Dnevnici mogu biti zanimljiva literarna ili paraliterarna građa. Ima dnevnika koji su čista književnost (najprije pada na pamet Vitold Gombrovič, primjera radi). Ima onih koji su i književnost i specifičan istorijski izvor (Miroslav Krleža, recimo). Ima dnevnika koji postaju epohalna paradigma, često sticajem tragičnih okolnosti (Ana Frank). Kad je riječ o autentičnosti dnevnika, zna biti važno da li ih je autor sa naknadnom pameću mijenjao. Ako poredimo dnevničke zapise nacističkih vojnih glavešina koji su službovali u Zagrebu i Beogradu, Horstenaua i Nojbahera, prvi djeluju uvjerljivije jer dokumentovano znamo da se autor ubio neposredno nakon Drugog svjetskog rata i da u tekstu ništa nije mijenjano. Nojbaher je preživio i editovao je svoje dnevnike petnaestak godina nakon rata, pa je teško vjerovati da nije ponešto „ublažio“ u skladu sa novim poretkom stvari.

Kad govorimo o devedesetim godinama prošlog vijeka na jugoslovenskom prostoru, među izuzetno zanimljive dnevnike moramo da izdvojimo one Zdravka Malića (1933 – 1997) i Živojina Pavlovića (1933 – 1998). Jedan istaknuti polonista i književni prevodilac, drugi istaknuti režiser i pisac, doslovno vršnjaci, umrli su godinu za godinom. Obojica su bili strastveni dijaristi, ali dnevnike, barem one iz posljednjih godina svojih života nisu sami objavili. Razumno je pretpostaviti da njihovi zapisi nisu naknadno „retuširani“ i da vjerno prenose osjećanja i razmišljanja njihovih autora u vremenu pisanja.

Bilo bi više nego zanimljivo detaljno porediti knjige „Noć bez sna: Dnevnik devedesetih“ Zdravka Malića (Disput, Zagreb, 2019) i „Dnevnik 1994 – 1998“ Živojina Pavlovića (Agora, Zrenjanin, 2021), ali ovom prilikom i na ovom mjestu ćemo se zadržati samo na onim avgustovskim danima iz 1995. koji koincidiraju sa „Olujom“.

4. avgusta, Malić (u Zagrebu) piše: „S radija slušam Tuđmanov proglas Srbima u Hrvatskoj, u kojem obrazlaže zašto je zapovjedio vojni i policijski napad na srpsku vojsku u Hrvatskoj. Radio emitira rodoljubive pjesme. (…) Mislim da je do ovoga moralo doći. Hrvatska se mora osloboditi srpske ucjene. Jučer su granatama ubili u Dubrovniku troje civila kupača i više njih ranili.“

Istog tog datuma, famoznih četiristo kilometara istočnije, Pavlović zapisuje: „Ne mili mi se da vodim dnevnik. Ne samo zbog stanja u kome sam (najmanje zato), već zbog beznađa na koje opominje rasplamsavanje rata u Hrvatskoj, što se, ukresan pokoravanjem srpske zapadne Slavonije i Pakraca, preneo na Grahovo i Prijedor (s ciljem da se preseku spone Republike Srpske sa Srpskom Krajinom), a sad, sa udarom na Knin, preti, zahvaljujući Americi, da se požar otme i primi međunarodne razmere. Zato volja slabi. Sav trud, u koga čovek ulaže svoj kratki život, biva obesmišljen. Čemu ove stranice? Čemu bilo kakvo pisanje u iluziji da će to neko, nekad, čitati? Jer – zašto bi čitao tuđe zapise o događajima koje je istorija ispisala na njegovoj koži.“

Sutradan, 5. avgusta, Malić zapisuje: „Izvještaji s frontova su škrti. Da je jučer Knin žestoko granatiran. Da u gradu ima civilnih žrtava. (…)“. Tog istog dana, Pavlović u svoj dnevnik ne zapisuje apsolutno ništa, kao da u praksi poštuje onu bojazan o kojoj je pisao dan prije.

