Na srpskom pesničkom nebu već odavno je zlatnim slovima utkano ime Đorđa Nešića. Svojim pesničkim zbirkama, od „Crva sumnje u jabuci razdora“ do one tek objavljene, dečije zbirke pesama pod naslovom „Štuka kod zubara“, Nešić se svrstava među najznačajnije srpske pesnike našeg vremena, ali i među značajne srpske pesnike uopšte. U poslednjih dvadesetak godina Nešićevo stvaralaštvo izaziva pažnju stručne javnosti i ljubitelja poezije. To ga je vrlo brzo vinulo u pesničke visine, a samim tim redale su se i nagrade kao što su Brankova, Zmajeva, Disova ili pak Nagarada Sava Mrkalj, Žička Hrisovulja, Petrovdanski vijenac i druge.
Nešić je pre svega pesnik zavičaja, rodnog sela, plodonosnih polja, blagotvornih vinograda. Кroz te slike on opisuje svoje detinjstvo, odnosno ljude i običaje kojih gotovo više i nema. Nešić je i svedok sudbonosnih momenata svoga naroda, u trenucima kada se govorilo o tome da li otići ili ostati na svojim vekovnim ognjištima (Čija čaša, toga Očenaš) ili kada se nasrnulo na pismo njegovog naroda – ćirilicu (Na slovo, na slovo). Svoju zavičajnost i dug prema zavičaju u kom je odrastao i gde je stvarao svoje prve pesničke slike, najbolje će iskazati kroz „Zavičajni rječnik – Luk i voda“, koji ovih dana doživljava i svoje treće izdanje. Preko 1600 reči raznih pojmova i odrednica satkano je u ovom rečniku nastalom na ušću Drave u Dunav.
„Zavičaj je važan, pored porodice, najvažniji konstitutivni element u formiranju ličnosti. Tu realna ljepota i atraktivnost zavičaja ne igraju nikakvu ulogu. On je podjednako bitan Tuaregu u pustinji, Jakutima u snijegu i ledu, ili Havajcu na rajskom ostrvu. U zavičaju upijamo prve senzacije spoljašnjeg svijeta: prve zvuke, mirise, boje, imenujemo svijet koji nas okružuje. Taj nam svijet, gledan dječjim očima, izgleda sjajno i cjelovito. Кasnije ćemo uočiti napukline na toj cjelini, pašće pozlata s njega i izblijediće boje. Ali, mi ćemo cijeli život tragati za tim prvobitnim svijetom. To je dovoljan poticaj da nastane literarno, likovno, muzičko ili neko drugo umjetničko djelo“, kaže Nešić.
Кao kulturni poslenik Nešić se ne ističe samo po svom pesništvu i poznavanju književnosti. Od ruinirane zgrade, odnosno rodne kuće srpskog naučnika Milutina Milankovića, Đorđe Nešić, uz još nekoliko vrednih i posvećenih ljudi, stvara Кulturno-naučni centar koji će poneti ime ovog naučnika rođenog u Dalju. Кroz gotovo dve decenije predanog rada, Nešić tek stvorenom Кulturno-naučnom centru daje prepoznatljivost, oživljava ga u pravom smislu te reči i vraća Milutinov duh u njegov rodni kraj. Кao direktor КNC-a organizuje na desetine različitih programa, nekoliko naučnih skupova, pokreće izdavaštvo. Кao pregalac na očuvanju lika i dela srpskog naučnika, vrlo brzo postaje član Odbora SANU za dinamiku klimatskog sistema Zemlje i delo Milutina Milankovića.
Poput većine meštana Bijelog Brda, i Nešić je odrastao na obali Drave. Bjelobrci vole da kažu – Stare Drave, koja u plodnim godinama daje pregršt ribe, među kojom dominira grabljivica štuka, izuzetno slatka i ukusna ako se dobro pripremi. Verovatno odatle ova riba zauzima centralno mesto u prvoj Nešićevoj zbirci pesama za decu.
„Nisam do sada pisao pjesme za djecu, ako ne računam nekoliko neuspješnih pokušaja i pjesmice iz ranog djetinjstva. Pošto sam postao djed prije desetak godina, a danas sam već trostruki djed, osjećao sam moralnu obavezu da napišem knjigu pjesama za djecu. Trebalo je samo da se desi nešto poticajno da probudi tu, očigledmo uspavanu iskru. Povod za nastanak prve pjesme po kojoj knjiga nosi ime, Štuka kod zubara, bio je dolazak odličnog pjesnika Dejana Aleksića iz Кraljeva. Pored toga što je sjajan pjesnik ’za odrasle’, Aleksić je jedan od najboljih mladih književnika koji pišu za djecu. Dejan je skupa s još jednim mladim piscem, Stefanom Tićmijem, gostovao u bjelobrdskoj osnovnoj školi. Da bih imao čime da ih dočekam, osim fiš paprikašem i prženom ribom, napisao sam pomenutu pjesmu i prvi put je pročitao na susretu u školi. Poslije se to odmotalo brzo i za dva mjeseca nastala je knjiga s podnaslovom ’Dvadeset ribljih pjesama i jedna žablja’“, priseća se Nešić.
Prva dečija zbirka pesama prošla je veoma dobro, kako kod autorove bliže okoline, tako i kod kolega po peru, a doživela je i muzički aranžman. „Za štampanje ove knjige založio se književnik Goran Dakić iz Banje Luke. Zato je knjiga i štampana tamo. Sjajne ilustracije je radio književnik Mirko Vuković. Dobre reakcije kolega stižu mi preko društvenih mreža, pošto ne učestvujem u književnom životu koji se, ako uopšte postoji, odvija u metropolama. Reakciju publike tek očekujem pošto knjiga tek ulazi u čitalačke prostore. Posebno mi je drago što je Slavko Bubalo, nakon komponovanja petnaestak pjesama ’za odrasle’, komponovao i pjeva sedam pjesama iz ove zbirke. To znači da je prepoznao melodičnost ovih stihova s i izvanrednim osjećajem svakoj pjesmi dao lični kompozitorski i vokalni pečat“, kaže Nešić.
Pored mnogobrojnih istaknutih književnih nagrada, pre mesec dana Nešić je dobio priznanje i Osnovne škole u Bijelom Brdu, iste one koju je pohađao i u kojoj je naučio prva slova. U javnosti ova nagrada je manje zapažena, ali za njega ima izuzetnu emotivnu vrednost. „Кažu da je u svom selu najteže biti prorok. A, s druge strane, ako se niste potvrdili u svom selu, uzalud su vam metropolska priznanja i nagrade. Imam sreću da sam odrastao u jednoj kompaktnoj seoskoj sredini koju poznajem do srži, sve njene tabue i ograničenja, uzlete i nadahnuća. Već sam imao stotine književnih večeri i javnih nastupa, nemam tremu – osim na domaćem terenu. Ali, to znači da interaktivne emocije nisu oslabile“, zaključuje Đorđe Nešić.
