Navršava se još jedna godišnjica od rođenja Milana Mladenovića, rock’n’roll ikone nekadašnje jugoslavenske muzičke scene. Bio je sjajan pjesnik, odličan gitarist i pjevač te iznimno karizmatična ličnost. Njegova energija na pozornici bila je zapanjujuća i zapaljujuća. Oni koji su prisustvovali koncertima Ekatarine Velike uspoređuju to iskustvo s transom. Ali ovaj Dečak iz vode, kako su ga zvali, zajedno s ostalim članovima grupe nosio je u sebi svjetsku bol, Weltschmerz, osjećaj žalosti i bespomoćnosti umjetnika pred zlom. Taj osjećaj, koji je pogađao najsenzibilnije, nikad im nije dozvoljavao da budu potpuno sretni.

Mladenović je rođen u Zagrebu, u kojem je proveo samo prve godine svog djetinjstva, no uz ovaj je grad emotivno i muzički bio vezan cijeli život. Ali to nije značilo ništa nekim gradskim vijećnicima koji su se prije nekoliko godina protivili tome da dobije ulicu u Zagrebu. Na kraju mu je ipak dodijeljena jedna uličica na periferiji, dovoljno da se pokaže kamo ga se želi smjestiti.

Da Mladenović i Ekatarina Velika u Zagrebu nisu zaboravljeni pokazala je i veoma posjećena i dirljiva muzičko-poetska večer održana u nedjelju, 22. aprila u Privrednikovom domu. “Milan Mladenović zadužio je ceo ovaj prostor svojim radom, muzikom, tekstovima, ali i vrednostima za koje se zalagao”, rekao je tom prilikom književnik iz Beograda Miodrag Jakšić. Pored njega, o Mladenoviću i EKV-u govorio je muzičar i poznavatelj beogradske muzičke scene tog doba Duško Isaković. U okviru programa književnik Vladimir Blagojević kazivao je stihove nekoliko pjesama EKV-a, dok su gitaristi Vedran Ivorek i Zoran Stojanović iz Zagreba izveli neke od pjesama te kultne grupe.

Milan Mladenović zadužio je ceo ovaj prostor svojim radom, muzikom, tekstovima, ali i vrednostima za koje se zalagao – rekao je književnik iz Beograda Miodrag Jakšić

Gotovo je nemoguće govoriti o Ekatarini Velikoj, a barem ne spomenuti njezine preteče Limunovo drvo, Šarlo akrobata i Katarinu II, grupe koje povezuje, između ostalih, i Milan Mladenović. Katarinu II osnovali su 1982. godine u Beogradu pjevač i gitarist grupe Šarlo akrobata Milan Mladenović i gitarist Dragomir Mihajlović Gagi, a pridružili su im se Margita Stefanović i Bojan Pečar, zatim i bubnjar Šarlo akrobata Ivica Vdović. Sredinom 1980-ih grupa mijenja naziv u Ekatarina Velika, koja nedugo nakon toga izdaje istoimeni album. Godine 1986. izdaju album “S vetrom uz lice”, po mnogim mišljenjima jedan od njihovih najboljih albuma. Godinu dana kasnije izlazi “Ljubav”, a 1989. album “Samo par godina za nas”. Ubrzo nakon toga grupa je pretrpjela jednu od najvećih promjena, odlazak basista Bojana Pečara. Mnogi misle da je to bio njihov početak kraja. Bez Bojana su snimili još dva albuma, “Dum dum” i “Neko nas posmatra”, koji su naišli na različite reakcije publike i kritike.

Ekatarina Velika je po mnogočemu poseban muzički sastav, drugačiji od svega onoga što se proizvodilo tih godina na muzičkoj sceni, ali i onoga što će se proizvesti nakon toga. U njihovim tekstovima prevladavali su elementi nadrealizma, apstrakcije, mistike i egzistencijalizma. Njihova muzika, pomalo psihodelična, također je odudarala od tadašnje scene, ali i od muzike novog vala koji im je prethodio. To zasigurno nije bio klasičan rock. Teško je objasniti estetiku EKV-a, ali ju je lako osjetiti.

