Odlazak ljudi iz Hrvatske, posebno mladih, tema je koja posljednjih godina okupira medije i navodno zabrinjava političare u predizbornim kampanjama. Tema je to o kojoj se raspravlja i u Hrvatskom saboru, koju bistre susjedi i slučajni prolaznici, o kojoj se pišu znanstveni radovi, održavaju okrugli stolovi i tribine, formiraju ministarstva… Spominje se brojka do 200.000 ljudi koji su u posljednjih nekoliko godina napustili Hrvatsku trbuhom za kruhom. Govori se da i dalje sve više mladih ljudi razmišlja o odlasku, posebno visokoobrazovanih stručnjaka kao što su liječnici, inženjeri…
Međutim, nitko ne poduzima ništa da se zaustavi odlazak mladih ljudi. Ne stvaraju se bolji životni uvjeti za ostanak i perspektivu. A većina odlazi ne zato što to želi, nego zato što je na odlazak prisiljena. Sve priče o odlasku čini se da su već ispričane… Sve su one tužne, teške…
Ali bez obzira na sve, svima nam i ove godine dolaze božićni blagdani. To je vrijeme kada se oni koji su otišli u bijeli svijet vraćaju onima koji su ostali ili pak oni koji su ostali odlaze onima koji su otišli. Božićni blagdani spajaju rodbinu, prijatelje…, najudaljenije i najbliže. Tako će i ovogodišnji božićni praznici za stolom okupiti silom prilika razdvojene obitelji poslije mjeseci napornog rada u Njemačkoj, Švicarskoj ili u nekoj drugoj stranoj zemlji. Djeca koja su ostala kod baki i djedova na čuvanju, dok im roditelji rade u inozemstvu, ponovno će osjetiti topli roditeljski zagrljaj i to će im biti najveći blagdanski poklon.
U malim sredinama, ruralnim krajiškim krajevima, gdje je broj stanovnika drastično smanjen još od posljednjeg rata, jako se dobro zna kada netko tko je otišao dođe kući za Božić. Prozori su osvijetljeni toplom žutom svjetlošću, a dim veselo mili iz dimnjaka. Ako je zapadao snijeg, avlije su očišćene, a nakrivljene ograde pod njegovom težinom ponovno su ispravljene. I sve to mami susjede i rodbinu na posjetu i obilazak. Svi žele čuti kako se to živi u dalekim zemljama i kako su se ovi što su otišli snašli izvan svoje “vukodoline”.
Indiskrecija je ovdje uobičajeni način ophođenja. Nitko ništa ne zamjera, ako se ima čime hvaliti. Bez ustručavanje se pita što se radi u tuđem svijetu, kolika je satnica, hoće li se uspjeti zaraditi novac za kupnju automobila, uspijevaju li se vraćati krediti i dugovi. Bit će tu i odmjeravanja: kako si obučen, ima li se novi mobitel…
I u većim sredinama pitanja su ista. A i odgovori su isti. I jedni i drugi će pričati o teškom životu, ali i o rezultatima koje su postigli, čak će i lagati da su sretni. Iako većina radi poslove koje nitko ne želi raditi. Iako su jeftina radna snaga, daleko od svoje kuće, u malim stanovima ili zajedničkim smještajima. Iako naporno rade, često bez slobodnog dana, a odmorit će se baš sada kada su došli kući za Božić.
Mnoge žene, koje rade u Njemačkoj uglavnom kao pomoćne kuharice, mogu se sresti u frizerskim salonima naše prijestolnice. I dok su se nekada u frizerskim salonima prepričavali tračevi, danas se u njima čuju životna iskustva i savjeti onih koji su otišli izvan zemlje. Friziranje i šišanje je vani skupo, a za Božić se mora lijepo izgledati. Poslije napornog rada sigurno su to i zaslužile. Za bližnje su se, kažu, snašle i ne žele ih puno opterećivati pričom o poslu. Vesele se blagdanima s najbližima, toplinu oko srca izaziva im i sama pomisao na škripu snijega dok hodaju, okupljanje u crkvi i za obiteljskim stolom, bogata trpeza, miris božićnih kolača i domaćeg kruha.
Kako dani prolaze, tako će nestati i sva ta božićna čarolija i svi oni koji su se nakratko vratili u svoju zemlju ponovno će otići. Škripa snijega pod čizmama više im neće biti tako uzbudljiva jer ostavljaju svoju djecu i svoje najmilije kako bi zaradili za goli život, daleko od njih. Otići će teškim koracima, sve do nekih novih blagdana.