U nedjelju, 6. avgusta, Malić bilježi: „Jučer je oslobođen Knin, Drniš, Velika, Kijevo… Deseci tisuća izbjeblica na putovima prema Bosni. Sve su pobjede gorke, toliko sam u životu naučio. Ne umijem se veseliti slavodobitnički, ali drugima ne zamjeram takvo veselje. Svaka je pobjeda začinjena gorčinom poraza, plaća se ljudskom nesrećom. Moje je stajalište izbjegličko. Ja sam uvijek na strani slabijega. (…) Navečer. Srpska se kninska ‘država’ srušila kao kula od karata. Za tri dana i noći. Govori se da preko 100 tisuća Srba bježi iz Hrvatske. Otprilike toliko će se Hrvata izbjeglica vratiti u svoja naselja. Mnoga su hrvatska sela sravnjena sa zemljom. To se pobunjenim Srbima nikad neće zaboraviti. Ovom se pobjedom hrvatske vojske značajno mijenja politička situacija zapadno od Srbije, pa i u samoj Srbiji. (…).“

Istog se dana i Pavlović vratio dnevničkom pisanju. On piše ovako: „Ignorišući najpre OUN (kao što se, na isti način, i Hitlerov Rajh odnosio prema Društvu naroda), Amerika je, napujdavši Hrvatsku da artiljerijom, avijacijom i pešadijom od 100.000 ljudi napadne Srpsku Krajinu, stvorila realnu mogućnost da se ratni požar, s obzirom na nerešenu situaciju u Sremu, istočnoj Slavoniji i Baranji, proširi i na Srbiju i Crnu Goru, a to podrazumeva na celi Balkan. Sada smo, posle pada Knina u hrvatske ruke, i povremenih granatiranja Vukovara, Mirkovaca i Tenje, u neizvesnosti iz koje se ne vidi izlaz.“

Sutrašnji (sedmi avgust) Pavlovićev zapis se prirodno nastavlja na prethodni: „Republika Srpska Krajina više ne postoji. Svi gradovi, od Knina do Petrinje, u hrvatskim su rukama. I dok su u toku ‘pregovori zaraćenih strana’ (tj. potpisivanje kapitulacije), 150.000 srpskih izbeglica traži utočište u Republici Srpskoj, u Bosni i u Srbiji.“

Istog tog ponedeljka, Malić je kao dnevničar opširniji i ekstenzivniji, ali iz najvećeg dijela njegovog zapisa ne bi se reklo da se u njegovom širem zavičaju dešava bilo šta neobično. On ispisuje jedan fascinantan mikro-esej o Krležinim „Baladama Petrice Kerempuha“, koncentrisan ponajviše na njihovu metaforiku i prisustvo različitih vrsta faune, kao i na uticaj koji je na Krležu ostvario Niče, ali takođe i Zola i Rembo. To je jedan povelik pasus od dvadesetak redova, da bi na samom kraju tog zapisa, u novom redu, potpuno neočekivano ako ne obraćamo pažnju na datum uslijedila rečenica: „Plačem za ubijenima, jaučem s ranjenima, tugujem s izbjeglicama.“

Osmog avgusta, Pavlović u svoj dnevnik zapisuje: „Preko 200.000 napustilo je svoje domove, bez igde ičega, pristižu u Srbiju. Svaki od njih svoj je jad, svoja neizvesnost i očajanje zbog bezizlaza u kome su se našli. Ali zašto je odbrana Srpske Krajine (kao, pre izvesnog vremena, i zapadne Slavonije) bila tako slaba? I kako se to, i na čiji mig, diglo, odjednom, toliko ljudi, da, u roku od jednog dana, pre nego što su se pokrenule hrvatske jedinice (za koje se, istina, znalo da ih ne krase nikakvi obziri, već vekovna mržnja ispoljena već u II svetskom ratu), krene u egzodus koji se može meriti samo s bekstvom ruske inteligencije pred boljševičkom revolucijom i građanskim ratom, i sa potucanjem Jevreja od nemila do nedraga pred Hitlerovim pogromima i koncentracionim logorima. Je li po sredi tajna međudržavna trgovina ili definitivni krah Miloševićeve nacional-socijalističke politike?“

