Sve nas u Srpskom privrednom društvu Privrednik rastužila je vijest da je Stevan Pjevac, naš dugogodišnji član, obnovitelj društva iz devedesetih godina i donator, završio u domu za starije osobe u Sisku i to u domu koji je namijenjen za smještaj psihički bolesnih osoba. U ovakvim kriznim situacijama odmah kontaktiramo našu revnu aktivistkinju Slavicu Beljak, koja je do sada pomogla stotinama ljudi u životnim nevoljama i teškoćama, od organiziranja i pokretanja mnogih humanitarnih akcija i događaja do pomaganja ljudima kada ih zateknu surove životne sudbine. Tako je bilo i ovaj put. Odlučili smo otići u dom za starije osobe kako bismo na licu mjesta vidjeli kako se Stevanu Pjevcu može pomoći.

Dom nam otključava zaposlenica i upućuju nas u Stevanovu sobu na prvom katu. Prazno je maleno dvorište jer je vrijeme odmora nakon ručka. I Stevan spava u svojoj sobi. Budi ga naš dolazak. Ozaren je i veseo jer konačno vidi neka poznata lica. Vani je pravo miholjsko ljeto: iako je kasni oktobar, sunce još uvijek prilično grije. Odlazimo sa Stevom u šetnju. Puštaju ga izvan kruga doma samo zato što smo mi došli, ali i to mora potpisati. Sam nikako ne smije izaći iz kruga dvorišta. Vrata su uvijek zaključana.

– Ne puštaju nas nikamo, zatvoreni smo tu. Ubija me sama pomisao da ne mogu izaći napolje – povjerava se Pjevac.

Ovaj vitalni starac ima 93 godine, potpuno je pokretan, i dalje veoma bistrog uma. Žali se samo na sluh i da ga ponekad bole noge. Na zdravlju i britkom umu i puno mlađi mogli bi mu pozavidjeti. Dok sjednimo na osunčanoj obali Kupe, Stevan nam započinje priču o svom dramatičnom i mukotrpnom životu. Rođen je u Glini, gdje je živio s roditeljima, sestrom i bratom sve do početka Drugog svjetskog rata. U ratu su mi poginuli otac i brat te mnogobrojna rodbina. Majka i sestra su završile u logoru, ali su ipak uspjele sačuvati žive glave. Kada je rat počeo, imao je samo 15 godina. Želio je odmah ići u partizane, ali je bio premlad. Zbog straha od ustaša nije spavao u kući: skrivao se po šumarcima i napuštenim kućama. Ubrzo nakon toga ipak se priključuje partizanima i sudjeluje u obrani svog rodnog kraja. Sjeća se kako je predvodio jednu brigadu Sedme banijske divizije u napadu na Glinu 1943. godine.

– Bila je kasna jesen i bilo je jako hladno, a mi smo bili mokri i promrzli. Nas nekolicina skrivala se u nekoj kući. Kada nas je neprijatelj opazio, gađani smo minobacačima. Bilo je puno ranjenih. Svi preživjeli koji su odlučili izaći iz skloništa bili su ubijeni – prisjeća se teških ratnih dana.

Priča nam i kako je u jednoj rupi punoj vode proveo cijeli dan. Svi su mislili da je ubijen. Tri puta je pokušavao izaći iz skrovišta i tri puta se vraćao jer je postojala opasnost da bude otkriven. Kada se spustila magla i noć, odvažio se i izašao. Ispred kuće našao je ubijenog suborca kojega je metak zatekao kraj živice na kojoj je ostao visjeti. Poslije se s drugovima vratio na to mjesto po mrtve.

– Išli smo po tog mrtvog da ga iznesemo. Možete misliti kako mi je bilo vraćati se nazad na to mjesto… Malo sam se i bojao mrtvih, a morao sam ga nositi na nosilima. Njegova mrtva, ukočena ruka dodirivala me dok smo ga nosili, a meni se koža ježila – priča Stevan te dodaje kako većinu ubijenih nisu uspjeli pronaći i pokopati.

