Ono što se događalo u ustaškom dječjem koncentracijskom logoru u Jastrebarskom spada među najcrnje epizode Drugog svjetskog rata.
O tom logoru razgovarali smo s profesorom pedagogije i nastavnikom povijesti Tomom Rašićem iz Jastrebarskog koji je u dva mandata, od 1974. do 1982., bio direktor pionirskog centra “Bratstvo-jedinstvo” u Jastrebarskom.
Desetak i više godina je istraživao podatke o logoru što je rezultiralo knjigom “Spojimo naše ruke”, objavljenom 1982. godine u izdanju zagrebačke Školske knjige.
– Nastojeći provesti svoju politiku ustaše izdaju “zakonsku odredbu” o zabrani ćirilice, ukidanju naziva “srpsko-pravoslavna vjera”, zabranjuju srpska nacionalna i vjerska obilježja, a tome je iz vlastitih interesa bilo gledanje Katoličke crkve, čiji je najveći dio bio u sprezi sa NDH. Nakon formiranja ustaškog logora za odrasle u Jastrebarskom i Slavetiću, 12. jula 1942. u Jaski je osnovan i ustaški logor za djecu od šest mjeseci do 14 godina starosti, ističe Tomo Rašić.
Jaska se smatrala najpogodnijim mjestom iz dva razloga. Prvo, u dvorcu Erdödy prije rata je bio dječji dom pa su ustaše pred javnošću htjeli prikriti svoje namjere tvrdeći da će dječji dom pretvoriti u “sabiralište” napuštene djece i i tako stvoriti dojam da je to ustanova u kojoj se vodi briga za djecu. Drugo, smatrali su se sigurnima jer se logor nalazio u blizini Zagreba i glavnog ustaškog stana te jakog garnizona u Karlovcu.
Ovogodišnja komemoracija
I ove godine u neposrednoj blizini samog gradskog groblja u Jastrebarskom, kod spomenika “Lik majke sa djetetom u naručju” autora akademskog kipara Steve Petanića, održana je 26. avgusta komemoracija u znak sjećanja na nevinu djecu stradalu u ustaškom logoru u Jastrebarskom. Okupili su se antifašisti, preživjeli logoraši i rodbina stradale djece. Položeni su vijenci i zapaljene svijeće. O ovom događaju govorio je Petar Raić, tajnik SABA RH i Antifašista Zagrebačke županije.
Logor se, inače, nalazio na tri mjesta, u dvorcu Erdödy, u ciglani u selu Donja Reka i u barakama kod franjevačkog samostana. U logoru je bilo zatočeno 3.336 dječaka i djevojčica Kozare, Bosanske krajine, Banije, Korduna, iz Like, Slavonije, uglavnom iz srpsko-pravoslavnih i partizanskih obitelji. Djeca su dopremana u grupama iz logora Stara Gradiška, Jablanca, Cerobljana, iz logora Crna Mlaka i iz logora Gornja Reka, ističe naš sagovornik.
Uprava konclogora u Jaski povjerena je časnoj sestri Barti Pulhariji, svastici ustaškog zločinca Mile Budaka te ostalim sestrama iz kongregacije sv. Vinka Paulskog.
Uhvaćena djeca najprije su kategorizirana s obzirom na zdravstveno stanje i tjelesnu konstituciju, a ustašama je cilj bio preodgoj te djece u fašističkom duhu. Djecu su oblačili u ustaške uniforme i maltretirali na razne načine. Katolički kler nije dozvolio “hereticima” ukop na groblju pa su srpsko-pravoslavna djeca i djeca “komunističko-partizanskih bandi” sahranjivana izvan groblja. Mjesni grobar Franjo Ilovar o tome je vodio bilješke, neku vrstu dnevnika, upisujući koliko je svaki dan pokopao dječaka i djevojčica, kako bi ispostavljao račune ustaškoj vlasti. Djeca su nasilno prekrštavana na katoličku vjeru i išla su na preodgajanje. Kod oslobođenja logora partizani su tvrdili da su djeca bila iscrpljivana glađu i mučenjem i da su izgledala kao živi kosturi. Živote je izgubilo više od 1.100 djece. Obdukcijski nalazi govore da je uzrok smrti bio trovanje kaustičnom sodom koja je djeci stavljana u hranu. Rašić smatra da je broj daleko veći, jer nije uspio doći do čvrstih dokaza o stradavanju više od 450 djece iz logora u Donjoj Reci.
Nasuprot tome, ustaška Nova Hrvatska u broju od 23. jula 1942. piše:”Djeca koja su oslobođena od partizanskog ropstva oporavljaju se od pretrpljenih patnji na državnom dobru u Jastrebarskom. Imaju crne kape sa ustaškim znakom. Časne sestre su ih naučile moliti boga. Oni pjevaju narodne pjesme, uče povijest Bosne i tjelesne vježbe. Među njima skoro da i nema bolesnih”.
Neposrednu organizaciju spašavanja djece, prema instrukciji Mjesnog komiteta KPH Zagreb, provodila je Tatjana Marinić, a nakon njenog hapšenja u Jaski njen rad nastavlja Jana Ilijanić. Dolaskom Četvrte kordunaške udarne brigade u Pokuplje, čiji je komandant bio Nikola Vidović, razrađen je plan napada na ustaško uporište i za oslobođenje djece iz logora. U zoru 26. avgusta 1942. partizani su od željezničke stanice krenuli prema sjeverozapadu. Zapalili su veliko skladište sijena i zaplijenili veće količine šećera. Prolazeći pored dvorca začuli su zapomaganje. U jurišu su oslobodili djecu, koja su kasnije sa partizanima otišla na slobodni Žumberak i bila smještena kod tamošnjih ljudi dok je 350 veće djece vraćeno na Kordun. Logor je, dakle, radio od 12. jula do 26. avgusta 1942., no nakon toga dio djece sa područja pod ustaškom kontrolom ponovo je vraćen u Jastrebarsko, pa je logor još djelovao nepuna četiri mjeseca.
– Značaj bitke za oslobođenje djece može se sažeti u tri bitne komponente: vojnu, političku i humanu. Napadom partizana na ustaško uporište između dva jaka garnizona i oslobođenjem djece demonstrirane su velika snaga i organizacija jedne vojne jedinice kao i cijelog NOP-a i cijele vojske Jugoslavije. Politički značaj je u definitivnom porazu politike čekanja Vlatka Mačeka i njegovog apela članovima HSS-a da se priklone novoj ustaškoj vlasti, čime se svrstao u petokolonaše, a time je razbijena i fama o njemu kao neospornom lideru ovog kraja, uz dodatak da je samo 13 kilometara od Jaske rodno mjesto tadašnjeg nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca. Narod je vidio partizane u akciji i tko se stvarno borio za slobodu. Akcija je bila jedna od najhumanijih u borbi partizana za slobodu u Jugoslaviji, zaključuje Rašić. U spašavanju djece bila je uključena i Diana Budisavljević.
Izvor: SNV, autor: Milan Cimeša
