Razgovor s Jovanom Kablarom, predsjednikom Udruženja penzionera iz Hrvatske sa sjedištem u Beogradu.
Hrvatska je postala članica Evropske unije a nije riješila problem isplate dospjelih, a neisplaćenih mirovina svojim umirovljenicima koji su za vrijeme rata živjeli na prostoru pod zaštitom UN-a. Radi se o isplati 81 zaostale mirovine koje potražuje 47.000 umirovljenika s krajiških područja. Zbog čega se sve ove godine nisu isplatile dospjele mirovine krajiškim penzionerima razgovarali smo s Jovanom Kablarom, predsjednikom Udruženja penzionera iz Hrvatske sa sjedištem u Beogradu.
Pitanje isplate mirovina krajiškim penzionerima staro je gotovo koliko i pitanje izbjeglica odnosno ono traje od samog početka rata. Kako to da se taj problem nije pomakao s mrtve točke sve ove godine?
Prvi realni uslovi za rješavanje spornih pitanja između država Srbije i Hrvatske stvoreni su već 1996. godine Sporazumom o normalizaciji odnosa i godinu dana kasnije Sporazumom o socijalnom osiguranju koji je ratificiran tek 2003. godine. U tih šest godina Hrvatska je usvojila niz diskriminirajućih zakona koji su obezvrijedili neke odredbe tih sporazuma. Tek 2007. u Srbiji je osnovan Zavod za socijalno osiguranje čiji je zadatak implementacija Sporazuma o socijalnom osiguranju. Međudržavni kontakti i sastanci, koliko mi imamo informacija, redoviti su, ali na dnevni red sve do sada nije stavljeno pitanje dospjelih, a neisplaćenih penzija hrvatskim penzionerima s krajiških područja. Dakle, nije postojala politička volja ni u Hrvatskoj, a ni u Srbiji da se to pitanje riješi.
Priznanje duga
Po kom su osnovu obustavljane isplate dospjelih, a neisplaćenih penzija?
Taj čin hrvatski mirovinski fond temeljio je po dva različita osnova. Prvi osnov je da penzioner može primati samo jednu penziju, a kako smatraju da su krajiški penzioneri navodno primali «penzije» iz krajiškog «parafonda», time gube pravo na obeštećenje za razdoblje od septembra 1991. do 4. augusta 1995. godine. Paradoks je veći jer Hrvatska tim činom priznaje «parafond» u državi koja za njih nije postojala. Za kasnije razdoblje od 1995. do obnove isplata, osporava se isplata penzija po drugom osnovu to jest pozivaju se na Zakon o zastari potraživanja po kome su penzioneri bili dužni prijaviti mjesto prebivališta u roku od šest mjeseci kako bi im se mogle dostavljati penzije. Postavlja se pitanje kako su izbjegli Srbi mogli da prijave svoje prebivalište ili boravište kada nije postojala nikakva komunikacijska veza Hrvatske sa Srbijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom. Zakon o mirovinskom osiguranju RH veoma je jasan kada je riječ o zastarijevanju isplate dospjelih a neisplaćenih mirovina i drugih novčanih davanja. U članku 5. stavku 2. veoma precizno se određuje da prava iz mirovinskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih a neisplaćenih mirovina i drugih novčanih davanja u slučajevima određenim zakonom. Prema Zakonu o mirovinskom osiguranju zastara isplate dospjele a neisplaćene penzije moguća je samo u slučaju ako je korisnik primanja izazvao okolnosti zbog kojih je došlo do obustave isplate. S obzirom da je do prekida platnog prometa, a time i do obustave isplata penzija za hrvatske penzionere na području Hrvatske pod zaštitom ili upravom UN, došlo zbog ratnih okolnosti, a ne okolnosti koje je izazvao korisnik primanja, onda nije nastupila zakonska zastara prava na isplatu dospjelih, a neisplaćenih penzija.
Ali penzije su stečeno pravo.
