Na te mislim

Na te mislim kada zora sviće,

Na te mislim kad se svrši dan,

Na te mislim kad se svako biće

Sprema tihi da odsniva san.

 

Na te mislim sunce kad se gubi,

Samo na te uvijek mislim ja.

Tebe jednu moje srce ljubi,

Na tom svijetu sreća si mi sva.

 

Bez tebe mi ne miriše cvijeće,

Gorak mi je plod bez tebe svak’.

Gdje ti nisi za me nema sreće,

Gdje ne dišeš nečist mi je zrak.

 

I do smrti mislit ću na tebe,

Bez tebe mi pust je život taj.

Dok u tijelu duša ne ozebe,

Mom životu dok ne dođe kraj.

Ovi stihovi svakako predstavljaju jednu od najpopularnijih starogradskih pjesama. Kao takvi bili su sastavni dio mnogih veselja i okupljanja. Iako se autorstvo njihovih riječi nerijetko pripisuje narodu, implicirajući da je njihov prvotni pisac ostao nepoznat, stvarna je priča o njihovom autoru, te njegovom životnom putu zapravo ipak ostala zabilježena. Naime, ova je pjesma, ustvari, nastala sredinom 19. stoljeća kada ju je napisao jedan nepravedno zanemareni pjesnik – Nikola (Vladimir) Nikolić.

Nikola (Vladimir) Nikolić rodio se u Novoj Gradiški 25. juna 1829. godine kao sin pravoslavnog sveštenika, a ondje je pohađao i pučku školu. Gimnaziju, a potom i pravni fakultet, završio je u Zagrebu gdje se ubrzo, kao mladi pravnik, počinje zanositi idejama ilirskog pokreta. Ubrzo je ušao u krug njegovih glavnih političkih i kulturnih nositelja, posebno se sprijateljivši s Dimitrijem Demetrom. Upravo je na Demetrov nagovor promijenio i svoje rodno ime Nikola u umjetničko Vladimir, u skladu s tada vrlo prisutnim trendom među ilircima. Ipak, zbog karaktera svog posla nedugo potom je napustio Zagreb, te otišao raditi kao odvjetnik najprije u Sisak, a zatim u Pregradu. Svoju pravnu struku postupno mijenja za bavljenje financijama zbog čega odlazi u Požegu raditi kao financijski podnadzornik. Ovo je, međutim, ipak ispalo zvanje kratkog vijeka, te se Nikolić najzad vraća sudstvu kada je od strane županijskoga kotarskog suda postavljen na funkciju sudskog zapisničara u selu Bektež kod Požege.

Ipak, svoje mjesto u povijesti osigurao je ne kao pravnik, a niti kao novčar, već kao liričar koji se naglo pojavio na sceni i bio prepoznat kao mlada poetska nada, da bi podjednako brzo i nestao iz kulturnog života. Koliko je poznato, svoje prve stihove objavio je godine 1852. u listu Neven koji je uređivao čuveni ilirac Mirko Bogović, nakon čega je počeo surađivati i s Gajevom Danicom, kao i glasilima Naše gore list, te Glasonoša. Godine 1855. objavio je i prvu samostalnu knjigu, zbirku pjesama „Kunogorke“, nazvanu tako po Kun-gori u blizini Pregrade gdje je većina njezinog sadržaja bila spjevana. Drugu zbirku lirike, naslovljenu „Bršljani“, objavio je 1863. godine, a godinu dana kasnije izišla mu je i zbirka kraće proze naslovljena jednostavno „Pripovijetke“. Za vrijeme boravka u Požegi i Bektežu, aktivno je surađivao s Miroslavom Kraljevićem, glavnim urednikom časopisa Slavonac. Ondje je Nikolić u periodu od 1862. do 1865. godine objavio najveći broj pjesama, te ukupno 14 novela od kojih su najpoznatije „Kraljica“, „Preko puta“, te „Đulabije“. Nažalost, Nikolić je preminuo već 7. maja 1866. godine u Bektežu, star svega 37 godina, sam i napušten, te je sahranjen u susjednom selu Gradištu.

Ovakva je sudbina tim više žalosna budući da je, sudeći po onodobnim književnim kritikama, Nikolić bio smatran jednim od najboljih pjesnika ondašnjeg mladog naraštaja, poglavito kada je riječ o ljubavnoj lirici. Tog je stava ostao i kritičar Nikola Andrić koji je u svom književno-povijesnom pregledu iz 1906. pod naslovom „Pod apsolutizmom“ naveo kako „nije bilo nijednog Apolonovog mladca među našim pjesničkim novajlijama koji bi se mogao staviti o bok Nikoliću“, što svakako predstavlja izrazito velik kompliment. Nažalost, tokom vremena uspomena na njegov rad gotovo je u potpunosti izblijedjela, te njegove zbirke stihova do danas nisu doživjele nijedno reizdanje.

To se ne odnosi tek na njegovu najpoznatiju i na početku ovog teksta navedenu pjesmu „Na te mislim“ koja je inače prvi put objavljena 1852. godine u tjedniku Neven, a kasnije je tokom 19. stoljeća uvrštavana u izbor poezije brojnih časopisa, kao i u antologiju Đure Deželića iz 1865. godine, te onu Vjekoslava Klaića iz 1893. godine. Ona je ostala upamćena do danas, u uglazbljenom obliku na melodiju skladanu od strane Hedvige Strgar, dok ju je svojom izvedbom u najvećoj mjeri proslavio Zvonko Bogdan.