Zadnji popis stanovništa iz 2011. godine govori da su Srbi najbrojnija nacionalna manjina u Rijeci: čine 6,57% od ukupnog stanovništa. Taj broj je prije rata, dakako, bio veći. Posljedice su učinile svoje, ali i danas važi ono opće mjesto da je Rijeka oduvijek bila dobra za Srbe, pogotovo za radnike i studente, odakle god bili. Industrija 2016. godine ne stoji bajno, već dugo unazad su mnoga radna mjesta ugašena, a grad i dalje broji približno 20 tisuća studenata, dok onih srpskih ima nekoliko desetina. Kao i u svakoj sredini, i u Rijeci postoje problemi o kojima se može razgovarati, ali sve one etikete koje joj lijepimo: te crvena, te liberalna, te tolerantna, te otvorena… ispostavljaju se točne. Ovaj grad, naprosto, tako zrači. Ne samo da zrači, ne samo da je, i po feng shui vjerovanju idealan grad za život, već su to argumentirali i srpski studenti, koji više od svih osjećaju ovaj grad. Istina je, nekima od njih Rijeka je nešto najbolje što im se desilo u životu.

Ljiljana, Nikola, Nemanja, Dušanka, Dragoželj i Petar riječki su studenti s raznih fakulteta: medicine, prava, ekonomije, računarstva, brodogradnje. Svima je, osim Petru koji je Riječanin, zajedničko iskustvo pohađanja Srpske pravoslavne opće gimnazije u Zagrebu. Svi su rođeni na području koje je bilo zahvaćeno ratom, na mjestima koja i danas važe kao neprijateljski nastrojene sredine. Zajedničko im je, također, izbjeglištvo u koje su se uputili 1995. godine, kao i status Srba povratnika početkom dvijetisućitih.

Kada sam ih zamolila da kažu nešto o sebi i svom iskustvu u Rijeci, prva se javila Dušanka, studentica medicine, uz riječi da nema ništa specijalno da „prijavi“ i da ne zna što bi mi kazala – nesvjesna da je to isto odgovor.

– U Rijeci nemam problema u vezi s nacionalnošću, na faksu nisam osjetila nikakvu formu diskriminacije. Što se tiče otvorenosti, nije baš da imam izbora zbog imena i prezimena. Ali i da nije toga, bez beda mogu reći tko sam i u koju sam srednju školu išla – kaže Dušanka.

Dušanka je iz Korenice i prije nekoliko godina se preselila s mamom i sestrom u Rijeku, jer kako kaže, lakše im je kad su skupa na jednom mjestu.

Na spomen Zagreba kao zadnje adrese prije ove riječke, složni su da glavni grad nudi više izbora i mogućnosti, ali se u Rijeci osjećaju opuštenije, što im je svakako bitnije. Nemanja, student tehničkog fakulteta iz sela Radučić pokraj Knina, kaže da mu Rijeka više odgovara od Zagreba zbog mentaliteta ljudi.

– Rijeka je multukulturalan grad, barem se meni tako čini. Tu ima svega i svakoga, Dalmatinaca, Slavonaca, Ličana, pa se jedan Nemanja manje ističe ovdje nego u Zagrebu – kaže naš sugovornik.

Nemanji Zagreb djeluje zatvoren, što povezuje sa snobizmom domaćeg stanovništa. „U Rijeci ništa slično ne osjećam, dobro, možda malo“ kaže kroz smijeh i dodaje da će to malo osjećati gdje god bude živio.

Nemanja je i glavni šaljivdžija u društvu, pa šale na svoj račun obožava. „Prijatelji s faksa me stalno zezaju na nacionalnoj osnovi. Kad se non-stop međusobno sprdate na fore tipa: kako smo vas naprašili ’95.! i slično, onda znaš da nema nikakvog opterećenja u odnosu s tim ljudima.“

Ljiljana, studentica ekonomskog fakulteta iz Plaškog, kaže da je Rijeka usporenija i mirnija, te da nije doživjela niti jednu neugodnu situaciju, kakvih je znalo biti u Zagrebu.

– Moje kolege s fakulteta ne smatraju da je nacionalna pripadnost ljudska karakteristika i jako mi je drago što je tako – prenosi svoje iskustvo Ljiljana.

Njenim prijateljima se najviše dojmio obred krsne slave, a na nekim usmenim ispitima na fakultetu je čak imala i male beneficije jer bi se profesor zainteresirao za Srpsku pravoslavnu gimnaziju, pa bi ispitivanje otišlo u tom smjeru.

Ni drugim studentima Zagreb ne fali mnogo. Nikola iz Benkovca je student prava koji svoje slobodno vrijeme za izvannastavne aktivnosti provodi u Zagrebu.

– Rijeka garantira uzbudljivu svakodnevnicu zbog raznovrsnih kulturnih, zabavnih i sportskih sadržaja. Iako na tom polju vidno zaostaje za Zagrebom, a ovisi i o idividualnim sklonostima, dobra povezanost s glavnim gradom sve to nadoknađuje – kaže Nikola.