Naravno, i imaju tretman lične svojine, a privatna imovina je svuda u svijetu neotuđivo pravo svakog pojedinca. Ali u Hrvatskoj nažalost nije tako. Nesporna je činjenica da dospjele, a neisplaćene penzije predstavljaju realizaciju utvrđenog i stečenog prava na točno izračunati novčani iznos, što je uradila služba Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) za svaki mjesec u periodu obustave isplate, te kao takve predstavljaju vlasništvo i imovinu penzionera kao titulara prava. Značajno je ukazati na dva odlučna argumenta (a ima ih više) po kojima je do sada HZMO već izvršio pismeno priznanje duga i to: uspostavom isplate penzija po istom rješenju o priznavanju prava na penziju po kome je inače penzioner primao penzije prije jednostrane i nezakonite obustave isplate, jer se plaćanje prije i poslije obustave vrši po istom osnovu, kao i činjenica da je cijelo vrijeme trajanja obustave isplate HZMO vršio mjesečni obračun pripadajućih penzija, a taj pismeni obračun ima karakter pismenog priznanja obaveze, jer je to jasna, određena i bezuslovna izjava o priznanju duga, pogotovo što je nakon svakog obračuna vršena isplata javnopravnih doprinosa koji terete penziju kao prihod. Stoga je isplata tih doprinosa pismeni dokaz o priznavanju duga od strane HZMO-a.
Stečeno pravo
Gdje je na kraju završio taj novac kada nije na vašim računima?
Hrvatski mirovinski fond je bespravno, na nezakonit način, prisvojio našu imovinu. To predstavlja stjecanje bez osnova pa je nesumnjiva obaveza HZMO-a vratiti bespravno stečenu imovinu, novčana sredstva vlasnicima – svojim penzionerima. Po svim domaćim i međunarodnim pravnim normama imovina je neotuđivo pravo svakog vlasnika. Sredstva je prisvojio HZMO što predstavlja tipičan primjer stjecanja bez osnova. Penzije predstavljaju vlasništvo korisnika, a ne HZMO-a, a to vlasništvo je stečeno temeljem posebne vrste osiguranja, gdje su uslovi stjecanja propisani zakonom. Upravo zbog vlasništva korisnika prava, s jedne strane, te nesavjesnog stjecanja HZMO-a, koji je jednostrano imovinu korisnika uključio u svoju imovinu bez ikakvog pravnog osnova ili zakona, s druge strane, ne može biti primjenjiv nikakav rok zastare potraživanja. Uskraćivanjem naših stečenih prava prekršeni su mnogi međunarodni kodeksi i međudržavni ugovori, sporazumi, deklaracije i rezolucije, a prvenstveno Aneks G Bečkog sporazuma.
Nije bilo koristi niti od potpisanog sporazuma o sukcesiji iz Beča 2001. godine gdje se u Aneksu G izričito govori o «privatnoj svojini i stečenim pravima» koji idu vama na ruku?
Aneksom G Bečkog sporazuma utvrđuju se osnove za rješavanje privatne imovine i stečenih prava koja su postojala na dan 31. 12. 1990.godine, i to na način da se stečena prava priznaju, a osobe koje ta prava ne mogu ostvariti restitucijom imaju pravo na naknadu. Penzije su radom stečeno pravo i imaju tretman imovine, što znači da su i one obuhvaćene Aneksom G Bečkog sporazuma. Međutim, države s prostora bivše Jugoslavije međusobno se optužuju zbog izbjegavanja primjene, a oštećeni građani ispaštaju. Nijedan od bilateralnih sporazuma ili dogovora koje je Hrvatska potpisala sa SRJ, odnosno Republikom Srbijom kao pravnom nasljednicom doslovno se ne primjenjuje, pa tako ni Aneks G koji je za nas izbjegla lica i penzionere iz Hrvatske ključni dokument.
Bez odgovora
Što je s hrvatskim penzionerima s krajiških prostora koji su vrijeme rata proveli u Austriji, Njemačkoj…?
Svi hrvatski penzioneri koji su za vrijeme građanskog rata u Hrvatskoj otišli u penziju do 1991. godine, dijele sudbinu nas koji smo u državama prethodne Jugoslavije. Ima iznimaka, penzioneri koji su emigrirali, uzeli strano državljanstvo i tražili obeštećenje, a ta država ih pravno zastupala, ostvarili su svoja prava.
Kakvu suradnju ostvarujete s nadležnim tijelima u Hrvatskoj?
Svojevremeno smo se obratili Silvanu Hrelji kao predsjedniku saborskog Odbora za rad i socijalno partnerstvo imajući u vidu da je on (u ranijem sazivu Sabora), kao zastupnik opozicije diskutirao i predlagao da nam se isplate dospjele, a neisplaćene penzije. Sada kada je u prilici da nam pomogne, nije čak ni odgovorio na naše molbe, a kamoli nešto učinio. Tražili smo sastanak i kod ministra Miranda Mrsića radi dogovora oko rješenja isplate duga penzionerima, ali nismo dobili čak ni odgovor.
