Umjetna inteligencija koja se brzinom svjetlosti razvijala proteklih nekoliko godina pretvorila se u cunami koji je preplavio sva polja ljudskog djelovanja pa tako i sferu čovjekove kreativnosti. Iz dubine je izronilo pravno i etičko pitanje: tko je stvarni autor muzike, arhitektonskog projekta, romana, filma i kazališne predstave, stvorenih uz pomoć kompjutera i umjetne inteligencije? Svjetske kompanije za razvoj tehnologije tvrde da se radi o napretku, dok postojeći zakoni u sferi autorskih prava, bar do sada, tretiraju umjetničko djelo kao isključivo čovjekovu autentičnu intelektualnu tvorevinu. Zakoni o autorskim pravima na primjer u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i Srbiji definiraju prilično jasno da je umjetničko djelo originalna duhovna tvorevina konkretne osobe. To znači da sadržaji koje je kreirala umjetna inteligencija koji se predstavljaju u domeni teatra, filma, književnosti i sličnih oblasti, ne mogu imati status umjetničkog djela. Odnosno, takvi sadržaji ne uživaju autorskopravnu zaštitu. Ipak, generirani sadržaji putem umjetne inteligencije, u domeni umjetnosti, na široko otvorena vrata ušli su u javnu sferu.
U domeni slikarstva, vizualnih umjetnosti i dizajna, podaci za 2026. godinu pokazuju da, na primjer, korisnici OpenAI modela generiraju preko 3 milijarde slika tjedno, što iznosi više od 400 milijuna slika dnevno. U muzici, statistika za ovu godinu bilježi da oko 40 posto objavljene muzike u svijetu sadrži elemente AI tehnologije. Analiza knjiga na Amazonu do prve polovine godine otkrila je da AI fikcija kontrolira 27 posto cjelokupnog kataloga žanrovske književnosti. Slično je i u filmskoj industriji i teatru. Statistika za sadašnje razdoblje, u sferi utjecaja AI, primjećuje najveće pomake u kreiranju vizualnih efekata, automatskoj sinkronizaciji na strane jezike te u izradi filmskih najava i digitalno generiranih pozadinskih elemenata, masovnih scena i stvaranja „sporednih junaka u računaru“. Reakcije na ovakvu praksu među umjetnicima su burne. Štrajkovi glumaca i pisaca scenarija u Hollywoodu, protiv digitalnog kloniranja lica i glasova u filmovima i generiranja dramskih tekstova – što direktno pogađa njihovu egzistenciju – postaju učestali. Oko jedanaest hiljada pisaca i kreativnih umjetnika do sada je podnijelo tužbe protiv kompanije OpenAI zbog krađe njihova autorstva. Jedan pak od najcjenjenijih suvremenih američkih autora kriminalističkih romana i trilera, Michael Connelly, u trenutku kada je vidio da AI imitira njegov stil, rekao je: „Osjećao sam se silovanim. Bilo je to kao da je netko uzeo moju cijelu biblioteku bez mog znanja… Ako sve ovo do kraja automatizirate, nitko više neće imati razloga da ustane iz kreveta“.
Statistika za ovu godinu bilježi da oko 40 posto objavljene muzike u svijetu sadrži elemente AI tehnologije. Analiza knjiga na Amazonu do prve polovine godine otkrila je da AI fikcija kontrolira 27 posto cjelokupnog kataloga žanrovske književnosti. Slično je i u filmskoj industriji i teatru
Dok pisci, glumci i muzičari, ne bez razloga, govore da se radi o „sistemskoj krađi epskih razmjera“, postoje umjetnici koji imaju i neku lijepu riječ za umjetnu inteligenciju. Tako konceptualni umjetnik Pat Tremblay kaže da „AI umjetnost dijeli značajne sličnosti sa pop-artom, neo-pop-artom i umjetnošću kolaža, želeći provocirati tradicionalne pojmove umjetnosti i rekontekstualizirati poznata djela“. Neki redatelji horor filmova, pak, brane se da oni preko AI tehnologije žele pomjeriti granice vizualnih efekata, dok Refik Anadol, jedan od najpoznatijih svjetskih medijskih umjetnika i dizajnera, kaže: „Umjetna inteligencija mi omogućava da slikam sa umom mašine kao partnerom.“
Postoje li odredbe koje mogu uskladiti odnos između ljudske kreativnosti i novih tehnologija?
I u Evropskoj uniji zakon o umjetnoj inteligenciji (Artificial Intelligence Act) postavio je jasno i temeljno pravilo da se „autorsko pravo priznaje isključivo ljudskom biću“. Iz takvog principa proizlazi da autori imaju zakonsko pravo da eksplicitno zabrane korištenje svojih digitaliziranih djela za „rudarenje“ podataka uz pomoć umjetne inteligencije, kao i da autor koji se pri stvaranju djela koristi umjetnom inteligencijom, da bi dobilo pravnu zaštitu, mora dokazati da je umjetna inteligencija predstavljala samo sekundarnu pomoć. Dok su već izračunate i kazne za one koji neumjereno koriste AI u sferi kreativnosti, trenutno vlada živost i diskusija u pravnim kabinetima EU kako na uvjerljivi način implementirati stavke propisa o AI u stvaran život. Jednako tako i u tom stvarnom životu vlada velika gužva u borbi između autentičnih kreacija i njihovih generiranih kopija.
Što će biti dalje?
Možda se možemo nadati da će u budućnosti doći do kakve-takve koegzistencije između čovjeka i stroja, kao što možemo i jako brinuti da će se, zbog utjecaja umjetne inteligencije, kriza kreativnosti nastaviti s teškim posljedicama po čovjeka i njegovu imaginaciju.
Ovaj tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.