Dušan Vesić, jedan od najutjecajnijih rock novinara Jugoslavije, snimio je dokumentarni film o EKV-u, a nedavno je objavio i knjigu “Magi – kao da je bila nekad” koja je proteklog mjeseca izašla i u Hrvatskoj u izdanju Naklade Ljevak. On ističe da je Ekatarina Velika bila i ostala važna za jugoslavensku kulturu: “Ako se neko pita zašto se njihova poetika sasvim razlikuje od svih drugih, odgovor leži u tome da je to bio jedan od retkih zaista uspelih zaista jugoslovenskih zaista umetničkih projekata. To je ono najbolje što je ta kultura dala, jedno nadnacionalno delo prepoznato u svim nacijama.” Smatra da su na ovim prostorima i danas svjesni njihove vrijednosti i da ona neće tako lako pasti u zaborav: “Postoji za to argument koji je neoboriv: stalno ih prepoznaju nove generacije. Publika mnogih bendova koji su postojali u njihovo vreme danas je rasuta po staračkim domovima, a gro publike Ekatarine Velike danas ima od 25 do 35 godina.”

Bili su jedan od retkih zaista uspelih zaista jugoslovenskih zaista umetničkih projekata. To je ono najbolje što je ta kultura dala, jedno nadnacionalno delo prepoznato u svim nacijama – ističe Dušan Vesić

U knjizi “Magi – kao da je bila nekad” Vesić progovara umjesto Margite Stefanović o njenom životu, ali i o ostalim članovima grupe. Kaže kako mu je bilo iznimno teško kopati po njenom životu: “Osećao sam sve vreme pritisak da moram da isteram tu knjigu do kraja. Inače bih je napustio na samom početku. To je najstrašnije nešto čime sam se bavio u životu.” Svojevremeno joj je obećao da će snimiti film o njoj i napisati knjigu o EKV-u. “Isto kao za knjigu, tako sam i za film osećao pritisak da moram. Napravio sam i jedno i drugo ne razmišljajući o tome da li je to važno ili nije, naprosto sam morao to da napravim. Ne bi ni bilo dobro da sam previše razmišljao jer su mi mnogi ljudi koji se u to ‘razumeju’ eksplicitno rekli da taj film neće zanimati nikoga i da samo gubim vreme. Šta bi, dakle, bilo da sam razmišljao? A onda se pokazalo da su taj film i Magina biografija – uz TV-seriju ‘Rockovnik’ – najvažnije stvari koje sam radio”, zaključuje Vesić.

Muzika EKV-a bila je potpuna avangarda i ni po čemu nije zaostajala za tadašnjom svjetskom scenom. Ljudi okupljeni oko Milana Mladenovića bili su ispred vremena ili u najmanju ruku ukorak s drugim centrima svjetske kulture. Zahvaljujući njima cijela je regija imala priliku biti u toku s onim što se u tom trenutku sviralo u svijetu.

Rođeni u dobrostojećem porodicama, u tadašnjem srednjem sloju, osjećali su velik pritisak zbog roditeljskih očekivanja. Njihovi roditelji htjeli su im priuštiti sve ono što oni nisu mogli imati, stvorili su gotov scenarij u glavi kako bi životi njihove djece trebali izgledati i nisu previše obraćali pažnju na to što oni žele. Svi su oni bili dobri učenici, izuzetno inteligentni i nadareni, završili su dobre srednje škole i upisali dobre fakultete, ali sva ta suzbijana energija i kreativnost morale su negdje izbiti. Svi su svoj put pronašli u muzici.

U Maginoj biografiji Vesić prati životni i umjetnički put najutjecajnije jugoslavenske rock heroine Margite Stefanović. Magi je također rođena u jednoj takvoj obitelji u kojoj je majka bila autoritet, zadužena za njezin odgoj. Zbog njenog pritiska Magi prestaje s muzičkim obrazovanjem, iako je imala potencijala biti rame uz rame s Ivom Pogorelićem s kojim je prijateljevala. Unatoč zabranama muzika je bila njihov način pomoću kojeg su se suprotstavili pritisku obitelji, društva i njihovim očekivanjima. Na tom putu većini njih su se ispriječile dvije nove pošasti koje su u to vrijeme harale Beogradom – heroin i AIDS. Nisu bili upoznati s opasnostima koje su one nosile. Većina tadašnje beogradske scene bila je navučena na heroin, on se tek pojavio i vjerojatno nitko nije bio svjestan što on nosi sa sobom. A odnio je previše njih. Mnogima je prva asocijacija na EKV upravo narkomanija, ali Dušan Vesić je u svojoj knjizi sjajno upozorio na to: “Ova knjiga ne zastupa tezu da čovjek koji je napravio tisuću mostova, a jednom se ubo u venu, nije graditelj mostova nego narkoman.” A Ekatarina Velika je gradila mostove svakom riječju, tonom, pjesmom, albumom, koncertom. Iako su nastali u Beogradu, oni su bili jugoslavenski bend koji je s ovacijama dočekivan u svakom gradu bivše države.

