U petak 28. augusta na gospićkom je groblju u organizaciji Documente – Centar za suočavanje s prošlošću i Antifašističke lige RH održana komemoracija u povodu 20. godišnjice umorstva hrvatskog branitelja i haškog svjedoka Milana Levara na kojoj smo govorili udovica, Vesna Levar, Vesna Teršelič i ja. Podsjetili smo kako je tijekom istrage koju je vodilo tužiteljstvo haškoga tribunala, Tribunal preuzeo odgovornost za Levarovu zaštitu, ali to nije ispoštovao, već je dio odgovornosti prenio na hrvatsko pravosuđe i policiju u očekivanju da će oni zaštititi svjedoka ratnih zločina. Hrvatska policija to nije učinila i Levar je ubijen. Nažalost, istraga nije dala rezultata ni 20 godina nakon ubojstva.

Tko je nama Milan Levar

Čelnica Documente naglasila je da Milana Levara treba shvatiti kao inspiraciju, jer je njegov doprinos istini i humanizaciji odnosa prema svim žrtvama rata neizmjeran. „Levar je ubijen jer je bio borac za istinu i zato što je prekršio nacionalnu ‘omertu’ šutnje. Na nama je da napravimo korak bliže onoj Hrvatskoj u kojoj će Levar biti slavljen kao heroj i branitelj domovine, kao branitelj istine”, rekla je Vesna Teršelič upitavši prisutne tko je nama Milan Levar.

Taj augustovski petak je bio jako vruć dan i tih sat vremena na groblju pod žestokim suncem su me podsjetili na one dane kada sam krstario netom oslobođenim područjima u VRO „Oluja“ nailazivši na ubijene starce i spaljene kuće, čak i na one koji su kao termiti nosili tuđu imovinu kao ratni trofej. Godinama se referiram na ubojstvo Milana Levara, a da tek sada pokušavam odgovoriti na pitanje: tko je meni, baš meni, Milan Levar.

Ako to ljeto 1995. nisam izgubio razum usred tolikih razaranja i dolazaka na mjesta gdje su se dogodili ratni zločini (riječ ljeto je eufemizam jer sam posljednju i najstariju žrtvu post-olujnih zločina, 95-godišnju Savu Lavrnjić i ostale sumještane ubijene i spaljene u selu Komić kod Udbine pronašao u februaru) možda dugujem činjenici ili trudu da cijelo vrijeme pred očima imam svoga mlađeg brata heroja, Andrésa Branka Pilsela, koji je nestao u moru kod otoka Šipana 23. listopada 1991. nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem Jugoslavenske ratne mornarice 178.

Branko je isto u ratu prošao taj teren, ali spašavajući ljude. Jednom prilikom je nosio na ramenima staricu iz sela Kijevo do Vrlike, pod neprijateljskom vatrom, a onda je sa svojom ekipom iz Vrlike izvukao preko 300 napuštenih i teško bolesnih štićenika tamošnjeg zavoda odvozeći ih na sigurno u Split.

Meni je u petak na povratku iz Gospića konačno sinuo odgovor na pitanje Vesne Teršelič. Naime, da mi je Milan Levar bio metafizički brat, to jest, da mi je (p)ostao brat u kršćanskom smislu, i da je Milan činio junačka djela i postao herojem (ne samo jer nije želio pristati na ultimatume da postane zločinac) kao što je to bio moj rođeni brat Branko.

Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima zaista iznevjerene mnoge nade, meni nije svejedno znati da imamo uzore, kao što su Branko Pilsel i Milan Levar, koji kao apostoli čuvaju predaju da se istinsko herojstvo brani u trenutku kada čovjek čovjeku daruje život.

Ne jedni pored drugih, već jedni za druge

Milan Levar je meni i prorok i nebeski zaštitnik. Imao je, kao Martin Luther King, jedan san. Njegov i naš san je Hrvatska u kojoj nećemo živjeti jedni pored drugih, već jedni za druge.

Milan Levar je ubijen 28. augusta. Na taj je dan, 1963. godine, dr. Martin Luther King Jr. poveo svoj „Marš na Washington“. Rekao bih da se nalazimo u sličnoj situaciji kao kada je King rekao svoj glasoviti I Have a Dream. Želimo pobratimljenu Hrvatsku, solidarnu Hrvatsku, tolerantnu Hrvatsku. Prosperitetnu Hrvatsku. Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava. Zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda.

Kada Vesna Teršelič kaže da je Milan Levar inspiracija i kada nas pita tko je on svakomu od nas, ja vam nudim ovakav odgovor: On je onaj koji nas tjera da se borimo za sigurne gradove. Za ljudsko dostojanstvo. Za pravedne odnose. Za zemlju po mjeri realnog čovjeka. Poštovane sugrađanke i sugrađani, ja imam jedan san: sanjam tolerantnu, pobratimljenu i solidarnu i sređenu Hrvatsku!

Milan Levar je onaj koji nas tjera da se borimo za sigurne gradove. Za ljudsko dostojanstvo. Za pravedne odnose. Za zemlju po mjeri realnog čovjeka. Poštovane sugrađanke i sugrađani, ja imam jedan san: sanjam tolerantnu, pobratimljenu i solidarnu i sređenu Hrvatsku!

Ovo su vremena u kojima moramo dati najbolje od sebe. A dati najbolje od sebe nije reći „ništa ne valja“, „svi su oni isti“ i slično. Dati najbolje od sebe pretpostavlja razbiti egoizam, sabrati se, pronaći smisao, raditi, obnoviti vjeru. Ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarja, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam jednog Milana Levara. Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema žrtvi, prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku.

Milan Levar je heroj jer nije želio sudjelovati u ubojstvima Srba u svom kraju. Čim je mogao, stao je svjedočiti o tim zločinima. On je zaista vježbao bratstvo i junaštvo!

Posuđujem rečenice pisca Miljenka Jergovića napisane o desetoj godišnjici atentata. Citiram: „Milan Levar bio je svjestan što radi. Umro je jer nije htio biti suučesnik zločina u kojem nije sudjelovao. Svjedočio je pred Haškim sudom i zato je osuđen na smrt i na sramoćenje“.

Milan Levar svjedočio je o ubojstvima civila i ratnih zarobljenika u gospićkom kraju. Govorio je o nečemu što je trebalo biti i ostati pod nacionalnim zavjetom šutnje.

Milan Levar bio je običan čovjek. Nije čitao filozofe, nije bio inspiriran djelima kršćanskih mučenika koji su se žrtvovali za načela i dobro zajednice, malo je toga znao o pravnim tumačenjima odgovornosti i krivnje, ali je nepogrešivo osjećao što je u životu ispravno sa stajališta pojedinca, njegove obitelji i cijeloga društva. Postao je mučenik za jednu bolju Hrvatsku.

Pored pitanja tko je nama Milan Levar valja se pitati i kakvi smo mi, zaista? Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su često ravnodušni, a onima koji misle da vole – često nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara i teologa, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali ljudi koji su naočigled jednostavni, ali tko su satkani od onog materijala zbog kojeg Milan Levar neće nikada biti od nas zaboravljen.