Jedan od najplodnijih pisaca savremene srpske književnosti Branko Ćopić rođen je prvog dana 1915. godine u Hašanima kod Bosanske Krupe. Pisao je propovjetke, romane, pjesme, komedije, satire, filmske scenarije, priče i pjesme za djecu. Bio je ratnik, književnik, ali prije svega čovjek dubokih osjećanja i meke duše. Uveseljavao je društvo i svijet, radne ljude i građane, a dok on sam nije imao Branka Ćopića, da oplemeni njegovu ljudsku tugu, nasmije ga i razonodi.

Njegova djela su prevedena i objavljena na više od 30 jezika širom svijeta. Prvu književnu nagradu dobio je 1938. godine od Akademije sedam umjetnosti za kratku priču, zatim iduće godine Rakićevu nagradu, potom nagradu Srpske kraljevske akademije 1940. godine. Njegoševu nagradu dobio je 1972. za antologijsku zbirku pripovedaka ”Bašta sljezove boje”. Ćopić je tu knjigu objavio 1970. godine. Dobitnik je i Nagrade AVNOJ-a, a NIN-ovu nagradu za najbolji roman dobio je 1958. godine za djelo “Ne tuguj, bronzana stražo”. Od 1968. godine bio je član SANU.

“… A što to znači biti dostojan Ćopića? Isto što i biti dostojan Jaroslava Hašeka i velikoga Miguela de Cervantesa Saavedre. I jebem li ga tupog, tko god ne shvati usporedbu Cervantesovu s Brankom Ćopićem: pisac naših djetinjstva ravan je najvećem i prvom romanopiscu u povijesti po raskoši svoje mašte, po dobroti i uzaludnosti svojih junaka; kao što je Cervantes formativno utjecao na sudbinu španjolskoga jezika, tako je Branko Ćopić utjecao na sudbinu ovoga i svih drugih s njime istovjetnih jezika. Ćopić je vrhovna mjera imaginacije, duha i morala naših djetinjstva.” Miljenko Jergović

Njegova prozna djela prožeta su lirikom i živopisnim realističkim slikanjem seoskog života, poznavanjem života i mentaliteta ljudi sa sela, vedrinom i živošću duha. Kreirao je mnoštvo živopisnih likova i događaja, pri čemu je inspiraciju nalazio u svom podgrnečkom zavičaju. Pisao je o siromašnim seljacima, sanjarima, prosjacima, djeci, skitnicama, nadničarima, opisivao je herojske podvige, mučeništvo i samopregor svojih junaka.

O svom stvaralaštvu svojevremeno je rekao:

“Dosta je mojih stvari dramatizovano. Neke su uspjele više, neke manje. Neke sam sam pisao. Ali pošto sam pomalo i satirik, ja ne gledam hoće li se to nekom svidjeti ili neće. Često sam nailazio na veliki otpor. A te otpore i dan-danas ne razumijem. Ako čovjek napiše dobru komediju sa živim likovima, on uopšte neće štetiti ni progresu, ni svojoj zemlji, ni revoluciji, niti ljudima uopšte. Strah od komedije i humora je potpuno bezrazložan. Čini mi se da što je sredina primitivnija, teže prihvata humor.“

 

Prema lokalnom predanju, bio je prvo dijete u kraju koje je ime dobilo po pjesniku Branku Radičeviću. Bilo mu je svega četiri godine kada je ostao bez oca. Sa mlađim bratom i sestrom odrastao je pored majke Soje, djeda Rade, kojeg će se kasnije sjećati u mnogim svojim djelima, i strica Nidže. U rodnom selu Hašanima, još kao dječak u samom podnožju planine Grmeč, čuvao je stoku i provodio slobodne trenutke igrajući se, ali i maštajući o Grmeču kojeg je zamišljao kao fantastičnu goru opore, oštre i divlje ljepote – planinu naseljenu opasnim životinjama i stanovnicima nevidljivog svijeta.