U svojim pjesmama naslutili su rat, a kasnije su ga i doživjeli. Uvijek su bili izrazito antiratno nastrojeni. Na tako hipersenzibilne ljude rat je ostavio velike posljedice. Jedan od najvažnijih antiratnih projekata bio je Rimtutituki u kojem su sudjelovali članovi EKV-a (Milan Mladenović), Električnog orgazma i Partibrejkersa. Oni 1992. snimaju pjesmu “Slušaj vamo” s ključnim refrenom “Mir, brate, mir”. Miodrag Jakšić, koji je i sam sudjelovao na tom projektu, naglašava: “Bilo je važno da veliki tadašnji umetnici i kreativci zauzmu stav u tom trenutku i poruče da su protiv rata pa makar i pokleknu i izgube bitku, a obično izgube jer umetnost nikad ne dobiva bitku, ali na kraju uvek pobeđuje.”

Možda su članovi Ekatarine Velike izgubili životne bitke, ali njihova umjetnost je svakako pobijedila i ostala živjeti i danas. Možda se u današnje vrijeme premalo zna o njima, malo im se poklanja pažnje, ali oni koji žele, uvijek će pronaći put do njihove muzike. Danas više, nažalost, nema takvih bendova, nema ih već dugo. Novi val u Jugoslaviji, za vrijeme i nedugo nakon kojeg su se rodila najveća imena jugoslavenskog rocka, bio je jedna od najsvjetlijih točaka svjetske muzičke scene. Bio je to izrazito urban pokret, mladalački, buntovan i kritičan. Rušila su se sva dotadašnja pravila u muzici i istraživale nove mogućnosti. Muzika je postala žešća, a muzičari su bili glasnogovornici generacije i njeni heroji.

Danas ne možemo ni zamisliti da se rodi jedan tako važan pokret. Vesić smatra da su društvene okolnosti sada potpuno drugačije: “Postoji teorija koja kaže ovako: kada bi se u ovom vremenu pojavile veličine kakve su u svoje vreme bili Dylan ili Lennon – a svi su oni u svom vremenu bili ‘novi val’ – brzo bi stradali u ‘neobičnim saobraćajnim nesrećama’. Ali to je ‘utešna’ teorija. U stvari, šanse da se pojavi takav pokret jednake su šansama da se pojavi novi Mozart. Da bi pokret promenio istoriju muzike, treba da ima i ideju o svetu koja je drugačija, ideju koja nosi promenu. Bez te ideje, muzički pokreti se utapaju u ono postojeće i isto. Pritom ideja sama po sebi nije dovoljna da bi nešto promenila, potreban joj je pokret – ako muzika nije deo pokreta, ostaje bez dometa. Možda je ovo vreme društva bez ideja, odnosno vreme u kom ideje nisu važne. Danas je u centru pažnje ‘pakovanje’.”

Mnogi mladi danas posežu upravo za “pakovanjem”. Iako današnje društvo ni po čemu nije slobodnije, iako je učmalo i materijalističko, netolerantno i nepravedno, mladi ljudi ne pokazuju volju da mu se suprotstave barem umjetničkim i muzičkim izričajem. Ili to ne rade dovoljno artikulirano ili su netalentirani. Umjesto borbe (možda i protiv vjetrenjača), mladi pristaju na takvo društvo ili odlaze u prosperitetnije dijelove svijeta. Ekatarina Velika svojevremeno je pjevala: “Ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve naše ljude. Ovo je kuća za nas, ovo je kuća za svu našu decu.” Oni nisu pristajali na ograničenja i zadatost, svojim životima i svojom muzikom naznačili su svjetove slobode i nevjerojatnih individualnih mogućnosti. To je bila Ekatarina Velika, možda ipak najveća.