Malicioznost, neinformiranost ili „neinformiranost“ HTV-ovog TV kalendara gotovo se svakim danom potvrđuju kada su na baš bilo koji način u pitanju Srbi, Republika Srpska ili Srbija. Obrazac je uvijek isti: svi Srbi su jednaki, fašisti, četnici, jugokomunisti, atentatori, izazvali su Prvi svjetski rat, agresori, razbijači SFRJ i tome slično. Tako je bilo i 6. juna ujutru ove godine kada su vrli novinari „istraživači“ HTV-a napravili uradak o stogodišnjici završetka suđenja pred Visokim vojnim sudom u Solunu generalštabnom pukovniku Dragutinu Dimitrijeviću Apisu (17.08.1876.–24.06.1917.) i ostalim oficirima Kraljevine Srbije koji su optuženici proglašeni krivima i osuđeni na smrt.
Kako je ljeto pa se čovjek ranije diže, a još ako mu televizor radi cijelu noć, ovakvi kvazinovinarski prilozi dođu bolje od bilo koje budilice. Toliko, naime, podignu adrenalin, zbog laži, da je iza takvih priloga više nemoguće zaspati.
Dakle, 6. juna 1917. u Solunu je završeno suđenje Apisu i drugima. Osim dvojice teško bolesnih, sedmorica njih su osuđeni na smrt. Iako su radili u korist regenta Karađorđevića i bili protiv dinastije Obrenovića, nisu pomilovani i strijeljani su. Da su novinari TV kalendara čak i prepisali neke od tekstova o Apisu s interneta i s Wikipedije, ne bi u emisiji naveli toliku količinu gluposti.
Pored nekoliko osnovnih biografskih podataka, iz priloga TV kalendara se moglo saznati i to da je Apis sudjelovao u likvidaciji kraljevske familije Obrenović, iako to nije historijska činjenica, da je upravljao Srbima u Bosni i Hercegovini kao i postupcima Mlade Bosne i Gavrila Principa i drugova te da je organizirao atentat u Sarajevu na Vidovdan 1914. na austrijskog prestolonasljednika, što je dovelo do Prvog svjetskog rata. Udruženje Ujedinjenje ili smrt i Crna ruka bilo je pod njegovom kontrolom i tome slično. Činjenica je da je kao visokoobrazovani oficir i pripadnik tajnih službi bio i u funkciji tadašnje politike. No, sa sarajevskim atentatom nije bio direktno povezan, kao ni Kraljevina Srbija, izmučena Balkanskim ratovima i nespremna na bilo kakve sukobe. Upravo zbog toga bila je po mišljenju Austro-Ugarske monarhije najlakša žrtva, gdje bi Monarhija pobijedila i riješila svoje unutrašnje probleme nezadovoljstva brojnih naroda i tako „smirila“ ostale zahtjeve sa osamostaljenjem.
Austrija je Srbiji tada postavila skoro dvadesetak ultimatuma, a Srbija je većinu njih prihvatila i ispunila. Jedan od njih je bio i suđenje obavještajcu Apisu. No, glavni zahtjev Austrije – da se Srbija odrekne svog međunarodno-pravnog subjektiviteta, ni po koju cijenu nije mogao biti prihvaćen i to je dovelo do Prvog rata, kojeg Srbija nije mogla uopće izbjeći. Ostalo je povijest.
Neoprostiva greška TV kalendara je u činjenici da Srbija ni Apis nisu organizirali Sarajevski atentat. O tome svjedoči u svojoj knjizi (dostupna je i na Internetu) Karlovčanin Leo Pfeffer, sudac istražitelj u sarajevskom atentatu, u knjizi Istraga o Sarajevskom atentatu, izdanje Nova Evropa, Zagreb, 1938. godine, tisak Tipografija d.d. Zagreb, dok je vlasnik izdavačkog poduzeća i urednik knjige bio pisac i novinar Milan Ćurčin. Austrijska televizija ORF je o tome snimila i igrani film. Istražilac Pfeffer donosi konačan izvještaj o atentatu sa zaključkom da Srbija i Srbi nisu direktno uključeni već da se radi o zavjeri unutar Monarhije. I tada vidi mnoštvo generala kroz poluotvorena vrata kako razrađuju planove napada na Srbiju. Što, dakle, zaključiti o uzrocima Prvog rata kada glavni sudac istražilac donosi zaključke suprotne onome što mu je naređeno i što se od njega očekivalo? Ostaje bez posla i iz Sarajeva dolazi u Karlovac, gdje ženi kćer jednog veletrgovca, ali u državnoj službi kao diplomirani pravnik više ne može naći posao. Sliči li to na nepodobne unazad 27 godina?
Na 140 stranica Pfeffer opisuje samu istragu i ispitivanja pripadnika Mlade Bosne, organizacije koja se borila za slobodu i samostalnost Bosne i Hercegovine koju je Austro-Ugarska monarhija jednostavno anektirala svom carstvu, a da se ostale evropske sile tome iz raznih razloga nisu usprotivile. U to vrijeme Prusija, odnosno ondašnja Njemačka, je ekonomski ojačala i želela je svoju snagu potvrditi politički pa i vojno, a tu se, čini se, prestolonasljednik baš nije dobro uklapao. Mladu Bosnu činili su učenici, studenti, radnici i seljaci među kojima je bilo dosta maloljetnika, ispod 20 godina starosti, i to iz redova Srba, Hrvata i Muslimana, premda se sva krivica za atentat pokušavala svaliti na Srbe u Bosni i Hercegovini te na Srbe iz Srbije i službeni Beograd. A sve zbog tzv. „velikog srpskog nacionalizma“, što unazad zadnjeg vijeka postaje svojevrsna mantra kada treba denuncirati Srbiju po bilo kojoj osnovi. Službeni Beč nije ni sačekao kraj istrage, a od svog sudskog činovnika je tražio da dokaze uskladi sa njihovim unaprijed donesenim zaključcima i ultimatumu Kraljevini Srbiji.
– Iako me svjetski rat zatekao još pri vođenju istrage, bio sam uvjeren i onda kao i danas da sarajevski atentat nije izazvao rat već je on bio tek zublja koja je potpalila složenu lomaču ukrštenih interesa, napisao je Pfeffer.
Zato što nije postupio po „uputama“ Beča, Leo Pfeffer ( 1877.–1952.) je otpušten iz službe i vratio se u Karlovac nakon završetka Prvog svjetskog rata, na adresu Dubovac 17 gdje je živio sa suprugom Idom Salamon u kući njenog oca, uglednog karlovačkog trgovca i gradskog zastupnika.
Tačno mjesto i datum Pfefferovog rođenja nisu poznati, ali se zna da je 1914. imao 37 godina, te da ima židovsko porijeklo. Inače, o Pfefferu je vrlo malo pouzdanih podataka. Živio je u Karlovcu do 1901. kada odlazi na službu u Bihać, a otuda 1912. u Sarajevo. Po povratku u Karlovac nije mogao dobiti posao kao sudac pa je radio u Gradskoj štedionici i kao trgovac s tastom.
O kako se savjesnom i dobrom čovjeku i službeniku radi potvrđuje i činjenica da je on priznanje, odnosno detalje i ostalo što ga je zanimalo, od optuženih dobio običnim ispitivanjem i razgovorom, dok su ih policajci tukli, mučili i maltretirali, ali ništa nisu saznali. Kada je čuo za mučenja Pfeffer ih je zabranio.
– Kao sudac napadnute države, odnosno vlasti, nisam bio ovlašten da neposredno iznosim pogreške te vlasti koje su izazvale atentat. Morao sam to učiniti posredno, pustio sam atentatorima da govore slobodno, da iznesu bez ikakova obzira sve ono zlo koje su vlasti počinile, po njihovom uvjerenju – piše Pfeffer.
Bosnu naziva podjarmljenom zemljom, koja se tobože trebala pacificirati i civilizirati, okupiranom od Austro-Ugarske monarhije. Dan prije atentata Franz i Sofija su autom išli Sarajevom, zaustavili se pred jednom trgovinom sagovima i ušli u trgovinu, a policija nije bila obaviještena o tom dolasku pa je na brzinu pred tom trgovinom opkolila auto.
– Narod koji se tu skupio priredio je tom zgodom, uz pomoć policije, spontane ovacije. Kada sam se malo kasnije sreo sa svojim šurjakom (op.a. ženinim bratom), koji je bio namješten kao sudija kod sudskog odjeljenja Zemaljske Vlade (on je bio Srbin, pravoslavne vjere, a ja Hrvat, katoličke vjere), raspravljali smo o sutrašnjem dolasku Prestolonasljednika na sam Vidovdan, i obojica smo bili uvjereni, da bi se sutradan vrlo lako mogao dogoditi kakav atentat jer da je ovakav dolazak na taj dan očigledno izazov za Srbe. Ja sam još dodao da mi sve to izgleda upravo tako kao da su oni u Beču namjerno poslali u Sarajevo Ferdinanda, očekujući da će se tom zgodom prirediti demonstracije, pa da imadu uzrok za konflikt sa Srbijom. Konačno smo, ipak došli do zaključka da će pouzdano po ulicama biti postrojena vojska koje ima toliko mnogo oko Sarajeva za vrijeme manevara. Kasnije sam sam zaključio da su moguće dvije stvari: ili vladajući krugovi u svojoj ograničenosti nisu predvidjeli opasnost kojoj izlažu Prestolonasljednika, ili ako su to predvidili onda su sve hotimično tako udesili da bi izazvali sukob – piše Pfeffer.
Vojske o kojoj govori kao mogućem osiguranju sutradan nije bilo. Inače, vojni manevri Monarhije odvijali su se na samoj granici sa Srbijom i poslužili su kao „pokazivanje mišića“.
Pfeffer je svoje sjećanje na atentat pisao četvrt vijeka kasnije, 1938. pravilno uočivši još jednu nailazeću opasnost, koja je bila još gora od rata započetog 1914. Kao i u sumnjama u namjerno lošu organizaciju Ferdinandovog boravka u Sarajevu, tako je tačno detektirao što bi se moglo dogoditi.
– Zato zle posljedice tog rata osjeća i danas skoro nakon četvrt vijeka gotovo cijeli svijet. Čovjek bi pomislio, da će onakovo iskustvo urazumiti čovječanstvo, a gle, danas kao da se sprema još veća lomača ukrštenih interesa, koja čeka opet na neku iskru da je ponovo zapali. Da li nam tu skorašnja istorija može pomoći, ili bar učiniti da naslutimo uzroke ovakoga stanja. Da li dobro shvaćena istorija, koja počiva na objektivnim činjenicama, može ipak postati učiteljicom života, bar za naraštaje koji dolaze? – pita se Pfeffer 1938. godine.
I događaji iza toga su odavno povijest. Ostaje jedino nejasno kako u HTV-ovom TV kalendaru ne znaju za Lea Pfeffera ili ga, što je vjerovatnije, namjerno prešućuju kako bi oblatili Srbe, zaboravljajući pritom da je povijest učiteljica života i Pfefferovu, nažalost, tačnu prognozu iz 1938. šta bi se uskoro moglo dogoditi, a što se u Drugom ratu i dogodilo. Možda je samo naivcima „nejasno“ zašto to HTV čini.