Sva ta maštanja Branko je preuzimao iz priča njegovog djeda, koji je kao “lička pričalica i izjelica” prenosio iskustvo, dobro i zlo, mekoću ljudske duše i širinu njegova srca. Djed ga je vodio sa sobom da zajedno čuvaju ovce. Trčkarajući za njim oko gajeva, po pašnjacima, kroz šikare i oko potoka, otkrivao je bogat i bujan svijet prirode. O svemu je neumorno zapitkivao djeda, a on bi mu odgovarao kako je najbolje znao i umio.

“Moj djed Rade bio je neobičan čovjek. Njegov začarani svijet sav satkan od bajki i maštarenja, mjesečine i prozračne svile, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kuću dolazili dragi gosti, kada je sve bilo puno priča i obilja, kada je i mačka bila sita i miroljubiva, a miš debeo i bezbrižan… Ti djedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu mojih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i počeo da stvaram svijet po liku i podoblju ovog čestitog, duševnog i na svoj način pravednog čovjeka.”

 

Svoju prvu knjigu “Miguel Servantes”  kupio je od učiteljice još u trećem razredu osnovne škole. U toj knjizi bio je opisan život slavnog španskog pisca Servantesa i štampano nekoliko odlomaka iz njegovog romana “Don Kihot”. Sljedeća pročitana knjiga bila je “Doživljaji jednog vuka”, zatim, “Doživljaji jedne kornjače”.

“Čitajući te knjige, bio sam tako uzbuđen i zanesen, tako razigrane mašte da sam sve ono što sam pročitao zamišljao življe nego stvarni svijet oko sebe. Preda mnom su se otkrivali novi nepoznati krajevi, ljudi, životinje. Sve mi se činilo ljepše, bolje i čudesnije nego u običnom životu. Jednom je neki moj dalji rođak dobio na lutriji paket knjiga. Znajući kako on voli kruške, ja mu odnesem punu svoju školsku torbu krušaka, a on mi, zauzvrat, pokloni dvije knjige: zbirku narodnih priča i zbirku priča engleskog pisca Oskara Vajlda. Kako je taj rođak živio u jednom dosta udaljenom selu, tom prilikom preduzeo sam i svoje dotada najveće samostalno putovanje. Na dva-tri mjesta umalo me ne ujedoše psi, ali se ipak sve dobro svršilo: i ja i knjige čitavi stigosmo kući.”

Međutim, prelomni period u njegovom životu nastao je kada je odlučio da prvi put napusti rodno selo i ode u Bihać kako bi završio gimnaziju. Nastanio se u jednom internatu, prvih dana svake noći plakao je za svojim selom, kućom,  majkom. Činilo mu se da se nikada više neće vratiti u rodne Hašane, da nikad više neće loviti ribu u riječici Japri, slušati brujanje malog mlina, ni poigrati se s bratom, sestrom i svojim negdašnjim drugovima. Mnogo godina kasnije te uspomene na djetinjstvo pomenuo je u knjizi “Deda-Trišin mlin”.

“Čim oči sklopim, ja odmah vidim
i potok Japru, i vrba red,
evo i mlina prepunog lupe
i pred njim Triša, starina sed …”

“Sjećam se kako mi je teško polazilo za rukom da ‘sastavim’ svoju prvu priču. Opisi prirode u samoj priči išli su mi glatko, jer sam njene ljepote osjećao još iz dana djetinjstva, ali nisam poznavao ljude, nisam počinjao da ih ozbiljnije posmatram. Tek onda kad se kod mene probudilo življe interesovanje za ljude oko mene i za njihov život, i moje je pričanje postalo tačnije i uvjerljivije.”

