Na zapadu opštine Travnik, uz granicu sa opštinom Jajce, na starom putu kojim se najbrže stizalo do Jajca i Mrkonjić Grada, nalazi se poveliko selo po imenu Karaula. Dok nije napravljen moderniji put koji je išao dolinom Vrbasa od Donjeg Vakufa preko Jajca do Banjaluke i dalje, kroz Karaulu se, dakle, često putovalo. Kasnije, selo je ostalo nekako skrajnuto. A ipak, u tim predratnim godinama mog djetinjstva, ranih osamdesetih i nešto kasnije, termin Karaulac, kojim smo označavali stanovnika tog sela nije imao pogrdan ton kojim smo kao gradski klinci onomad govorili o seljacima. Karaulci su bili seljaci prema kojima se gajilo nekakvo skoro nehotično poštovanje. Bili su malo prgavi, kao što valjda po pravilu jesu ljudi s granice. Karaula, naravno, ima širom Bosne, od prevoja između Sarajeva i Tuzle do tunela kod Žepča, ali ovo je Karaula koju pamtim otkad znam za sebe. I da, Karaula je muslimansko selo, poznato po posvećenim vjernicima. Ako je poezija, kako se često kaže, spajanje prividno nespojivog, bilo je za mene nečeg poetskog u toj kombinaciji imena i prezimena kad sam je prvi put čuo: Miroslav Karaulac.

Miroslava Karaulca sam najprije otkrio preko njegovog „Ranog Andrića“. Bilo je to vrijeme ratno, vrijeme mojih tinejdžerskih godina, kad me je i ljubav prema književnosti, i zavičajni ponos i neka potreba da sam sebi protumačim tu naoko prokletu bosansku sudbinu stalnih sukoba, buna i ratova vodila prema Andrićevim djelima. Nakon što sam iščitao Andrićeve knjige, počeo sam da opsesivno prečitavam knjige o Andriću. Dosta ih je bilo koje su me u startu odbijale. Bile su dosadne, jezički drvene, nemaštovite, nisu uopšte otkrivale posvećenost njihovih autora Andrićevom djelu, nego više oduševljenje pukom nobelovskom patinom globalne slave i besmrtnosti. Ti su publicisti prilazili Andriću na način na koji starlete prilaze bogatom fudbaleru. Od svih knjiga o Andriću koje sam pročitao, jedna je bila nesumnjivo najandrićevskija, i formom, i stilom, i vještinom, i zanatom, i znanjem: „Rani Andrić“ Miroslava Karaulca.

Od svih knjiga o Andriću koje sam pročitao, jedna je bila nesumnjivo najandrićevskija, i formom, i stilom, i vještinom, i zanatom, i znanjem: „Rani Andrić“ Miroslava Karaulca

I u karakteru Karaulac kao da je pokupio nešto Andrićevo. Javno dostupni podaci iz njegove biografije su dosta oskudni. Miroslav Karaulac (1932 – 2011) rođen je u Mrkonjić Gradu, a umro je u Beogradu. Gimnaziju je pohađao u Bihaću i Banjaluci, dok je studirao u Sarajevu i Beogradu, i to romanistiku. Diplomirao je u Beogradu sa radom o Lotreamonu, dok je doktorirao u Strazburu. Osim knjiga o Andriću (gdje „Rani Andrić“ nije jedina pošto postoje i „Andrićeve kule i gradovi“, odnosno „Andrić u diplomatiji“), pisao je i pjesme, romane te priče. „Pismo sultanu“ je njegova posljednja zbirka priča koja se sastoji od dvanaest pripovijedaka koje onako impresionistički i na prvu loptu možemo podijeliti u dvije vrste: urbane realistične priče i svojevrsne blago izmaknute parabole. Priče iz prve skupine se opet bave ili muško-ženskim odnosima ili skicama iz života umjetnika ili su pak kombinacija oba ova motiva. U ovim se pričama vidi da Karaulac svoje umijeće duguje i Čehovu i Karveru, i starijim i novijim piscima, jer uspjeva podjednako dobro razvijati fabulu i dočaravati atmosferu. Ima u ovim pričama i neke tihe tinjajuće erotike, ne baš singerovski razmahane, ali ipak dovoljno primjetne.

U jednom intervju, šest godina uoči Karaulčeve smrti, postavljeno mu je pitanje zašto se čitav život bavi Andrićem. Njegov odgovor je karakterističan: „Postavljate mi teško pitanje. Andrićevo cjelokupno djelo pročitao sam prvi put kad se pojavilo – 1976. Tada mi je bilo četrdeset i četiri godine i o Andriću sam imao stereotipne predstave: da je to dosadan, staromodan pisac koji piše o davnim, turskim vremenima Bosne (Hemingvej mi se činio zanimljivijim). Ali poslije ove lektire shvatio sam da je on izvan moda, izvan bilo kojeg određenog geografskog prostora, da je svaki događaj koji opisuje, rat, nasilje i druge bijede istorije, metafora svih ratova u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kao kod Flobera, koji je pisao da napada trajno. I Andrićevo djelo davalo je ključ kako da se iz jednog događaja razumiju drugi. Tragajući za njegovom biografijom, sa žaljenjem sam otkrio da je to prije svega malo poznat pisac o kome se gotovo ništa nije znalo. Najviše me zbunjivalo kako je s takvim darom, s tako jedinstvenom kulturom, uopće i mogao opstati u sredini koja teško podnosi izuzetnost. Njegova pojava mogla bi se usporediti s tropskom biljkom koja je opstala u oštroj i studenoj klimi. Dalijeva žena Gala govorila je Daliju: nije mi jasno da s takvim talentom nisi do sada umro od gladi. Želio sam doznati sve što se moglo doznati o tome piscu.“