Kroz Glinu su me prevezli u kolima i pokrili starim konjskim pokrivačima. Na Kordunu smo čekali engleski avion da me s ostalim ranjenicima preveze u Italiju. Kada sam već izgubio nadu, četvrtu noć je došao po nas – prisjeća se Pjevac partizanskih dana

Dva puta je bio ranjavan. Prvi put u nogu, a drugi put u grudni koš, u kojem je metak i ostao, a da za to nije ni znao. Prošlo je skoro devet mjeseci od ranjavanja do hospitalizacije. Stevana su suborci skrivali po bunkerima s ostalim ranjenicima. Kako mu se stanje pogoršavalo, iako je rana naizgled bila zacijelila, prebacili su ga u bolnicu u Italiju.

– Kroz Glinu su me prevezli u kolima i pokrili starim konjskim pokrivačima. Odvezli su me na Kordun, gdje smo čekali engleski avion da me s ostalim ranjenicima preveze u Italiju. Tri noći nije bilo aviona i kada sam već izgubio nadu, četvrtu noć avion je došao po nas – prisjeća se Pjevac.

Kada je došao u bolnicu, lijeva strana pluća nije mu funkcionirala, a kada su mu doktori otvorili ranu, počela je izlaziti velika količina gnoja koji se mjesecima skupljao. Godinu dana je Stevan proveo po talijanskim bolnicama. Kaže da je prošao gotovo sve gradove duž obale Jadranskog mora. I danas ih se sjeća pa s talijanskom akcentom nabraja: Pesaro, Ancona, San Benedetto, Termoli… Nakon godinu dana liječenja po brojnim bolnicama konačno je ozdravio i vratio se u domovinu.

– Sanjao sam kako ću, pri povratku u Glinu, odmah doći u operativnu jedinicu, ali su me šikanirali. Svi rukovodioci su bili promijenjeni. Mene su poslali na komisiju za provjeru sposobnosti. Proglašen sam ratnim vojnim invalidom i dodijeljen partizanskoj jedinici koja je pratila domobrane i ustaše iz Istre do Siska – kaže Pjevac.

Budući da je rat počeo kada je imao samo 15 godina, nije imao priliku završiti školu. Prije rata je sanjao kako će uz pomoć Privrednikove stipendije otići u Beograd i tamo završiti zanat. Ali rat mu je poremetio planove i usmjerio život u potpuno drugom pravcu. Ipak, nije odustajao od svog sna, nakon rata odlazi u Zagreb i u Sili, tvornici za proizvodnju strojeva, opreme, izmjenjivača topline i brtvila, završava zanat za kovinotokara. Bio je član Partije, skojevac i član gradskog omladinskog komiteta. Sam naglašava kako ga je Partija usmjeravala pa nije imao puno izbora. Zanat je završio za manje od tri godine. Danas se više i ne sjeća kada je to bilo, iako kaže da je taj trenutak predstavljao početak njegove samostalnosti. Zahvaljujući stambenim kreditima kupuje stan. Kako se u međuvremenu oženio i dobio djecu, stan od 40 četvornih metara postaje premalen za njegovu obitelj. Daje svoj manji privatni stan u zamjenu za stanarsko pravo i prelazi u veći stan. Iako iz današnje perspektive to izgleda kao nepromišljen potez, tada je to bilo potpuno normalno jer je kao nositelj stanarskog prava bio potpuno zaštićen. Stevan je imao i svoj obrt u Zagrebu. Kaže kako je imao devet zaposlenih iako je smio imati samo sedam, ali ga nitko nije provjeravao. Uskoro je postao cijenjeni tokar u Zagrebu, medaljama je snabdijevao brojne važne manifestacije, a jedna od njih bile su i poznate Mediteranske igre. Mnoge Titove značke upravo je Stevan majstorski izradio. Ništa od svojih radova nije autorski zaštitio, sve je prepustio drugima.

U svom stanu mirno je živio i u svojoj radionici radio sve do devedesetih godina i do početka rata u Jugoslaviji. Tada je morao napustiti obrt jer je počeo dobivati prijeteća pisma.

– Pisali su mi da što više čekam, što ne odlazim, da će me Sava nositi. Ja sam pretpostavljao tko mi to piše, ali i da sam bio siguran, ne bi mi to ništa vrijedilo, bio sam nemoćan. Radionicu sam skoro za džaba dao jednom čovjeku koji tada nije pokazivao da je nacionalist, ali poslije se to vidjelo, kada je počeo slijediti vlast koja je smatrala da u Hrvatskoj trebaju živjeti samo Hrvati – priča Stevan za kojega je to bio tek početak problema koji će uslijediti.

