Prisilno zatvaranje osoba u psihijatrijske ustanove obično se povezuje s represivnim sustavima, no jedan ponovno aktualizirani slučaj pokazuje da je takvo što moguće i danas. U nezdravom je društvu očito najlakše olako dati dijagnozu, koja za nekoga može imati nesagledive posljedice. Psihijatrijska je praksa u slučaju Darija Poreca dovela u pitanje svoj kredibilitet i u konačnici ugrozila temeljna ljudska prava. Umjesto da je mladić čije je odrastanje obilježeno nezahvalnom obiteljskom i društveno-ekonomskom situacijom dobio potporu institucija, postao je njihova žrtva. Naime, Porec je u ljeto 2016. dva mjeseca bio prisilno smješten na zatvorenom odjelu Klinike za psihijatriju Vrapče zbog dijagnoze paranoidne šizofrenije koja je kasnije – odbačena.

Dario Porec rođen je 1987. u Zagrebu. Njegov otac, koji je umro 2009., bio je radnik, a majka krojačica. Neko vrijeme nakon upoznavanja njegovi su roditelji živjeli u Drnišu, odakle je njegova majka, po nacionalnosti Srpkinja, ali su se preselili u okolicu Zagreba nakon što je otac izgubio posao.

Spomenuta teška dijagnoza postavljena mu je nakon što su protiv njega pokrenuta dva sudska postupka, jedan je bio okarakteriziran kao napad na djecu, a u drugom slučaju ga je prijavila susjeda koja je tvrdila da joj je prijetio smrću. Psihijatrica i sudska vještakinja Esta Sušić dijagnosticirala mu je paranoidnu šizofreniju, sud je prihvatio njezino mišljenje i odredio mu prisilni smještaj na zatvorenom odjelu Klinike za psihijatriju Vrapče. No Porec se nije s time mirio, već se počeo obraćati nevladinim udrugama i neovisnim psihijatrima. Godine 2016. obratio se Građanskom odboru za ljudska prava i njegovom predsjedniku Zoranu Pusiću te zatražio pomoć.

Pusić smatra da još jednom treba skrenuti pažnju javnosti na ovaj slučaj kako bi se pomoglo pojedincu koji se, kada jednom dođe u sukob sa sistemom, više ne može izvući, nego ga kotači unedogled melju. Trenutno je sudski postupak protiv Poreca za navodni napad na djecu obnovljen i traži se liječenje sa slobode.

– Prvi se postupak vodio protiv njega zato što su djeca kamenjem gađala kuću u kojoj živi s majkom, a on je istrčao van i ganjao tu djecu. Jedan dječak je pao, ali nije mu ništa bilo. Barem jedno dijete bilo je dijete policajca zaprešićke postaje pa su protiv njega podigli prijavu za napad na djecu, a to je ozbiljna optužba. Zbog toga je bio kod suca Ilije Desnice, koji ga je osudio na tri mjeseca u Remetincu. Drugi se postupak vodio zbog navodne prijetnje gospođi Šešuk. Iz Remetinca su ga nakon ta tri mjeseca poslali u zatvorsku bolnicu, gdje ga je pregledala dr. Esta Sušić i dijagnosticirala mu paranoidnu šizofreniju. Odlučeno je da mora ići na zatvoreni odjel u Vrapče. U međuvremenu je počeo drugi sudski proces, za vrijeđanje gospođe Šešuk, i onda se on pojavio kod mene – prisjeća se Pusić susreta s Darijom i događaja koji su uslijedili u naredne tri godine.

Kada mu se Dario obratio za pomoć, imao je 29 godina. Po Pusićevim riječima, na početku je i sam bio rezerviran prema njegovoj priči.

– Bio sam skeptičan jer je imao samo osnovnu školu, a pričao mi je o tome da radi na nekakvom izumu iz elektrotehnike, što sam primio s rezervom. Pričao mi je i o vrijednom zemljištu za koje je tvrdio da ga posjeduje njegova majka. Ja sam po obrazovanju profesor matematike i fizike, znao sam nešto o tome, mogao sam stvoriti nekakav stav o toj njegovoj ideji za izum. Vidio sam da neke stvari ne odgovaraju teoretskim mogućnostima, ali sam ga poslao kod jednog prijatelja koji je radio u Končaru i bio velik stručnjak. On mi je rekao da nije bez veze to što je napravio i da ima veliko znanje iz elektrotehnike. Spojio sam ga i s nekim kolegama s Instituta Ruđer Bošković, svi su rekli da na tome treba još raditi, ali da se vidi da to radi čovjek koji nešto zna. Dakle, svakako nije bilo elemenata da ga se temeljem toga proglasi ludim. Psihijatrici Sušić to je djelovalo kao da bulazni – govori Pusić.

Dodaje da je u tom trenutku, na temelju kontakata s Darijom, zaključio da je “čovjek malo na svoju stranu”, kao i dobar dio ljudi, ali da sigurno nema ozbiljnu dijagnozu kao što je paranoidna šizofrenija.

– Stalno je bio pod pritiskom sredine kao dijete iz mješovitog braka – primjećuje Pusić koji se za čitav slučaj dodatno zainteresirao, obavijestio neke medije i novinara Borisa Pavelića koji je u dva navrata pisao o tome u Novom listu. Onda je i sam Pusić prisustvovao drugom suđenju na Općinskom kaznenom sudu.

Za razliku od prvog suca koji je Poreca osudio na tri mjeseca Remetinca, ovaj je sudac odlučio angažirati nezavisnog vještaka, neuropsihijatra Željka Marinića, koji je Porecu postavio puno blažu dijagnozu, onu sumanutog poremećaja, što su potvrdili i psihijatri u Vrapču. Ta dijagnoza ne zahtijeva prisilni smještaj na psihijatriji, nego obavezno liječenje sa slobode – Porec samo treba redovito odlaziti psihijatru. Zatraženo je i treće nezavisno mišljenje. Dario je otišao kod trećeg psihijatra, Zlatka Tomića, koji je tada radio u KBC-u Dubrava, a sada je u mirovini. On je nakon testova i puno razgovora ustvrdio da Porec nema nikakvu dijagnozu, da može dolaziti kod njega na još neke razgovore, da se sigurno osjeća povrijeđeno nakon sudskih procesa i svega što je proživio, ali da to nije pokazatelj nenormalnog stanja. Pritom je rezolutno odbacio dijagnozu šizofrenije.

– Sama odluka da se nekog smjesti na zatvoreni psihijatrijski odjel teška je ozljeda prava, to je nešto što bi diglo na noge cijelu Europu. Da sada kažemo da se to događa u nekom nerazvijenom dijelu svijeta, iščuđavali bismo se, ali mi smo u Europi – govori Tomić osvrćući se na ovaj slučaj.

– Prije dva incidenta zbog kojih je završio na sudu Porec nije imao psihičkih problema i onda su mu odjednom prišili tešku dijagnozu koju nema. Još uvijek nepodobne zatvaramo, iako ne znam po čemu je on nepodoban i po čemu bi bio opasnost za sustav. Ne valjda po tome što se deklarirao kao Jugoslaven i pokušao osmisliti nekakvu stranku pod tom egidom – nastavlja Tomić.

– Vani je, ne pije lijekove, ništa se ne događa i ne daju mu mira. Nije moguće da osoba ima šizofreniju, ne pije lijekove i da nema pogoršanja. Meni ga je u neku ruku žao jer njega nitko ne prati, nema pravog zaštitnika. Umjesto da to stavi ad acta, pravni sustav ga i dalje razvlači po sudu. U šest godina nije napravio nikakvo kazneno djelo. Zloraba dijagnoza i psihijatrije kod nas je, nažalost, još uvijek prisutna – zaključuje Tomić.

Dario Porec nam je u razgovoru rekao kako posjeduje materijalne dokaze kao što su audiosnimke koje potvrđuju lažna vještačenja i ostale dokumente koji svjedoče o namještenim sudskim postupcima. U borbi za dokazivanje pravde stradalo mu je zdravlje.

– U KBC-u mi je dr. Zlatko Tomić dijagnosticirao kronični stres, godinama zbog sudova uopće nisam mogao raditi, zbog čega smo oštećeni i ja i moja majka. Još stresnije je što institucije ne progone one koji su sve ovo i započeli, one koje su to sve dopustili, odnosno policijsku postaju Zaprešić, one za koje postoje dokazi da su lažno svjedočili, korumpirane psihijatre, suce i državne odvjetnike. Za vrijeme postupka imao sam dokaze da njihove tvrdnje uopće nisu takve kakvima ih oni prikazuju, međutim oni su na to odgovorili lažnim psihijatrijskim dijagnozama. To im je bila najjača obrana, govorili su da si ja sve umišljam, što je staljinistička zloraba korumpiranog psihijatrijskog sustava. Tražio sam da se snima suđenje koje je bilo zatvoreno, ali sudac Općinskog kaznenog suda nije htio ni čuti za takvo što – ogorčen je Dario koji je u cijelom tom postupku, kako kaže, imao podršku prijatelja, iako je, dodaje, tamo gdje živi okružen osobama u čije prijateljstvo sve više sumnja.

Uistinu, Dario Porec godinama nije radio. Danas radi u tvrtki AD Plastik i ujedno na završnoj fazi svog izuma kako bi postigao da bude komercijalan.

– Imao sam probleme u obitelji, otac je pio, majka se teško snalazila kao Srpkinja u toj sredini. Majka je molila liječnike da ga pošalju na liječenje, ali nije došlo do toga. Zbog svega toga u dobi od devet godina smješten sam u Dom za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Laduču. Tamo mi je bilo dobro, a nakon završetka osnovne škole preselili su me u dom za srednjoškolce u Zagrebu. Tamo mi nije bilo dobro – govori Dario.

Išao je u srednju školu za elektroničara-mehaničara. No to, kako kaže, nije bio njegov izbor, nije htio u tu školu.

– Kupio sam knjige, čitao i obrazovao se iz područja elektrotehnike koja me zanima. Završio sam na kraju samo osnovnu školu, ali imam kvalifikacije, kvalificirani sam računalni operater, računovođa, poslovođa i vozač, naknadno sam se obrazovao. Otac je umro 2009., živim s majkom koja ima skromnu mirovinu od 1300 kuna. Ne odgovara mi sredina u kojoj živim. Izolirao sam se od tamošnjih ljudi nakon svega što sam prošao – završava priču ovaj izmučeni mladić koji rijetko kome više vjeruje i o kojeg se sustav itekako ogriješio.

 

Fotografije: Jovica Drobnjak