Tomislav Jakić: Novinarstvo je definitivno pod kontrolom politike

Piše: Bojan Munjin

Dugogodišnji vanjskopolitički komentator za P-portal govori o ukrajinskom ratu i današnjem novinarstvu: Poslušni, ovisni mejnstrim mediji podijeljeni su na suprotstavljene tabore. Svaka strana ima svoju istinu, što znači da objavljuje samo ono što njoj odgovara. Politika je prisilila novinarstvo da se svrsta, da postane njezin sluga i time ga je zapravo ubila
Tomislav Jakić
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

S dramatičnim zbivanjima u posljednjih nekoliko godina, od kriza na raznim krajevima svijeta preko pandemije do sadašnjeg rata u Ukrajini, novinarstvo, mediji i globalno javno mnijenje potpuno su se promijenili. O tim velikim potresima koji su gotovo izobličili izgled današnje civilizacije razgovaramo s Tomislavom Jakićem, respektabilnim novinarom i dugogodišnjim vanjskopolitičkim komentatorom, koji je ove procese detektirao već desetak godina unazad u svojim kolumnama u Novostima sakupljenima, uz tekstove iz drugih medija, u knjizi “Nisu svi (bili) slijepi”, u izdanju Srpskog narodnog vijeća iz Zagreba.

U svojim kolumnama ranijih godina kritički ste govorili o novinarstvu ovoga vremena u kojem je pojam objektivnog izvještavanja prilično dezavuiran. Što biste rekli danas?

Mogao bih tu ocjenu ponoviti, samo u još zaoštrenijem obliku. Ono što se danas naziva novinarstvom, pri čemu uvijek imam na umu da postoje i časni izuzeci, to definitivno više nije ono što bi novinarstvo trebalo biti. Novinari više nisu novinari, komentatori više nisu komentatori, analitičari više nisu analitičari. Svi su oni svrstani, poput vojske, u redove propagandnog stroja koji melje sve pred sobom. Danas su novinari u pravilu lobisti i propagandisti, koji znaju kome su odgovorni, a to nije najšira javnost, već vlasnici medija o kojima im ovisi egzistencija. Očekivati tu nekakvo objektivno izvještavanje čista je iluzija.

Uzroci i posljedice

S koronom, restriktivnim mjerama, bombastičnim odjecima u medijima i podjelama na podobne i nepodobne vakcine, na cijepljene i one koji to nisu, a naročito sada s ratom u Ukrajini, čini se da se istina u novinarstvu raspala na nekoliko opasnih navijačkih blokova. Kako to tumačite?

Novinarstvo je definitivno u rukama politike i pod kontrolom politike. I onako kako se i svijet dijeli sve prisutnijom novom željeznom zavjesom, tako se dijeli i novinarstvo. Što se tiče cjepiva, postalo je posve irelevantno što se ruski Sputnjik V koristi u više od 70 zemalja svijeta, što ni iz jedne nije javljeno ni o jednom slučaju teških nuspojava, tzv. demokratski Zapad “zna” da rusko cjepivo nije pouzdano i ne samo što ne dozvoljava njegovu upotrebu, nego diskriminira i one koji su se njime cijepili, ne dozvoljavajući im, na primjer, ulazak u Evropsku uniju. Kao i u slučaju cjepiva, tako i u slučaju rata u Ukrajini: poslušni, ovisni mejnstrim mediji podijeljeni su na suprotstavljene tabore. Svaka strana ima svoju istinu, što znači da objavljuje samo ono što njoj odgovara. Je li to laž, istina ili poluistina, koga to još zanima! Politika je prisilila novinarstvo da se svrsta, da postane njezin sluga i time ga je zapravo ubila.

Tomislav Jakić
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL

I javno mnijenje podijelilo se na tabore koji one druge gledaju s otvorenim prezirom i mržnjom. Gdje su se izgubili kritički pogledi, uravnoteženi stavovi i razum (civiliziranog) svijeta?