Tokom rata planirao je preseliti se u Beograd, imao je tamo, kako kaže, puno poznanika i rodbine pa bi se sa svojim rukama sigurno snašao. Odustaje od tog plana kada je u Zagrebu upoznao ljude iz Prosvjete i Privrednika. Iako ih tada nije još dobro poznavao, smatrao je da će u većoj i organiziranoj grupi ljudi biti jači pa je odlučio ostati.

Stevan Pjevac je jedan od obnovitelja Srpskog privrednog društva Privrednik. U tim teškim vremenima prepoznao je važnost koju je Privrednik imao u prošlosti i zajedno s nekolicinom entuzijasta odlučio ga je ponovno pokrenuti. Svatko od obnovitelja pomogao je koliko je mogao kako bi društvo stalo na noge. Pjevac je ostao Privrednikov donator i uvijek je pomagao u stipendiranju djece koja su ostala bez roditelja.

– Htio sam im pomoći jer sam bio u mogućnosti – kaže Stevan koji je na svojoj koži osjetio što znači odrastati bez oca.

No njegovi problemi ne prestaju ni nakon rata. Ukidanjem stanarskog prava, stan u kojem živi vraća se prvotnim vlasnicima, tj. njihovim nasljednicima, a Stevan u njemu ostaje kao zaštićeni podstanar, što znači da nema pravo nikoga dovesti da u tom stanu živi s njim i, naravno, nema ga pravo nikome ostaviti u nasljedstvo. Novi vlasnici stana povećali su mu stanarinu i on je primoran da se u devedeset i trećoj godini iseli, samo s jednim kovčegom u ruci. Godinama se borio sa sustavom, prilagao svu dokumentaciju i pokušavao dokazati svoje pravo na stan, ali nitko ga nije slušao. Tražio je odvjetnike koji bi ga zastupali, ali neki su samo uzeli novac i nisu ništa napravili. Kucao je Stevan na brojna vrata, ali svima je bilo jasno da je bitka sa sustavom unaprijed izgubljena. Sada je i on odustao. Većinu stvari iz stana je donirao i poklonio drugima, skupio je najosnovnije stvari i počeo tražiti novi dom.

Devedeset i tri godine života stalo mu je u jedan kofer s kojim je došao u Sisak i prijavio se u dom za starije osobe. Nije znao da su u tom domu pretežno osobe s psihičkim poteškoćama i da su sva pravila prilagođena njima, a on ne spada u tu kategoriju. Izlaz je stalno zaključan kako nitko ne bi mogao pobjeći, za objedom ne dobiva beštek… Najviše mu nedostaje čitanje novina. Živi u sobici s premalo svjetlosti, a usamljenost i nemogućnost kretanja najviše ga muče. Sin mu živi u Americi i ne može ga posjećivati.

– Vratio bi se on, ali nema gdje – kaže Stevan.

– Pitam se zašto sam došao na ovaj svijet. Gol i bos sam došao, gol i bos ću otići – kaže čovjek koji je preživio dva rata, koji se maloljetan s partizanima borio protiv okupatora, oslobađao svoj kraj, riskirao život i dva puta bio ranjavan, čovjek koji je slovio za najboljeg majstora kovinotokara u Zagrebu, čovjek koji je čitavog života pomagao onima kojima je bilo najpotrebnije i dijelio s drugima sve što je imao.

Ipak, Stevan nije zaboravljen od svih. Postoje oni koji mu žele pomoći sada kada je ostao sam i kada mu je najpotrebnije. Trude se pronaći mu bolji dom, kako bi na miru i slobodno proživio ostatak života

Stevan Pjevac završio je s devedeset i tri godine u malenoj sobici bez svjetlosti, zaboravljen od većine onih kojima je pomogao. Ipak, nije zaboravljen od svih. Postoje oni koji mu žele pomoći sada kada je ostao sam i kada mu je najpotrebnije. Tu je Slavica, tu je i Privrednik. Trude se pronaći mu bolji dom, kako bi na miru i slobodno proživio ostatak života. Puno je toga Stevan izgubio u životu, ali duh nije: pored svih nedaća, i dalje se rado šali i kroz smijeh priča brojne anegdote iz života. Nakon duge šetnje i kave na sunčanoj obali Kupe, gdje nam je pričao o svom životu, ostavljamo Pjevca samog i zaključanog u domu, u nadi da će za ovog života na nekom boljem mjestu čekati nova jutra.