Kako biste ocijenili rad bivšeg ravnatelja Uprave za mirovinsko osiguranje Milenka Popovića koji je iz kvote SDSS-a bio nadležan za ovu problematiku?
Milenko Popović je bio visokopozicionirani službenik hrvatskog ministarstva i normalno je da zastupa interese strane koju predstavlja i mi nemamo ništa protiv toga. Ali nezadovoljni smo njegovim tvrdim i neobjektivnim stavovima, nepopustljiv je i beskompromisan. Iz srpskog pregovaračkog tima kažu nam da je jedan od najtežih pregovarača s hrvatske strane.
Što su vlasti u Srbiji uradile na rješavanju ovog problema?
U Srbiji ranije nije postojala politička volja da se našem problemu posveti dužna pažnja, nije se čak znalo da taj problem uopće postoji. U vladi prethodnog saziva dr. Jovan Krkobabić dobio je kabinet potpredsjednika i pokrenuo ovo pitanje zajedno s komesarom za izbjeglice Vladimirom Cucićem i to je pitanje sada postalo prepoznatljivo i aktualna tema na svim hrvatsko-srpskim bilateralnim sastancima.
Prepoznat problem
U Programu aktualne Vlade Republike Hrvatske stoji da će «razmotriti načine obeštećenja», međutim i dalje se ništa konkretno ne dešava, čak nije izmijenjena niti zakonska regulativa koja onemogućuje retroaktivnu isplatu mirovina?
Dobro je da je problem penzija stavljen na politički stol, ali neće biti dobro ako se stavi u stol i zaključa. Raduje nas da je aktualna hrvatska vlada prepoznala naš problem i da je u svom četverogodišnjem programu predvidjela da će zajedno s oštećenima razmotriti načine obeštećenja. To znači da u Vladi postoji politička volja da se pokuša naći zadovoljavajuće rješenje do koga ostaje još dosta posla. Nadamo se da će nas ova Vlada obradovati pravičnim i zadovoljavajućim rješenjem.
Što predlažete kao rješenje? Govori se da ćete čak pristati i da vam isplate mirovine samo za period od 1995. do 1997. godine. To predstavlja spremnost na veliki kompromis.
Mi ne odustajemo od našeg zahtjeva da dobijemo ono što nam pripada, odnosno da nam se isplate dospjele, a neisplaćene penzije od obustave do obnove isplate. Napominjem da se obustava do 1997. godina odnosi na istočni dio Krajine (istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srem) kada je to područje mirnom reintegracijom ušla u sastav Hrvatske, dok za ostali dio, vrijeme obnove isplate je rastezljivo.
Čini se da su krajiški penzioneri još jednom oštećeni, i to obračunskom razlikom penzija gdje se država vodila logikom da netko tko je primio nula kuna tokom pet godina, ima pravo i na nula kuna razlike.
Prema donesenom zakonu pravo na obeštećenje ostvarili su korisnici starosnih, prijevremenih starosnih, invalidskih i obiteljskih mirovina ostvarenih za razdoblje od 1. septembra 1993. do 31. decembra 1998. godine koji su u tom razdoblju primali penzije. Budući krajiški penzioneri nisu u navedenom razdoblju primali penzije od hrvatskog mirovinskog fonda, nemaju pravo na obeštećenje. Budući su penzija trajno zarađen iznos sredstava koji je korisnik ostvario kroz svoj radni vijek uplatom sredstava u penzioni fond, to je još jedan od diskriminirajućih akata hrvatskog zakonodavstva.
Od početka te borbe, koliko je umirovljenika umrlo i što će biti s njihovim pravima?
Mi tražimo obeštećenje za penzionere koji su otišlo u penziju 1991. i ranije. Oni koji su otišli u penziju s napunih 65 godina starosti 1990. godine, danas imaju, ili bi imali 88 godina, a velika većina ih je otišla u penziju prije toga roka. Nemamo evidencije o umrlim. Međutim svi koji su stekli pravo na penzije, a u međuvremenu su umrli, a nisu obeštećeni, njihovi pravni nasljednici, nakon ostavinske rasprave trebali bi u nasljedstvu dobiti pripadajući dio penzije.