Ove godine navršava se 93 godine od smrti Vladimira Matijevića, jednog od najvećih dobrotvora srpskog naroda. “Snažimo se ekonomski!” Ili: prije svake politike stvorimo pretpostavke za nju “sitnim narodnim a naročito sitnim privrednim radom”. Ili: “Srbi, ne prodavajte svoju zemlju u bescjenje!” “Na omladini svijet ostaje, ali omladinu za taj svijet treba pripremiti i osposobiti.” “Zato velim i molim, da svako čini samo toliko koliko ko može, ali toliko mora svako, pa ćemo onda ubrzo podići i preporoditi naš narod.” Ovo su samo neke Matijevićeve poruke i apeli upućeni srpskom narodu. Oni su i danas veoma aktualni i snažni, mobilizirajući. Možda i zbog toga što se nestabilna povijesna situacija srpskog naroda na ovim prostorima teško mijenja nabolje. No ono što je sigurno jest to da nije bilo Matijevića, današnjim naraštajima mnogo bi teže bilo pronaći dobre i prave putove.

Matijević se nije zadržao samo na porukama i apelima. On je bio praktičan čovjek, ali i spretan organizator koji je okupljao ljude oko svojih vizionarskih ideja. On je bio jedan od najagilnijih inicijatora osnivanja Srpske banke (1895.), tada jedne od najmoćnijih financijskih institucija na ovom području. Danas je u toj velebnoj zgradi u Zagrebu na početku Jurišićeve ulice Hrvatska poštanska banka, iako je zgradu vlastitim sredstvima podigla Srpska banka, koje, naravno, više nema. Osnovao je Matijević i Savez srpskih zemljoradničkih zadruga (1896.) s preko 450 udruženih zadruga. Također, inicirao je osnivanje bezbrojnih štedno-kreditnih zadruga. I na kraju, kruna njegovog rada osnivanje je Srpskog privrednog društva Privrednik (1897.) za pomaganje siromašnoj djeci i omladini da se obuče za razne zanate i trgovinu. Iako je Matijević dao značajnu svotu vlastitih sredstava kako bi se kupio Privrednikov dom u Zagrebu u Preradovićevoj 18, za smještaj djece i omladine koja su se odatle slala na izučavanje zanata i trgovine, danas samo dio tog prostora koristi obnovljeni Privrednik plaćajući najamninu državi. Premda je Vladimir Matijević zajedno sa svojim istomišljenicima po dobročinstvu, da spomenemo samo najveće – Isidora Dobrovića iz Daruvara i Lazara Bačića iz Jasenovca, gotovo svu svoju imovinu ostavio Privredniku za pomaganje siromašnoj djeci u školovanju, danas srpska zajednica u Hrvatskoj od te imovine nema ništa. Nema ništa zato što je ta imovina uzurpirana 1941., oduzeta 1946., a suvremena hrvatska država do danas ignorira tu evidentno učinjenu nepravdu.

Vladimir Matijević rođen je u Gornjem Budačkom 1854. godine. Rođen je u oficirskoj porodici kao jedno od devetero braće i sestara. Nitko od njih nije doživio zreliju dob. Jedini je Vladimir preživio. Trebao je biti vojnik ili državni službenik. Međutim, on se opredijelio, kako bi se to danas reklo, za poduzetništvo, za trgovinu. Govorio je tada Matijević, čovjek koji radi u državnoj službi nije slobodan čovjek, on je uvijek sluga i ne raspolaže sobom, radi za druge interese koje često niti ne razumije. Ljudi s krajiških prostora su bistri, okretni, snalažljivi, maštoviti i zato njihovom karakteru najbolje odgovara da se bave poduzetništvom, trgovinom, zanatstvom, da razvijaju ono što im je priroda dala, savjetovao je tada Matijević mladu generaciju svojih sunarodnjaka. Nažalost, mnogi ga Srbi nisu poslušali, mnogi ga nisu ni razumjeli, pa su mahom molili i hrlili u državne službe i to u svim političkim sistemima koji su na ovim prostorima bili uspostavljeni. Od Austro-Ugarske, preko Kraljevine do socijalističke Jugoslavije. Svoju sudbinu vezali su uz državne sisteme koji nisu trajali ni koliko kratkotrajni ljudski život. Slomom tih državnih sistema slomljene su bile i njihove sudbine i njihovi životi.

Dakle, Matijević upisuje i završava visoku trgovačku školu u Beču, a nakon završenog školovanja stalno se nastanjuje u Zagrebu. Postaje poslovni partner tadašnjim najvećim zagrebačkim trgovcima, a ubrzo i sam postaje jedan od najuspješnijih trgovaca u Zagrebu. Ženi se s Paulinom iz porodice Lađevića, uglednih trgovaca iz Karlovca. Kako Paulina i Vladimir nisu imali potomaka, svu svoju imovinu ostavljaju Srpskom privrednom društvu Privrednik za školovanje nadarene a siromašne djece i omladine. Zahvaljujući njihovom dobročinstvu mnogi mladi ljudi izašli su iz siromaštva, stekli društveni ugled i bili pokretači privrednog i kulturnog života svojih sredina. Postali su trgovci i zanatlije. Nosioci naprednih ideja u svom kraju. Preko Privrednika, zahvaljujući Matijevićevom dobročinstvu kao i dobročinstvima drugih srpskih dobrotvora, do 1941. materijalno je pomognuto, školovano i namješteno gotovo 40.000 siromašne djece i omladine za različite zanate i trgovinu. Zato možemo slobodno reći da je Matijević zajedno sa svojim Privrednikom srpski narod u Hrvatskoj podigao iz neimaštine i blata, i pomogao da prijeđe iz pretežno ruralnog u urbani i građanski svijet.

Vladimir Matijević umro je u Beogradu 1929. godine. Iza njega ostalo je besmrtno djelo rodoljublja i čovjekoljublja, neizbrisivo zapisano u sjećanju mnogih kojima je pomogao, ali isto tako ostao je i u trajnom kolektivnom sjećanju srpskog naroda kao svjetionik koji ga je vodio u ljudskije i sretnije luke budućnosti. Danas Privrednik, nastavljajući njegovo djelo, godišnje stipendira u prosjeku oko pedeset nadarenih učenika i studenata slabijih materijalnih mogućnosti s područja cijele Hrvatske. Nastavljajući Matijevićevo humanitarno i narodno djelovanje odužujemo se ovom nikada ugašenom svjetioniku srpskom narodu.