Dobro pitanje. Kada spominjete razum, sjetim se uvijek godina u kojima je Jugoslavija pucala po šavovima i u kojima se sve jasnije nazirao rat. Mnogi su tada uporno ponavljali: razum će pobijediti. Nije. Razum, nažalost, nema tu moć kakvu ima prizemna propaganda. Razumom se ne možete suprotstaviti predrasudama, a pogotovo mržnji. Pokušate li, upustite li se danas u gotovo očajnički pothvat sagledavanja stvari u širem kontekstu, u upozoravanja da je nešto prethodilo ovome što se sada događa, da postoje uzroci i posljedice, najmanje što možete zaraditi to je da takav pristup bude nazvan rusofilskim smećem. Pogledajte “ukrajinski slučaj”: najprije su neke zemlje ujedinjene Evrope uvele čak i drakonske kazne za javno iznošenje onoga što je kvalificirano kao “proputinovski” stav, a potom je Rusija odgovorila sličnom mjerom. Ni jedno ni drugo sa stanovišta demokracije i slobode medija nije prihvatljivo. A ipak, Zapad bruji o ruskim sankcijama za one koji “govore istinu”, dok o činjenici da je on prvi s time počeo – mudro šuti. I pitajte prosječno obaviještenog čovjeka negdje u EU-u tko suzbija istinu i tko širi propagandu, odgovor će nepogrešivo biti – Rusija.

Čini se da svjedočimo oluji kontradiktornih informacija?

Svi “znamo” kako su Rusi bestijalno ubijali civile u Buči, mada nikakva neovisna istraga još nije provedena. Međutim, svi “znamo” da je zbog toga Putin ratni zločinac i da ga treba izvesti pred međunarodni sud. U međuvremenu se pojavila snimka koja prikazuje ukrajinske vojnike kako ubijaju zarobljene Ruse i Njujork Tajms je potvrdio kako je ta snimka autentična. Je li itko zbog toga prozvao Zelenskog kao ratnog zločinca? Je li ikome, kada već o tome govorimo, palo na pamet kako je šef američke diplomacije Blinken, ali nekoliko dana unaprijed, tako je sam rekao, upozoravao da bi mogle biti pronađene masovne grobnice ubijenih ukrajinskih civila? I kako to, odakle, Zelenski zna da će u narednim danima biti pronađeno “još toga”? To su pitanja kakva bi trebali postavljati pravi novinari.

Koliko god mislim da Angela Merkel nije bila velika državnica, ipak je bila političarka koja je znala što je što. Shvaćala je da se sigurnost i mir u Evropi mogu graditi samo zajedno s Rusijom. To joj sada tovare na leđa kao “grijeh” iz prošlosti

U svojim vanjskopolitičkim komentarima prije više godina pisali ste o svjetskoj tinjajućoj opasnosti koja sve više narasta. Zašto su svjetski lideri dopustili, ponajprije oni na Zapadu koje ste apostrofirali, da takva opasnost eskalira u katastrofu koja se danas događa u Ukrajini?

Najjednostavniji odgovor na to pitanje bio bi: zato što uopće nisu lideri. Zapadne demokracije vode – ako vode – prosječni činovnici, otpravnici poslova, kako ih volim nazivati. Jedan Emanuel Makron sigurno nije ono što je bio Šarl de Gol. A koliko god mislim da Angela Merkel nije bila velika državnica, ipak je bila političarka koja je znala što je što i kamo što pripada. Shvaćala je da se sigurnost i mir u Evropi ne mogu graditi protiv Rusije, nego samo zajedno s Rusijom. Upravo joj to sada tovare na leđa kao “grijeh” iz prošlosti. A njemački predsjednik Štajnmajer morao je čak dozvoliti da ga prisile na samokritiku, pa je “priznao” kako je zastupao pogrešnu politiku pregovora i dogovora s Rusijom. Moja je ocjena da se vrlo svjesno ide u dalje zaoštravanje s Rusijom, u uvjerenju da je se može iscrpiti dugotrajnim ratom i sankcijama i time kupiti vrijeme da se nadoknadi zaostajanje Zapada u razvoju najmodernijeg naoružanja i za pripremu “konačnog obračuna” s Kinom. Jer da je nakon Rusije na redu Kina, to je potpuno jasno.

