U noći između 21. i 22. aprila 1945. godine, preživjeli zatvorenici Jasenovca, najužasnijeg logora smrti koji je postojao tokom Drugog svjetskog rata, odlučili su se na proboj jer je bilo jasno da ih čeka nož ili metak. Od preko hiljadu učesnika proboja, preživjelo je nešto više od stotinu. Danas ni njih ni one koji su imali manje sreće od njih, te skončali na stravičan način, ne može zapasti stubac u medijima, a da ne budu iskorišteni za nečiji interes. Broje im se krvna zrnca, dovode se u vezu s idejama s kojima nisu bili povezani, koristi ih se za sukobe koji su došli mnogo poslije njih, slave se njihove ubice. Oni su nijemi i užasnuti, gledaju iz zemlje u one koji njima manipulišu, a ne mogu reagovati. Svjedoci smo svakodnevnog ustupanja medijskog prostora zločincima bilo koje vrste, kriminalcima, svi znaju npr. ime poremećenog mladića koji je ubio na desetine ljudi u Norveškoj, a da li iko zna nabrojati bar dvoje ljudi koje je on ubio?

Prije više od dvadeset godina, listala sam jednu knjigu o spomenicima NOB-a u SFRJ i u poglavlju o Jasenovcu bio je izvod iz dnevnika jedne žene koja se zvala Diana Budisavljević. Jeza me prolazila od onog što sam čitala, jeza me i dan-danas prolazi, kosa mi se na glavi diže od opisa djece nabacane kao vreće u vagonu za stoku koja nemaju više snage ni da dišu, gušeći se u blatu i parazitima. Od tada sam čitala sve što mi je došlo pod ruku, ne bih li saznala nešto o ženi koja je takvu djecu čupala iz ruku krvnika jer je znala da, ako odustane, njima spasa nema. Čupala je i nepovratno bolesnu djecu, da bar mogu umrijeti okružena pažnjom, a ne muvama i smradom. I umirala su joj na rukama. Nikad mi nije bilo jasno kako ljudi ne znaju ko je ona, kako sami Srbi nemaju pojma ko je ta žena koja je omogućila da se ne zatru Kozara i Kordun, te mnoge porodice iz drugih krajeva.

Za Oskara Šindlera zna čitav svijet. Snimljen je i proslavljeni film, a sam Šindler stalno se negdje spominje. U jednom dokumentarcu o Jevrejima koje je on spasio od smrti, oni sami kažu da im do danas nije jasan njegov pravi motiv da ih spase, jer ga je skoro do posljednjeg zanimao profit koji su mu pravili. Bilo kako bilo, zbog njegove odluke da napravi čuvenu listu, danas tih hiljadu Jevreja ima potomke, a njihove loze budućnost. Za Dianu Budisavljević, rođenu Obekser (Obexer), Oskar Šindler je obični rekreativac – ona je, uz pomoć svojih saradnika i pod stalnom prijetnjom hapšenja, izvukla oko 15000 djece iz ustaških logora, od kojih je oko 3000 umrlo tokom transporta ili nedugo zatim. Naprasno su je se sjetili posljednjih par godina, iako je njen dnevnik izašao u izdanju Hrvatskog državnog arhiva još 2003. U taj dnevnik, vođen na maternjem, njemačkom jeziku, Diana nikada nije zapisala najužasnije stvari koje je vidjela kad je, pod okriljem Crvenog Krsta, ulazila u logore. O tim strahotama nije nikad ni progovorila.

Diana Budisavljević je rođena 1891. godine u Inzbruku, u pokrajini Tirol tadašnje Austro-Ugarske, u uvaženoj porodici Obekser, čija kuća i danas stoji u čuvenoj Ulici Marije Terezije, u srcu grada. Na kući i danas stoji natpis Obexer-Haus, ali nema spomen ploče koja ukazuje da je u njoj rođena Diana Budisavljević. Ako danas za nju pitate nekog u njenom rodnom gradu Inzbruku, postoji 1% vjerovatnoće da će znati da vam odgovori. U gradskoj Skupštini je pokrenuta inicijativa da joj se da jedan trg ili ulica, ali u međuvremenu je umro jedan biskup, pa je sad vaganje da li da se određeni trg imenuje po Diani ili po njemu. Pritom je isto tako veliko pitanje da li će ova žena ikad dobiti ulicu (pristojnu, a ne neku zabit Bogu iza tregera) među onima koje je najviše zadužila, pošto je malo vjerovatno da će je zapasti nešto od raznih mitskih likova i kojekakvih spodoba koje ne samo da nisu pomogle ovom narodu, nego baš suprotno, te ljudi koji nemaju veze s ovim prostorima, ali eto, moda je.

