio zaljubljeni mladić Kudo kako bi premostio rijeku koja ga je dijelila od njegove drage. Most je izgrađen suhozidom od sedrenih blokova i isto toliko kamenih stupova na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Krupa na svom putu prema Zrmanji u dužini od 11 km prolazi pokraj istoimenog manastira Krupa sagrađenog 1317. godine. Predanje kaže da su mu temelje postavili monasi iz manastira Krupa na Vrbasu. Manastir čuva stare spise i darovnice iz 14. i 15. stoljeća. U manastirskoj crkvi ispod fresaka novijeg datuma promaljaju se freske iz 1622. godine koje je freskopisao hilandarski monah Georgije Mitrofanović, isti onaj koji je oslikao hilandarsku trpezariju. U manastiru se nalaze stare ikone italo‑kretske škole, mošti svetaca i 22 turska fermana kao i brojne stare bogoslužbene knjige.
U blizini manastira u rijeku Krupu ulijeva se Krnjeza, vjerojatno najkraća i najljepša rijeka u Hrvatskoj; duga samo 600 metara. Ona izvire iz ogromne spilje u podnožju Velebita. Ta kratka rječica na pojedinim mjestima duboka je i do 45 m. Vrlo je hladna i bistra.
Nakon uživanja u kristalno čistoj i hladnoj vodi, u strmim liticama i netaknutoj prirodi, iznenađujućim vidicima i modro zelenim rijekama koje se nezaustavljivo spuštaju sedrenim barijerama, čeka nas, svega nekoliko kilometara južnije, toplo Karinsko more gdje se mirisi Velebita miješaju s mirisima mora izazivajući radost i zadovoljstvo svih čula. Spokojni zalasci sunca i zbijene kamene kuće ostaju dugo u sjećanju svima onima koji posjete Bukovicu.
Unutrašnjost Bukovice je nešto sasvim drugo. To su beskrajni krševiti predjeli kojima dominiraju sve nijanse sive boje: kamen, grab, hrast, smreka i drača s ponekim kraškim poljem obzidanim suhozidom. To je sasvim sigurno ekološki najočuvanije područje u Europi. Prepuna ljekovitim biljem, s velikom mogućnošću ekološkog stočarstva i pčelarstva, blizinom turističkih destinacija na moru i dobrom prometnom povezanošću, čini unutrašnjost Bukovice perspektivnim privrednim područjem.