„Preko 200.000 napustilo je svoje domove, bez igde ičega, pristižu u Srbiju. Svaki od njih svoj je jad, svoja neizvesnost i očajanje zbog bezizlaza u kome su se našli“, piše u svom dnevniku Pavlović

Malić pak osmog avgusta nije pisao ništa, dok sutradan, devetog, ponovo opisuje dan koji se tiče njegovih umjetničkih i sentimentalnih interesa, prepričava jedan svoj san, komentariše esej koji je čitao o Floberu, osjećanja dok je slušao Koncert za violinu i orkestar Filipa Glasa, da bi na samom kraju dodao: „Veselim se s hrvatskim povratnicima u njihova razorena naselja, četiri godine poslije.“ Tog istog devetog, Pavlović svoj zapis otvara ovako: „U svako lice iz nepregledne reke begunaca koje, u televizijskim reportažama, izranjaju odnekud iz tame pred naše oči, utisnut je pečat užasa, ali i pomirenosti sa sudbinom. I ta lica, te bore crne od drumske prašine i sažižućeg sunca, te izbezumljene oči žena što čućeći na traktorima, stiskaju u naručje bespomoćnu decu, potresaju nas do srži.“

I tu negdje, devetog avgusta, završava dominantnost teme „Oluje“ u obe ove dnevničke knjige. Desetog avgusta Pavlović se bavi jednom pjesmom Vlaste Mladenovića, dok Malić komentariše  Paskalove „Misli“. A ako bismo pravili neku lapidarnu analizu ova dva isječka iz dnevničke građe, lako bismo došli do zaključka da sredina iz koje pišu i kakvo-takvo pripadništvo dvjema kulturama i dvjema nacijama ipak u dobroj mjeri određuje perspektivu iz koje se piše. Mada je i Malić otvoreno kritičan prema Tuđmanu, kao i Pavlović prema Miloševiću, sama „Oluja“ je za Malića bila nužnost, nešto do čega je „moralo doći“, dok Pavlović zaobilaženje OUN-a poredi s Hitlerovim ignorisanjem Društva naroda. Takođe, i kad je riječ o broju izbjeglica, postoji indikativna diskrepancija. Kod Malića se navodi broj „preko sto tisuća“, dok Pavlović prvi put kaže 150.000, a već sutradan 200.000. Malić iskreno suosjeća sa srpskim izbjeglicama, ali to skoro obavezno proprati pominjanjem hrvatskih izbjeglica sa istih područja od prije četiri godine, dok Pavlović srpska stradanja opisuje literarnije i sugestivnije od Malića (ipak je Pavlović vrhunski pisac beletrista), a hrvatskih se izbjeglica i ne prisjeća. Obojica se bave i nekim geopolitičkim prognozama, pokušajima procjene kako će „Oluja“ da se odrazi na situaciju u Bosni, te Srbiji i Crnoj Gori. Pavlović je naročito fokusiran na Istočnu Slavoniju, svjestan da bi ona za Hrvatsku, zbog naslonjenosti na Srbiju bila mnogo tvrđi zalogaj. Boji se stoga eskalacije rata. Ni jedan ni drugi ne naslućuju Dejton, kraj rata u Bosni i, takođe u Dejtonu dogovorenu, „mirnu reintegraciju“ Istočne Slavonije.

Do kraja tog avgusta, naši dijaristi se ne vraćaju temi „Oluje“ osim jedne karakteristčne zabilješke Pavlovićeve od dvadeset osmog avgusta. Poslije tri nedjelje on, čini se, već može da o tome razmišlja hladne glave, skoro „istoričarski“, pa kaže kako je „srpski nomadski duh“ uvijek bio „sklon seobama“ i prisjeća se kako je nekoć čitao o knezu Bogni koji je Srbe sa kučajskih planina odveo u austrijski graničarski kraj privučen austrijskim bogatim ponudama, te kako su tom prilikom, još u sedamnaestom vijeku, Srbi naseljeni u polukrug „od Srema i Slavonije, preko Like, Korduna i Dalmacije, sve do Hercegovine“. Na kraju još dodaje: „Sada, po povratku u prapostojbinu, krug je zatvoren. (Beskrajni plavi krug, u njemu zvezda.)“