Aforizam Alberta Camusa “Bolje prokockati svoju mladost, nego ne učiniti s njom baš ništa” ukazuje na potrebu djelovanja mladih. Brojne su strategije i konvencije koje govore o pravima mladih, njihovoj ravnopravnosti i aktiviranju u društvu. Usprkos tome, mnogo je mladih koji nemaju jednake mogućnosti za obrazovanje, rad i razvoj svojih potencijala, što ih čini neravnopravnima u različitim segmentima društva. Nerijetko ih zapadne samo dekorativna uloga, čiji je vrhunac djelovanja pojaviti se u prvim redovima na fotografiji s važnim čelnicima. Jasno je da mladima nedostaju prilike i autonomija, ali i prošlost i sadašnjost dokazuju da upravo obespravljene grupe često uzimaju stvari u svoje ruke.
Jelena Nestorović, jedna od osnivačica i članica Omladinske mreže Srba u Hrvatskoj (oMreža), kaže da je oMreža samo jedan od načina na koji mladi mogu utjecati na društvene tokove. “Živimo u doba globalizacije koja ne ide ruku pod ruku sa zatvorenim nacionalnim državama. Nacionalne manjine, posebno njihovi mladi, treba da budu pokretači i inicijatori akcija koje će druge potaknuti da grade otvorenije društvo”, kaže Jelena.
OMreža je volonterska omladinska inicijativa čiji je cilj uključiti mlade ljude u sve aspekte zajednice i povećati vidljivost tema vezanih uz mlade. Ova mreža mladih djeluje u okviru Srpskog narodnog vijeća koje im omogućava infrastrukturu i uvjete za rad. No ova grupa mladih zadržala je svoju vlastitu autonomiju u odlučivanju, planiranju i djelovanju. Pored brojnih aktivnosti, za oMrežu vrlo je značajna suradnja s europskom organizacijom mladih Youth of European Nationalities (YEN). Dosad su zajedno radili na mnogim projektima. Ovogodišnji domaćin i suorganizator YEN-ovog Kick Off seminara bila je upravo oMreža.
Sedmodnevni februarski seminar prvi put je održan u Hrvatskoj, u Donjoj Stubici. Polaznici su bili mladi pripadnici nacionalnih manjina iz svih dijelova Europe, a glavna tema bila je participacija mladih u društvu. Na seminaru su sudjelovali mladi predstavnici romske manjine iz Mađarske, mađarske manjine iz Srbije i Rumunjske, vlaške manjine iz Makedonije, Srbije i Rumunjske, njemačke manjine iz Rusije, danske manjine iz Njemačke, retroromanske manjine iz Švicarske, bretonske manjine iz Francuske, velške manjine iz Velike Britanije, frizijske manjine iz Nizozemske te srpske i češke manjine iz Hrvatske, a svi su imali priliku naučiti nešto više o Srbima iz Hrvatske, njihovoj povijesti, kulturi, folkloru, te su imali jedinstvenu priliku posjetiti rodnu kuću Nikole Tesle u ličkom selu Smiljanu. Također, ovo je bila izuzetna prilika da se upoznamo s razmišljanjima mladih predstavnika nacionalnih manjina u europskim državama.
Marin Bodrožić Cincar je iz Srbije. Cincari su nacionalna manjina koja živi u nekoliko zemalja balkanskog poluotoka. Potomci su romaniziranog balkanskog stanovništva, a porijeklom su iz današnje južne Albanije, sjeverne Grčke i Makedonije. U Srbiji ih danas ima između pet i deset hiljada, ali nisu priznati kao nacionalna manjina. “Mnogi članovi našeg društva etnički su Cincari, govore cincarski jezik, ali se tako ne izjašnjavaju na popisu stanovništva”, rekao nam je Bodrožić koji je aktivni član Srpsko-cincarskog društva u Beogradu. Bodrožić ističe kako Cincari u Srbiji nisu diskriminirani, ali zato većinski narod gotovo ništa ne zna o njihovom postojanju i kulturi. Iako imaju dobru medijsku prezentaciju i otvoren prostor, u školstvu nisu zastupljeni. “Kad bismo za neke važne ljude iz srpske istorije rekli da su porijeklom Cincari, to bi za mnoge bilo veliko iznenađenje. Neki se nisu tako ni osjećali, na primjer Branislav Nušić koji je etnički bio Cincar. On je čak promijenio ime, prvobitno se zvao Alkibijad Nuša“, ističe Bodrožić te zaključuje: “Postoji mnogo faktora koji danas odlučuju o tome da li ćemo sačuvati naš identitet i da li će naša borba imati smisla ili ne. Pored rada naših udruženja koja su ključni faktori za opstanak naše zajednice, tu su takođe i neki ekonomski i širi globalni faktori koji utiču na države u kojima živimo.”
