“Knin, jedno vrijeme” autentična je fotografska stranica koja nalazi svoj smisao u bespućima društvene mreže Fejsbuk. Postoji nešto više od godinu dana, tiho i nenametljivo, sasvim u službi sjećanja koje se broji u hiljadama fotografija. Riječ je dakle o starim fotografijama Knina i šire okolice, a čuvar arhive i tvorac ove stranice je Goran Zelić, nekadašnji novinar “Novog lista”. Njegova ljubav prema fotografiji i prema rodnom gradu iznjedrila je jedinstveno svjedočanstvo o lokalnoj istoriji.

Crno-bijeli negativi nastali su u periodu od 1970-ih do 1990-ih godina. Zelić je snimao baš sve i baš svakog, od jednostavnih vizura grada, kuća koje mahom više ne postoje, punih ulica, slavne željeznice, pazarnih dana, a ističe se i majstorskim portretima. Uz autorske radove, koristi i dostupnu arhivsku građu Knina, kao i fotografije svojih prijatelja. Zelićev glavni motiv za objavljivanje je krajnje dobronamjeran i stane u jednu riječ – nostalgija.

– Pokušao sam svim svojim Kninjanima kroz svoje fotografije vratiti sjećanje, da ne zaborave Knin, jer znam šta znači nostalgija. Isprva sam namjeravao štampati monografiju Knina, ali zbog nedostatka sredstava od toga sam odustao. Tako se rodila ideja da otvorim Fejsbuk stranicu s namjerom da fotografije koje imam ne padnu u zaborav – govori Zelić i svojim negativima, osim sentimentalne vrijednosti, ne priznaje onu umjetničku.

Umjetnost ili ne, njegove fotografije nedvojbeno imaju edukativni karakter i predstavljaju potencijalno snažno kulturno nasljeđe. One se mogu posmatrati i kao svojevrsna mapa grada, jer se kroz njih mogu locirati tačke koje danas više ne postoje. U tom smislu, “Knin, jedno vrijeme” za istoriju će značiti mnogo više od lijepih uspomena nečije mladosti. Ovi dokumentarni snimci jednako su vrijedni i za prošlost i za budućnost, s njima se na poseban način čita grad i čuva duh jednog vremena i jedne specifične sredine.

A svašta se može saznati o starom Kninu. Na primjer to da je u tvornici namještaja Krka radio Mišo Kovač. To da je rodna kuća književnika Dinka Šimunovića srušena do temelja i da je, kako kaže jedan komentator, “sada tu banka, a kao ni ostale banke nije vrijedna spomena i reklame”. To da je u jednom kninskom hotelu pjevala mlada Usnija Redžepova. Saznajemo da je nekada u Kninu svaku zimu padao ogroman snijeg, što je danas skoro pa nezamislivo.

Ljudi okupljeni oko stranice “Knin, jedno vrijeme” izražavaju veliku zahvalnost za ovakvo čuvanje sjećanja. Ta kombinacija radosti i sjete izbija iz svakog ostavljenog komentara ispod fotografije. Tu se prepričavaju anegdote, legende, nagađaju se imena, nadimci, godine kada je nastao snimak. Neki čak pamte imena domaćih životinja, uglavnom pasa i magaraca. Takođe, na ovom mjestu saznaju se ljudske sudbine, ko se kuda odselio, koliko djece ima, je li među živima. Sve to skupa liči na jedno virtuelno posijelo. Gorana najviše obraduje kada mu se javi neko ko je preko ove stranice pronašao prijatelja kome je izgubio trag.

– Puno ljudi na starim fotografijama prepoznaje nekog svog. Naime, mnogi su Knin napustili bez svojih vrijednosti, pa i bez uspomena u obliku fotografija. Svima njima one su dragocjene, ljubomorno ih presnimavaju i stavljaju u svoje porodične albume – ponosno ističe Goran.

Uz usmena svjedočanstva u vidu komentara, značajni su i sami opisi fotografija, koji ovdje vrše funkciju priče u fotografiji. Oni su nekada kratki i služe samo kao osnovna informacija, ali uglavnom su to poetični opisi, prave literarne crtice. Naravno, kako to obično biva, bilo je pokušaja da se stranica ispolitizira kroz neumjesne izjave.

– Takve sam komentare nemilosrdno brisao – priznaje Goran. – Nadam se da su svi shvatili moj moto, držim se uvijek one Smojine: “Neću politiku u svoju butigu.”

Goranova nostalgija i nostalgija svih njegovih sugrađana ima pravo postojati, pogotovo danas, pogotovo što nisu dio one “slavne povijesti” koja se stidi svoje socijalističke prošlosti. Kninjani su ustrajno sjetni.

– Danas je sve užurbano, kao da nas je neko upregao i potjerao u trku koju sve teže trčimo. Kad se prisjetimo onih davnih vremena dokolice i bezbrižnosti, drugovanja i uzajamnosti, onda smo sretni što smo to doživjeli. Današnji život nije ni blizu tim sretnim vremenima. Istina, bili smo siromašni, ali zadovoljni onim što smo imali. Pogledajte oko sebe danas i primijetit ćete da se na ulicama gotovo niko ne smije, niko ne pjeva. A u ona vremena nije bilo gostione iz koje se nisu čuli pjesma i smijeh. Jednostavno, bili smo zajedno, kao takvi zaštićeni i sretni, bezbrižni – kaže Goran, koji danas živi na relaciji Rijeka – Beograd i nema se namjeru vratiti u Knin.