Interesantno je da u ovoj situaciji Moskva neprestano navodi, kao uzroke za rat u Ukrajini, nespremnost Zapada da razgovara o sigurnosnim garancijama prema Rusiji, o opasnostima širenja NATO saveza i agresivnoj politici Ukrajine nakon 2014., dok Zapad ne odgovara Rusiji i svjetskoj javnosti protuargumentima na istu temu, nego jedino optužuje Rusiju za intervenciju. Kako vi na to gledate?

Ako pogledate notorne činjenice, dobro se zna kada je sve i u kojim prilikama Putin upozoravao da Rusija iz razloga vlastite sigurnosti ne može i neće dozvoliti ulazak Ukrajine u Atlantski pakt. Zna se, jer su Rusi čak pribjegli tome da protivno običajima objave diplomatsku korespondenciju svojeg ministra vanjskih poslova Lavrova s kolegama u Njemačkoj i Francuskoj, a sve zato da bi Moskva dokazala koliko je puta poduzimala inicijative da se u pitanju Ukrajine stvari pomaknu s mrtve točke, odnosno da se spriječi eskalacija. I koliko su puta te inicijative ostale neodgovorene. No i to je prosječnom Evropljaninu praktično nepoznato. Jednako tako postoje dokazivi i provjerljivi podaci kako o ponašanju vlasti u Kijevu, tako i o sve prisutnijim neonacističkim tendencijama u toj zemlji. Pa što ćete više od toga da postoji zakon koji zabranjuje da se negativno govori o Stepanu Banderi i njegovim sljedbenicima, kolaboracionistima iz razdoblja Drugog svjetskog rata. Koliko je ulica i trgova nazvano po Banderi, koliko mu je spomenika podignuto, da i ne govorim. A tko je bio taj tip i za koliko ubojstava su odgovorni on i njegovi sljedbenici, i to je dobro poznato. No o tome ćete moći nešto čuti samo u Izraelu. Ponekad, vrlo šturo i tek onako usput, i na nekoj od televizija zapadnih zemalja. Prije početka rata Rusija je imala argumente, Zapad ih nije imao tada, nema ih ni sada, osim što može Rusiju optužiti za napad na Ukrajinu, prešućujući, naravno, sve što je do toga dovelo.

Sumnjivi Čajkovski

Čini se da je medijska mržnja prema Rusiji, barem na Zapadu, danas potpuna. Vidite li u tome dublje povijesne korijene, kulturalne predrasude i strahove?