[pullquote]Kad bismo za neke važne ljude iz srpske istorije rekli da su porijeklom Cincari, to bi za mnoge bilo veliko iznenađenje. Na primjer, Branislav Nušić bio je Cincar, čak se prvobitno zvao Alkibijad Nuša – kaže Marin Bodrožić[/pullquote]
Osim što je aktivni član svoje zajednice, Marin je i potpredsjednik YEN-a, organizacije koja brine o očuvanju manjina u Europi i osnažuje mlade ljude prenoseći im znanja i vještine koje će moći prakticirati u svojim organizacijama. Osim toga, YEN ima utjecaj u određenim tijelima Europske unije. “Radimo s mladim ljudima i njihovim organizacijama, ali i zastupamo njihove interese. To nije jednostavno, posebno zato što smo mi volonterska organizacija”, ističe Marin. “Na zapadu su mladi u boljem položaju što se tiče ekonomske situacije i atmosfere koja vlada u društvu. Tamo vjeruju da stvarno mogu da utiču na stvari i da ih promijene”, dodaje Marin.
Tridesetogodišnji Mađar iz Rumunjske Péter Szedlacsek kaže: “Osjećam se privilegiran što sam pripadnik manjine jer imam pristup dvjema kulturama, zato sam ponosan što sam Mađar iz Rumunjske.” Biti Rumunj za njega je vrlo važan dio identiteta koji želi prenijeti i na svoju obitelj. Iako je na papiru mađarska manjina vrlo zaštićena, ponekad se zakoni ne poštuju u potpunosti. Kao primjer Péter navodi lokalne rasprave oko nacionalnih simbola, konflikte oko imenovanja ulica i slično. Što se tiče poimanja identiteta, misli da crkva ima značajan utjecaj, posebno na starije generacije. “Crkva nema samo religijsku nego i snažnu nacionalnu ulogu jer stvara izražen osjećaj pripadanja zajednici”, kaže. Za njega osobno i za mlade ljude smatra da je najvažnije obrazovanje. U većini rumunjskih regija postoje mađarske škole i omogućeno je obrazovanje na mađarskom jeziku od vrtića sve do kraja fakulteta. U Rumunjskoj postoji i mađarska politička stranka koja je čak treća po snazi i broju članova u parlamentu. Stranka ima podršku mađarske države, ali njezin rad nije uvijek u skladu s potrebama zajednice koju predstavlja. “Mađarska ima jaku nacionalnu politiku prema Mađarima izvan Mađarske te im daje veliku financijsku podršku”, pojašnjava Péter. “Iako je takav vid podrške pozitivan, takva politika dovodi do tenzija između država i distance među različitim zajednicama”, dodaje. “Moja država je Rumunjska. Prvi put sam posjetio Mađarsku kad sam otišao studirati. Prije toga nisam imao nikakav kontakt s Mađarskom. No za mnoge to nije tako. Mnogi pripadnici mađarske manjine smatraju sebe Transilvancima, tvrde da su drugačiji i od Rumunja i od Mađara iz Mađarske”, kaže Péter.
Georgina Laboda je Romkinja iz Mađarske, u kojoj postoji nekoliko romskih organizacija fokusiranih na očuvanje romske kulture. Također, imaju i srednju školu za romsku djecu gdje se uči o romskom jeziku i kulturi te studij romskog jezika. Georgina kaže kako Romi u Mađarskoj žive u velikom siromaštvu. Trpe i veliku diskriminaciju od Mađara: teško im je pronaći stan i posao, a mladima je zabranjen ulaz u pojedine klubove. Georgina za sebe kaže da je imala veliku sreću u životu: majka joj je sveučilišna profesorica, a budući da je odrastala u velikom siromaštvu, svojoj je kćeri pružila sve što joj je bilo potrebno. Georgina je išla na mnoge izvanškolske aktivnosti, putovala je, sada studira, ali to nije uobičajeno za većinu romskih obitelji. Kaže da ne osjeća diskriminaciju, ali mnogi njeni sunarodnjaci itekako je osjećaju. “Ljudi ne vide, ili ne žele vidjeti, da sam Romkinja. Često to ignoriraju i misle da sam Talijanka ili Španjolka jer imam taman ten i dugu smeđu kosu. Svaka diskriminacija Roma u Mađarskoj i mene vrijeđa i boli i doživljavam je kao da sam sama diskriminirana”, kaže. Njena organizacija dosta pažnje posvećuje informiranju i osvještavanju ljudi o romskoj kulturi kao i o genocidu nad Romima u Drugom svjetskom ratu. U udžbenicima povijesti tome je posvećeno premalo prostora. Ističe kako su za Rome velik problem društvene predrasude i kako su oni jedna od najdiskriminiranijih zajednica u Europi.
Maria Onishchuk i Anna Parfeneva iz Rusije bile su jedine polaznice YEN-ovog seminara koje su pripadnice većinskog naroda, ali godinama rade u organizaciji njemačke nacionalne manjine u Rusiji. Iako nisu Njemice, s velikom strašću se brinu o očuvanju njemačke kulture i jezika u svojoj zemlji. Organiziraju razne projekte za njemačku manjinu kao što su obiteljski susreti i ljetni kampove za mlade, gdje se uči njemački jezik, kuhaju njemačka tradicionalna jela… “Pokušavamo ljude potaknuti, neki su jako motivirani, ali pojedini ne govore jezik i ne čuvaju kulturu ili čak ne slave Božić ni ostale katoličke praznike”, kaže nam Maria. Nijemci danas nisu diskriminirani u Rusiji, ali za vrijeme Drugog svjetskog rata i nakon njega često su ih nazivali fašistima i poistovjećivali s tadašnjom njemačkom politikom, iako se puno Nijemaca zajedno s Rusima borilo protiv nacista. Njemačka svojim sunarodnjacima u Rusiji pomaže financijski kroz brojne projekte, a puno mladih odlazi u posjet matičnoj zemlji. Anna upozorava kako ih u Rusiji tretiraju kao Nijemce koji tu ne pripadaju, a u Njemačkoj im govore kako nisu pravi Nijemci. To je očigledno sudbina svih nacionalnih manjina – da nigdje ne pripadaju. Maria izražava zabrinutost zbog iseljavanja Nijemaca iz Rusije: “Jako sam tužna što gubimo njemačku manjinu u Rusiji. Za nekoliko godina neće je biti jer će se većina odseliti u Njemačku zbog tamošnje bolje ekonomske situacije.” Ove dvije mlade djevojke pozitivan su primjer kako se većinski narod može i kako bi se morao brinuti o svojim nacionalnim manjinama.
Wienke Reimer, dvadesetsedmogodišnja predstavnica danske manjine u Njemačkoj, ističe: “Nije loše biti manjina. To je lijepo jer razumiješ svijet, imaš sposobnost vidjeti svijet na drugačiji način i biti otvoren prema drugačijima. Biti danska manjina znači biti i poveznica između Njemačke i Danske. Mi smo oni koji otvaraju vrata društvu.” Ističe da danska manjina ima dobar položaj u Njemačkoj i da nemaju značajnih problema: imaju škole i veliku podršku i od Danske i od Njemačke i upravo zato smatra da joj je dužnost boriti se za druge koji nemaju takvu privilegiju. Iako njena nacionalna manjina u Njemačkoj nije diskriminirana, pojedini Danci iz Danske ne smatraju ih pravim Dancima te im zamjeraju što ih Danska financira. Kao mlada osoba ipak osjeća diskriminaciju, pogotovo kao mlada žena u svijetu rada, gdje se otvoreno pokazuje da mladi ljudi ne mogu biti dovoljno kompetentni i da je njihovo mišljenje manje važno. “Lijeve stranke u Europi poprilično su zbunjene, zbog čega nacionalizam i desne stranke ponovno rastu. Zato moramo smisliti kako da razvijemo solidarnost i kako da u to uključimo mlade ljude”, zaključuje Wienke. Na pitanje trebaju li nas brinuti sadašnje geopolitičke prilike odgovara: “Ako se ne bojimo, ništa nećemo učiniti.”
Fotografije: Jakob Schäfer