 

Poslije završene gimnazije upisuje se u učiteljsku školu u Banjaluci, potom u Sarajevu i Karlovcu. Razlog čestih prekida učiteljskog školovanja bila je nemirna Brankova duša i potreba da ukaže na nepravilnosti i lošu socijalnu i političku situaciju. Izbacivali su ga zbog naprednih ideja i zbog riječi koje nije mogao da prećuti. Učiteljsku školu na kraju Njegova prozna djela prožeta su lirikom i živopisnim realističkim slikanjem seoskog života u Karlovcu i kao mladi učitelj vraća se u rodno selo, ali bez velike želje da započne učiteljski posao. Odlučuje da upiše Filozofski fakultet u Beogradu 1934. godine. Tek tada, počinje ozbiljno da se bavi književnim radom. Tokom četiri godine studija, redovno je objavljivao u dnevnom listu “Politika” kratke priče iz života krajiških seljaka. Jedan dio priča objavio je prije rata u zbirkama “Pod Grmečom”, “Borci i bjegunci”, i “Planinci”. U tim svojim pričama opisivao je ljude svoga kraja koje je pamtio još od djetinjstva: svog djeda, majku, komšije, seoske sluge, prosjake, skitnice, vračare, cigane-mečkare, pelivane, drvosječe, ugljare, lažove, kradljivce, sanjare, zanesene i tužne dječake.

“Naučili moji seljaci da ih, kaže, ‘mećem u novine’, pa mi neki prijete, drugi se smiju, a neki se, opet, ućute kad me vide i sve šapuću:

– Ne govori ništa pred njim, jer će te odmah metnuti u novine, pa puče grdna bruka!

– Motikom bi njega trebalo negdje iz mraka – preporučivao je poneko.”

Diplomirao je neposredno pred rat 1940. godine. Već 1941. godine odlazi u rodnu Krajinu i priključuje se partizanima. U početku je bio običan vojnik, ali ubrzo postaje politički komesar i uključuje se kao stalni saradnik na kulturno – prosvjetnom sektoru kao dopisnik partizanskih novina banjalučkog “Glasa” i “Borbe”. Ćopiću je omogućeno da piše ne samo ratne izvještaje već i skečeve, pozorišne predstave, da pjeva i bude moralna i duševna snaga partizanskim borcima. Ostaje aktivan u NOB do kraja rata. Poslije oslobođenja dolazi u Beograd i tu se nastanjuje.

U početku je bio glavni urednik lista “Pionir”, a nakon nekoliko godina napušta taj posao i počinje se profesionalno baviti pisanjem. Bio je neumorni književnik, izdao je brojna djela, koja je gotovo u potpunosti posvetio svojoj Bosanskoj krajini i Grmeču. Najveća radost Ćopićevog pripovijedanja jeste smijeh, koji iz pisca izvire spontano i lako. Taj smijeh je dobrodušan, životvoran, on čini da život bude miliji, da dan bude svjetliji, da čovjek bude ljepši. Prema njegovom pripovjedačevom uvjerenju, u životu je više lijepote nego ružnoće, više dobra nego zla, više ljudskog manje neljudskog, ponekad se probijao i ton tuge ili gorčine, jer i to je život. Ali kada se sagleda cjelokupno Ćopićevo pripovjedanje, on se pamti po smijehu, onom blagorodnom i ljekovitom.

Iako je po prirodi bio izuzetno vedar i nasmijan, Branko Ćopić je tragično okončao svoj život 26. marta 1984. godine, bacivši se sa Savskog mosta na kej pored rijeke. Posljednjih godina života, osjećao se jako usamljen, napušten i razočaran. Tako nas je zauvijek napustio i otišao “iz bajke života” u “bajku snova”. Ali iza njega su ostala njegova brojna djela, velika kao njegov voljeni Grmeč.

BOSNA

Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.

Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova. N
a proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.

A vjeverice – uz trku mnogu –
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.

I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.

U gori stijena trepti k’o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k’o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.
Na kraju – gledaj – rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije…

 

 

Autor: Nataša Mihajlović, izvor: etrafika.net