Vidim neizbježne posljedice slijepog nacionalizma koji mora, naprosto mora prerasti u šovinizam. Vidim rezultat zanemarivanja tolerancije kao jednoga od temelja na kojima bi morala počivati ne samo naša društva nego i mreža međunarodnih odnosa. Vidim, u krajnjoj liniji, posljedice obnovljene teorije krvi i tla, zlokobnih podjela na “naše” i “njihove”, diferenciranja ljudi kako po etničkoj, tako i po rasnoj i vjerskoj pripadnosti. Zapad ne samo da je mobilizirao sve snage za obračun s Rusijom i da je rusofobiju unio u sva područja života, nego se time još i hvali. Vidio sam nedavno vijest kako je direktor Metropolitan opere u Njujorku cinično komentirao pismo svjetski čuvene sopranistice Ane Netrebko, kojim je ona, nakon što su joj širom svijeta otkazali sve koncerte, izrazila osudu ruske invazije na Ukrajinu. “Ne, to nije dovoljno. Ona se mora jasno, odlučno i za svagda distancirati od Putina.” Još malo pa će čovjek postati sumnjiv bude li slušao Čajkovskog ili Rahmanjinova. Mržnja puštena iz kaveza je zvijer čiju je glad nemoguće utažiti. Ponegdje ona ima povijesne korijene, no u većini slučajeva mržnja je naprosto instrumentalizirana u funkciji ostvarivanja određene politike, a ta se politika svodi na jednostavnu formulu: uvući Rusiju u rat, nametnuti joj do sada neviđene gospodarske sankcije, time je baciti na koljena, ali i sankcijama bitno oslabiti i destabilizirati i Evropsku uniju, dovodeći je tako u poziciju da ne može biti ništa drugo nego sluga Amerike. I sve to, da ponovim, kako bi se stvorili preduvjeti za obračun s Kinom, koju Sjedinjene Države potencijalno smatraju najvećom opasnošću za svoj položaj hegemona. Koliko pak Vašington teži tom položaju posvjedočio je nedavno i američki predsjednik Bajden riječima: “Stvara se novi svjetski poredak. A mi ćemo ga voditi!”

Hrvatski političari su davali u posljednje vrijeme dosta oštre izjave na račun ruskog predsjednika Putina, Hrvatska je protjerala ruske diplomate, a Rusija je stavila Hrvatsku na listu svojih neprijatelja. Kako bi se mala zemlja poput Hrvatske trebala ponašati u okolnostima, po svemu sudeći, globalnog sukoba?

Odgovorit ću vrlo kratko: onako kako se ponaša Izrael. Ta je zemlja, nedvojbeno demokratska, nedvojbeno dio Zapada, osudila rusku invaziju na Ukrajinu, ali u sankcijama protiv Rusije ne sudjeluje, niti protjeruje ruske diplomate.

Rat u Ukrajini trajat će tako dugo dok to bude odgovaralo Zapadu u funkciji slabljenja Rusije, a time i rusko-kineskog saveza

Trenutno se čini da je paradoks ovog rata u tome da ga nijedna strana ne smije izgubiti. Što će se, po vašem mišljenju, događati dalje, s obzirom na to da je pokrenut ogroman kotač svjetskog vojnog, političkog i medijskog sučeljavanja, koji se neće moći tako lako zaustaviti?

Rat će trajati tako dugo, kao što rekoh, dok to bude odgovaralo Zapadu u funkciji slabljenja Rusije, a time i rusko-kineskog saveza. S obzirom na to da nije riječ, barem za sada, o ratu poput Drugog svjetskog u kojemu je ishod mogao biti samo bezuvjetna kapitulacija neprijatelja, za očekivati je da će za pregovaračkim stolom biti postignut neki kompromis. Ukrajina će se vjerojatno odreći toga da uđe u NATO, ali će biti primljena u Evropsku uniju. Zapad će prešutno prihvatiti Krim kao dio Ruske Federacije. Što će biti s Donbasom, teško mi je predviđati. Ne vjerujem da će ga se Moskva htjeti odreći. U svakom slučaju, rat u jednom dijelu Ukrajine ide dalje, s tim da neki eksperti očekuju rasplet na bojnom polju tek u ljeto ove godine. Ukrajinska pozicija, bolje reći pozicija onih koji su Ukrajinu doveli do ruba rata, a sada ratuju s Rusijom do posljednjeg Ukrajinca, mijenjat će se ovisno o tome kako će teći ratne operacije. No što dulje rat bude trajao, to je veća mogućnost incidenta u kojem će biti upotrijebljeno taktičko nuklearno oružje. U kakvim okolnostima i na kojoj strani, ne znam…

 

 


Ako imate prijedlog teme za nas, javite se na portal@privrednik.net

Pratite P-portal i na društvenim mrežama: