Nakon što se stišala halabuka oko dvadesete godišnjice ‘Oluje’ u Benkovcu se nalazimo s Gligorijom Glišom Rnjakom i njegovim unukom Nikolom te krećemo prema istočnom izlazu iz grada u smjeru sela Buković. Nakon kraće vožnje isključujemo se s glavne ceste i zapuštenim makadamskim putem dolazimo do Glišine rodne kuće. U hladu dvora, Glišo započinje kazivanje o svom životu. Sa svojih 80 godina života obuhvatio je vjerojatno najburnije i najkaotičnije razdoblje u čitavoj povijesti svoga kraja. Najranija sjećanja sežu mu u dane kada je započinjao Drugi svjetski rat.
Benkovac je 1941. bio pod upravom fašističke Italije, što je značilo specifičan položaj u odnosu na ostale krajeve okupirane Jugoslavije. Talijani nisu provodili genocidnu politiku kao ustaške vlasti, tako da Rnjak ističe da ‘ljudi u Benkovcu nisu stradavali radi pripadnosti ovom ili onom narodu, kao u Lici i Kordunu, već isključivo radi svoje političke, antifašističke opredijeljenosti’. Glišin otac Simo i stric Miloš bili su prvoborci. U srpnju 1941. stupili su u partizansku borbu u bataljunu Bude Borjan. Takva angažiranost značila je da će obitelj trpjeti ogromnu represiju. Simo Rnjak u prosincu 1941. pada u zarobljeništvo i biva odveden u benkovački zatvor. Niti ostatak obitelji nije izbjegao fašistički teror.
– 15.ožujka. 1942. padala je kiša i puhala je jaka bura. Talijanski vojnici došli su u našu kuću i sve nas izbacili napolje pod murvu u dvorištu, kuću su napunili sijenom i sve zapalili. Zapalili su nam i sve usjeve i rastjerali stoku. Živjeli smo tako kao beskućnici oko tri mjeseca, kada su nas opet pokupili i odveli najprije u sabirni centar u Benkovcu, gdje su doveli i mog ćaću iz zatvora, a zatim nas u kamionu odvezli u Sukošan odakle su nas brodom prebacili na Molat, gdje je bio fašistički logor – prisjeća se Glišo.
Prvi je to put kada će Glišo i njegova obitelj biti istjerani iz svog doma. Bili su među prvim zarobljenicima koji su dopremljeni na Molat u uvalu Jaza. Boravak na Molatu opisuje sljedećim riječima: golgota, muka, glad i smrt. Ipak, čitava obitelj Rnjak, čiji je najmlađi član Stanko tada bio jednogodišnje dijete, uspjela je preživjeti logoraške dane.
Povratak kući bio je zaobilazan – najprije ih u listopadu, sve osim Glišinog oca, prebacuju u logor Fraschette u Italiji, odakle će se po kapitulaciji Italije prebaciti vlakom do Rima, zatim Trsta i naposljetku brodom do Zadra u kojem uspijevaju preživjeti i savezničko bombardiranje. Glišin otac odmah nakon pada Italije postao je borac 19. sjevernodalmatinske brigade koja je učestvovala u oslobođenju Knina, Gračaca, Rijeke i drugih mjesta, ali njegov brat nije bio te sreće – četnici su ga uhapsili na Velebitu i predali Talijanima koji ga strijeljaju u Gračacu.
Nakon rata, uz pomoć novih vlasti, Rnjakovi obnavljaju kuću i domaćinstvo, a po završetku srednje ekonomske škole u Zadru Glišo odlazi studirati ekonomiju u Beograd. U rodni kraj vratio se u veljači 1961. Odmah po povratku, kao mladi nadareni kadar postavljen je na čelo poljoprivredne zadruge, a dodijeljen mu je i društveni stan. Međuratni Benkovac opisuje kao mjesto suživota između Hrvata i Srba te mjesto cvatuće ekonomije. Na benkovačko područje otpadalo je 40% dalmatinske proizvodnje maraske i 70% ukupne jugoslavenske proizvodnje badema, a 4700 radnika bilo je zaposleno u poduzećima kao što su ‘Jugoplastika’ i ‘Radnik’.
Prve naznake mogućeg ozbiljnijeg međuetničkog sukoba primijetio je kaže ‘kada se u zemlji pojavilo to nesretno višestranačje. Problem je što su na obje strane politiku vodili ekstremi’.
– Moji stavovi nisu odgovarali ondašnjim vlastima, Krajinu nikada nisam htio prihvatiti i većinu ratnih godina proveo sam u službenom odsustvu u Beogradu, jer su ovdašnju politiku vodili najgori seoski đilkoši i razbojnici – kaže Glišo koji je tih godina hapšen četiri puta, a danas ističe nekadašnjeg predsjednika Vlade Krajine Zdravka Zečevića kao provoditelja najekstremnije politike, koji ga je posebno progonio zbog antiratnih stavova.
Oluju je Glišo dočekao u Bukoviću. Njegova cijela šira obitelj uskoro je započela izbjeglički put u Srbu. Zatim su uslijedili Martinbrod, Bosanski Petrovac, Sanski Most, Banja Luka i naposljetku Srbija. Nakon smještaja u Pančevu i Novom Sadu, Glišo i njegova supruga useljavaju se u napuštenu kuću u Borovom Naselju. Koncem 1996. vlasnica kuće, Hrvatica, protjerana na početku rata, izražava želju za povratkom, pa bračni par Rnjak donosi odluku o povratku kući. U Buković se vraćaju u proljeće 1997. Po povratku saznaju da se u njihov stan u centru Benkovca uselio novoizabrani gradonačelnik Branko Kutija, koji i dan danas obnaša istu funkciju.
Rodni kraj tih dana Glišo opisuje kao pustinju. Netom nakon povratka, na katolički Uskrs odlazi posjetiti prijatelje u Splitu, a kada se vratio, pronašao je miniranu kuću. Do danas nije uhvaćen krivac odgovaran za ovaj podmukli zločin. Glišina rodna kuća obnovljena je po drugi put, no ovoga puta bez pomoći države.
– Po mojoj procjeni, Srba tu uskoro uopće neće ni biti. Prije rata ovdje je živjelo preko 30.000 ljudi, od čega su Srbi bili više od polovice. Danas je stanovnika tri puta manje, a Srba je negdje oko pet posto – svjedoči Rnjak.
Danas u Benkovcu vlada ogromna nezaposlenost, nekoć znameniti kamenolomi ne rade, a mladi sve više odlaze. Uza sve ekonomske probleme tu je i dvadesetogodišnja politika jedne vlasti koju Glišo naziva ‘diskriminatornom i šovinističkom’.
Glišo kaže da se i danas povratnici susreću s nasiljem od strane pripadnika lokalne zajednice, a tu su i nebrojene administrativne prepreke. Kao primjere navodi slučajeve Jovana Bote, povratnika koji je 2002. nasmrt pretučen upravo u Benkovcu i Dušana Vidića, 82-godišnjeg starca ubijenog 2005. u Karinu. Ovi slučajevi, kao ni mnogi drugi, nikad nisu riješeni, a počinitelji su i dalje među nama. U isto vrijeme nekada prosperitetno područje Bukovice i Ravnih Kotara postepeno srlja u još veću ekonomsku depriviranost.
Na povratku iz Bukovića šećemo Benkovcem, sablasno praznim gradom. Čitavim područjem dominira slika polja obraslih u draču i praznih, porušenih kuća. Odjednom pred nas iz mraka izranja žuti cestovni putokaz, koji označava skretanje za sela Smilčić i Korlat. Druga dva sela prekrižena su crnim sprejem, pa naziremo da ispod premaza piše Kula Atlagić i Biljane. Pitamo Nikolu zašto su dva sela precrtana, na što on odgovara: ‘Zato što su srpska’.
– Oduvijek sam bio mišljenja da najveće žrtve prethodnog rata nisu narodi. Nisu to ni Srbi niti Hrvati, najveća žrtva rata u Hrvatskoj jest radnička klasa, to nikada ne valja zaboraviti – kazao nam je na rastanku Glišo, nakon čega odlazimo na prazni benkovački autobusni kolodvor čekati autobus za Zagreb.
Na nedavnoj proslavi Dana ustanka u Srbu predsjednik SNV-a Milorad Pupovac rekao je da se hrvatske Srbe tretira kao da su rezervatu. Ta tvrdnja neupućenima može djelovati pretjerana, ali stanje na područjima kao što je benkovačko ide joj u prilog. Zemlja bez mladih, bez budućnosti, podijeljena na ‘naša’ i ‘njihova’ sela odaje sliku Hrvatske kao zemlje zakopane duboko u prošlosti, nesposobne da svojim državljanima srpske nacionalnosti garantira minimum onoga što bi oni željeli – jednakost, pravdu i život bez segregacije.
Izvor: Novosti, autor: Bartul Čović
