Blago nekog naroda čuva se u muzejima, u knjigama, ali i u mislima samog naroda. Svaki narod je po nečemu specifičan, bilo da se radi o jeziku kojim govore pripadnici određenog naroda, o tradiciji koju njeguju, o plesovima i pjesmama koje se plešu i pjevaju, specifičnosti ima uistinu mnogo.
Ponekad čak i unutar jednog naroda postoje značajne razlike, primjerice u načinu obilježavanja određenih trenutaka života, poput rođenja djeteta, zaruka ili pak vjenčanja. Kako bismo prenosili na svoju djecu običaje koje su njegovali naši preci, pričamo im priče, vodimo ih u muzeje, ali i na nastupe kulturno umjetničkih društava. Kulturno umjetnička društva s pravom se zaslužuju zvati čuvarima tradicije jer među svojim članovima okupljaju ljude koji žele da se ne zaboravi tradicija, koji su svjesni da se samo zajedničkim trudom može doći do uspjeha. Među članovima KUD-ova, našao se i Dalibor Kovačić, član Srpskog kulturno umjetničkog društva Prosvjeta iz Garešnice.
Što te je motiviralo da postaneš članom SKUD-a?
Zapravo je odluka bila vrlo jednostavna. Puno mojih poznanika je već bilo članom SKUD-a, tako da se može reći da sam dijelom radi društva odlučio i ja naučiti plesati, djelom zbog toga što sam i sam to htio, ali i zbog toga što je to bila i tatina želja.
Misliš li da KUD-ovi čuvaju tradiciju nekog naroda?
Mislim da čuvaju, primjerice ja KUD-ove doživljavam kao priliku da pokazujemo ljudima plesove , pjesme i nošnje naših baka i djedova. Mi, članovi kulturno umjetničkih društava, se uistinu osjećamo kao njihovi vjerodostojni nasljednici jer puno truda ulažemo u svladavanje plesne koreografije koja nije uvijek jednostavna, ali to nam je zapravo poticaj da se još više potrudimo.
Koliko je prepoznat vaš trud, kao članova KUD-ova?
Trud je uistinu prepoznat. Ono što mene posebno usrećuje su trenuci kada izađemo na pozornicu u ritmu dobro nam znane pjesme ili kola, kada vidim sva popunjena mjesta u publici, jednostavno, osjeti se sreća kojom zrače naši gledatelji. Kada se završi naše plesno veče, slijede glasni aplauzi i fućkanje. Da ne govorim o suzama u očima starijih ljudi, ma zapravo, nađe se poneka suza u oku svakog gledatelja, bilo zbog sreće bilo zbog sjete. Kad mi neki djed stisne ruku i kaže mi: ”Bravo mali, tako se to radi” mislim da bi se istog trena mogao vratiti na pozornicu i nastaviti plesati dalje.Također mi puno i putujemo, rekao bih da se tako prezentiramo i u drugim državama, preko nas živi tradicija, mi se učimo zajedništvu, ali i njegujemo zajedničku želju, a to je da se ne zaboravi otkud dolazimo i da ne zaboravimo što su nam preci ostavili u nasljedstvo. Kažu ljudi: ”Povijest je učiteljica života”, mislim da zapravo imamo od povijesti što i naučiti, samo treba poraditi na tome da mladi ljudi žele učiti.