Kada dva ili više vozača motornih vozila nepravilnom vožnjom ugroze sigurnost prometa, pa dođe do štete, govorimo o sudaru vozila na prometnici.

U takvom slučaju nastaje pitanje odgovornosti za nastalu štetu. Kako se pravno definira odgovornost vozača? U Zakonu o obveznim odnosima (ZOO) N. N. br. 35/2005 u čl. 1072 pod nazivom «Međusobni zahtjevi vlasnika motornih vozila» razrađena je načelno takva vrsta odgovornosti koja u praksi, s vremena na vrijeme, izaziva pomutnju iako su rečene odredbe na prvi pogled jasne.

Prema citiranoj odredbi st. 1, kada je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj. Ako pak postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugom za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje (st.2). Ako nema krivnje ni jednog od njih, vlasnici odgovaraju na jednake dijelove ako pravičnost ne zahtijeva nešto drugo. I još nešto, krivnjom vlasnika smatra se i krivnja osobe kojom se on poslužio prilikom nastanka štetnog događaja ili kojoj je vozilo povjerio. Ovo su slučajevi profesionalnog vozača ili pak slučaj posudbe vozila na privremenu upotrebu. Vidimo, dakle, da je zakonodavac odštetni zahtjev vlasnika motornih vozila za štete nastale u tzv. sudaru sveo na krivnju vozača u kritičnom trenutku nastanka štetnog događaja. Tu se prepoznaje i podijeljena odgovornost, budući da štetni događaj može biti rezultat dviju podijeljenih krivnji, što zavisi od slučaja do slučaja i okolnosti samog događaja na prometnici.

Da bi se ovaj pravni problem bolje razjasnio treba spomenuti presudu Vrhovnog suda (VSRH) koja pragmatično razmatra rješavanje toga pitanja. «U postupku pred niže stupanjskim sudovima utvrđeno je (nalaz oba vještaka) da je u trenutku kada je tužiteljica poduzela radnju kočenja kamion prelazio središnju liniju ceste, samo nije izvjesno da li je to bilo 90 cm ili manje. U obrazloženju prvostupanjske presude to je izričito navedeno, dok je drugostupanjski sud to jednostavno izostavio. Prema odredbi čl. 178 st. 1 i 2 Zakona o obveznim odnosima N. N. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 8/8//01, u nastavku teksta ZOO, u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je izazvana isključivom krivnjom jednog imatelja, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovi krivnje. Ako postoji obostrana krivnja, svaki imatelj odgovara za ukupnu štetu koju su pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje. Za ocjenu krivnje, u smislu navedenih zakonskih odredbi, potrebno je utvrditi ponašanje oba sudionika u nezgodi, a ne odgovornost prosuđivati samo na temelju jednog od njih – posebno kada je riječ o tzv. «neadekvatnom reagiranju». Naime, ako  je reakcija (neodgovarajuća reakcija) jednog vozača u usporedbi s prosječnim vozačem izazvana nepravilnim ponašanjem drugog vozača, tada postoji i krivnja drugog vozača – pa makar i u manjem omjeru, u smislu čl. 178 st. 2 ZOO-a. U konkretnom slučaju niže stupanjski sudovi su prosuđivali ponašanje tužiteljice uopće ne povezujući njezino ponašanje kao vozača s ponašanjem vozača kamiona koji joj je dolazio u susret, već su uzrok nezgode samo pripisali krivoj procjeni tužiteljice, zanemarujući da je bila nepotrebno stavljena u situaciju da procjenjuje može li se ili ne sigurno mimoići s teretnim vozilom. Odredba čl. 178 prijašnjeg ZOO-a odgovara odredbama čl. 1072 novog ZOO-a» (Odluka VSRH rev. 1178/2009, od 3. prosinca 2009). I još jedna odluka o tome. «Ako postoji obostrana krivnja za prometnu nezgodu, svaki imatelj odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli razmjerno stupnju svoje krivnje…» (Priv. Sud, Odluka Pž-3252/90, od 15. 1. 1991)

U odštetnoj parnici sud ima pro primo dva osnovna zadatka kako bi zakonito riješio spor. Kao prvo, treba saslušanjem prometnog vještaka prema okolnostima slučaja utvrditi postoji li ili ne postoji obostrana krivnja i koliko je koji vozač nepravilno postupao u nekoj radnji koja je uzrokovala štetu. Najčešće u postotcima kao npr. 15%, 20% ili možda manje ili više. Drugo, kada se to pouzdano utvrdi treba procijeniti štetu na oba vozila budući da one nisu u pravilu iste. Potom, kada je to utvrđeno vještačenjem, na okolnost visine štete prema utvrđenom omjeru krivnje presudom obvezati svakog od njih da drugom naknadi štetu razmjerno stupnju krivnje. Tada će presuda biti zakonita sukladno čl. 1072 ZOO-a.