Diana se 1917. godine udala za Srbina dr Julija Budisavljevića, hirurga, koji je u tom periodu stažirao na inzbruškoj klinici. Dvije godine kasnije, par se odselio u Zagreb, gdje će ostati sve do sedamdesetih godina prošlog vijeka. Kako je NDH odmah po izbijanju rata počela sa politikom istrebljenja, bilo je pitanje vremena kad će se pročuti za logore. Tako je i do Diane već u oktobru 1941. došla informacija o zatvorenim srpskim i jevrejskim ženama i djeci u okolini Zagreba. Jevrejska opština je imala određenu mogućnost da organizovano pomaže zatvorenima, a Srbi nisu imali nikog. Akcija se mogla sprovesti samo ako bi se neko ponudio da je organizuje, te Diana preuzima taj zadatak lično i u njega polako uključuje ljude od povjerenja. Tada kreće jedan od najhumanijih poduhvata sprovedenih ne samo na ovim prostorima, nego uopšte. Diana je obilato koristila svoje austrijsko porijeklo kako bi došla do odgovornih ljudi u raznim porama vlasti, te izdejstvovala što god je bilo moguće za nastavak svoje akcije. Te mukotrpne susrete, među kojima su i oni sa Alojzijem Stepincem koji joj je davao obećanja koja nikad nije namjeravao da ispuni (što je vremenom i sama shvatila), te mučne detalje same akcije može da ispriča samo Diana, putem već pomenutog prevoda dnevnika (link ka tom tekstu naći ćete na kraju ovog). Ovdje bih, ipak, da nastavim priču s početka i da se osvrnem ono što se dogodilo poslije rata.

Tokom Akcije Diane Budisavljević (tako se zvao poduhvat), vodila se detaljna kartoteka sa svim dostupnim podacima o djeci koja su izvedena iz logora. Kad je bilo moguće, dodavana je i fotografija. Sve to je rađeno s ciljem da se djeca, čim se za to stvore uslovi, vrate živim članovima porodice. Valja napomenuti da je tokom cijelog poduhvata Diana insistirala da sama Akcija djeluje nezavisno, a ne pod okriljem bilo kakvog pokreta. Ona sama nije bila član bilo kakve organizacije i svesrdno se trudila da Akcija zadrži karakter građanske inicijative, što je istinski i bila, bez obzira na razne pokušaje. To se, može se pretpostaviti, nekima nije svidjelo, jer se nije baš moglo priznati da jedan takav poduhvat nije organizovao pokret otpora, nego jedna žena i još pritom Austrijanka. Bilo da su razlozi bili ovi ili neki drugi, u svakom slučaju, odmah nakon rata pripadnici OZNA-e od Diane Budisavljević oduzimaju kompletnu brižno vođenu kartoteku sa fotografijama, te joj zabranjuju dalji rad. Osim toga, skoro svi učesnici Akcije našli su se u nemilosti i bili posmatrani s podozrenjem. Kartotekom su se dalje bavile osobe koje nisu ništa znale ni o njoj ni o metodima kojima je vođena, tako da je, ako je sva ta dokumentacija uopšte čuvana, bilo neminovno da veliki broj djece nikada ne pronađe svoje porodice. Strašno pogođena svim što se desilo uprkos nadljudskom trudu da se sačuvaju životi mališana, Diana Budisavljević do kraja života nije riječ progovorila o svom djelovanju pod ustaškim terorom tokom Drugog svjestkog rata. Godine 1972. s mužem napušta Zagreb i vraća se u rodni Inzbruk, gdje zaboravljena od svih umire 1978. u Anihštrase 24, jedva tristo metara dalje od kuće u kojoj je rođena. Ona i muž su valjda bili sumnjivi novim vlastima koje su uglavnom zaboravile njeno djelo pred činjenicom da je Austrijanka, a njen muž, čuveni hirurg, jedan od veoma rijetkih Srba iz Zagreba koji nisu završili u logoru. Mnogo je tadašnje djece koja i ne znaju da život duguju ovoj nevjerovatnoj ženi. Oni stariji će se sjetiti glumice Božidarke Frajt (za one mlađe – to je majka glumice Bojane Gregorić), koja je zapravo dijete sa Kozare, rođena u porodici Grublješić. Nju je prepoznala tetka kad ju je ugledala na televiziji. A koliko djece koje je spasla Diana sa svojim saradnicima ni danas ne zna svoje porijeklo jer je nekom bilo važnije kako to da je neko uspio da spase svu tu djecu pred očima ustaša, a ne sama činjenica da su ta djeca preživjela? Možda je razlog takvog odnosa prema Diani to što je Austrijanka, možda to što je akciju organizovala ona, a nije potekla iz mozga Partije, možda to što joj je muž bio zagrebački Srbin koji nije odveden u logor, možda hiljadu stvari. Ipak, jedno je jasno – za višedecenijski nemar i sporadična priznanja koja pristižu tek sada prosto nema opravdanja.

Čovjeka ne određuje komad platna koju naziva zastavom, niti vjeroispovijest koju dobija rođenjem. Čovjek nije ni prebivalište u ličnoj karti, ni klub za koji navija, ni država koja mu stoji u pasošu, ni odjeća koju nosi. Nije ni ime koje mu daju na rođenju. Čovjek je ono što čini sebi i drugima.

Na ovom linku možete naći Dnevnik Diane Budisavljević

Izvor: Buka (arhiva), autor: Milijana Pavlović