A od Rijeke do Zagreba stigne se za četrdesetak kuna, u dva sata vožnje.

Priznaje da je bio skeptičan kada je tek došao u Rijeku , jer je mislio da manji grad nudi manje mogućnosti i manje šanse za uspjeh. Na pitanje o negativnim iskustvima na nacionalnoj osnovi kaže – U mom zapisniku diskriminacije za zadnje dvije godine, zabilježio sam 0 fizičkih ili verbalnih napada, 0 loših reakcija prilikom predstavljanja i samo 1 unfriend s Facebooka zbog nacionalne pripadnosti, što je neusporedivo bolji rezultat od mog zagrebačkog, pa čak i beogradskog iskustva. Nedavno mi je djelatnik Studentskog centra odbio dokumentaciju na latinici i prihavatio ćiriličnu uz obrazloženje: Ja sam stara garda, mali.

Dragoželj iz Petrinje kaže da ga je u djetinjstvu, sve dok nije došao u Rijeku, pratila etiketa uljeza. U Hrvatsku se vratio s roditeljima 2006. godine gdje je završio osnovnu školu, dok je srednju završio u Zagrebu. Na savjet majke i oca upisao je fakultet u Rijeci, jer su procijenili da je baš taj grad zlatna sredina s obzirom na mentalnu svijest ljudi koji tu žive, kao i zbog kvalitete obrazovanja.

– Ovdje ljudi nisu po defaultu odbojni prema drukčijem i nepoznatom, ne srame se reći da i oni imaju prijatelja, ženu, muža koji je „nešto drugo“, žele te u svome društvu bez onog ALI, svjesni su da smo mi neka nova generacija – ističe Dragoželj.

Iako kaže da je bilo nekoliko podrugljivih pogleda i dobacivanja: „ Ništa značajno, neusporedivo je s onim što sam prije doživljavao u osnovnoj i srednjoj školi.“

Dragoželj planira nakon završetka studija otići iz Hrvatske, a kao obećano podneblje vidi Skandinaviju. – Ostanak u Rijeci mi ne bi bio problem da je stanje u državi iole prihvatljivo, štaviše, s mojom strukom bi to bio pun pogodak – kaže. Trenutno je na trećoj godini studija brodogradnje i stanuje u smještaju Crkvene opštine.

Petar je jedini domaći među mojim sugovornicima, na svom terenu. Rođen je usred rata u Rijeci i tu je cijeli život. Student je tehničkog fakulteta. Kao netko tko ima najbolji uvid u grad, slaže se da su Srbi u Rijeci sačuvani od nekih loših stvari koje se događaju svakodnevno u Dalmaciji, Slavoniji ili Zagrebu.

– Taj dobar odnos prema Srbima čini se kao kontinuitet, mada je za vrijeme rata i izravnog poraća postojala izvjesna netrepeljivost, pogotovo u državnim firmama. Znam to jer je moj otac radio u jednoj – kaže Petar i dodaje da ta netrepeljivost nikad nije bila previše zabrinjavajuća. On misli da Rijeka jeste tolerantna, ali po njegovom mišljenju to je više miks otvorenosti i nezainteresiranosti u velikoj mjeri. – Riječane doslovno nije briga tko si i otkud si – tvrdi Petar.

Petar svoju nacionalnu pripadnost nikad nije krio, ali nikad se nije ni hvalio, pa tako smatra da je to najzdraviji odnos koji možeš imati prema onome tko si. Ističe da voli sresti naše ljude, one s kojima dijeli nešto što ne dijeli s većinom. Upitan gdje izlazi i kako se zabavlja, Petar kaže da voli slušati sevdah i narodnu muziku u jednom kulturno-umjetničkom društvu, a najčešće je u alternativnim riječkim bircevima u kojim se sluša rock.

Svi dalji odgovori naših sugovornika tipično su studentski: žive u stanovima, u domu, imaju cimere, hrane se u menzi, rade preko Student servisa i ne odgovoraju na pitanje o prosjeku ocjena i godini studija. Neki su politički osvješteni i izlaze na izbore. Možda su malo više od svojih vršnjaka osjetljivi na prava seksualnih, nacionalnih i ostalih manjina.

Neki ne idu van jer puno uče, neki ispijaju piva u pubovima poslije predavanja, neki se sastaju na košarkaškom terenu, neki rade tulume u iznajmljenim stanovima. Anegdota koju prepričava Nemanja, šaljivdžija s početka priče, o slavljenju Srpske nove godine u Rijeci „s nekim tamo curama s pravnog faksa i drugim nepoznatim ljudima, a prva susjeda urla na nas da što to slavimo, nismo valjda Srbi?!“, opet nas vraća u komičnu realnost u kojoj se valja svemu nasmijati.