Redatelj Lordan Zafranović oduvijek je slovio za provokativnog filmskog autora, a polemike oko njegovih filmova „Okupacija u 26 slika“, „Pad Italije“, „Večernja zvona“ i drugih i dalje se pamte. Njegov najnoviji film „Zlatni rez ’42. – Djeca Kozare“ podigao je buru u cijeloj regiji premda mnogi uopće nisu imali priliku da ga vide. Pitali smo Lordana Zafranovića o njegovim motivima da snimi film o sudbini djece u logoru Jasenovac, o kontekstu u kojem je film nastao, o njegovoj poetici i o pitanju gdje prestaje zlo i počinje ljubav.
Kako ste zapravo izdržali režirajući film „Zlatni rez ’42. – Djeca Kozare“, koji jest jako teška priča o patnji djece u ratu, okružene žicom u jednom logoru?
Izdržao sam jer sam taj film htio napraviti i to se vidi. U meni se skupila ogromna energija, a osim toga imam i svoj sistem pripreme. Trebao sam to završiti puno ranije, ali razne okolnosti i novac – sve su to bili ogromni problemi. Pričalo se da film isključivo plaća srpska država, a nitko se ne želi baviti činjenicama kako se zaista stvara filmski budžet, u kome ima različitih donatora i privatnih financijera. A onda su došle i ove političke stvari koje sam, naravno, očekivao, ali sve to umara. Nije mi to prvi put. Poslije 1991. kada sam otišao iz Hrvatske, ljudi su mi okrenuli leđa da bi u novim uvjetima mogli komotno živjeti. Izdali su me i kolege i prijatelji i to su bila neka moja razočaranja, ali stvari su takve kakve jesu. Sada mi još ostaje serija „Djeca Kozare“, koja ima sedam nastavaka i ne želim ju završiti navrat nanos nego do kraja onako kako treba.

Kako su tešku temu ovog filma izdržala djeca glumci?
Djeca u ovom filmu su uglavnom naturščici, s pokojim filmskim iskustvom. S djecom morate biti strpljivi, i ja sam s tom djecom puno radio, ali u tome su mi pomogli i ovi odrasli profesionalni glumci koji su toj djeci bili partneri u filmu. Recimo glumac Leon Lučev ima svoju školu glume i on je u našem filmu bio dosta koristan u radu s tom djecom. Također, s djecom treba biti fleksibilan i ne insistirati na detaljima koje oni, jer su djeca, ne mogu na snimanju obaviti onako kako bi to uradili odrasli. Ta djeca su se na kraju podigla na nivo tzv. „povišenog realizma“, što je nešto između teatarske i filmske glume i to je za igrani film bilo baš toliko koliko je trebalo biti.
Pogled sunca
Koliko dana ste snimali ovaj film?
Tražio sam 80 dana snimanja, ali nije bilo para za toliko i na kraju sam dobio 60 dana. Imao sam dosta sposobnog izvršnog producenta, Zorana Jankovića, koji je napravio prilično korektan plan snimanja koji je onda smjestio u tih 60 dana. Koincidenciju je predstavljala činjenica da smo film o Jasenovcu snimali u mjestu Jasenovo pored Vršca na rumunjskoj granici. Bila je tamo neka čudna klima; snimali smo ljeti po teškoj vrućini, s rojevima mušica i uz iznenadne oluje koje su nam ometale snimanje. Morali smo prekidati snimanje, nije bilo lako, ali uz neki moj potrebni autoritet, završili smo snimanje u tri mjeseca.
Da li vi ponekad podviknete na snimanju?
Vrlo rijetko. Radije razgovaram s glumcima o svemu i prije nego počnemo snimati. Ono što pokušavam u profesionalnom smislu, zato što film ima svoju temu, ritam i dinamiku, jest da s njih „skinem“ onu glumu koju su koristili ranije u serijama i filmovima, da bi se glumac potpuno pokazao u svojoj autentičnosti i potpuno fokusirao na film koji radimo. Uglavnom u tome s glumcima uspijem, katkad i ne, ali takav je naš posao. Ali kada u radu s glumcima to uspijem, onda znam da će njihova gluma biti autentična i da će iz nje zračiti neka ličnost i neki misterij koji svaki čovjek nosi u sebi… Ja glumcima dajem, kao režiser, nešto od svoje energije, a onda i oni to vraćaju i kamera to registrira. Kamera je čudesno oko, ona sve vidi. Najvažnija stvar na filmu je uključiti kameru. Čim ste uključili kameru počinje novi svijet. On liči na realni svijet, ali je i različit od njega.
Što bi to značilo?
Film registrira taj realni svijet, ali ga odmah stavlja u neki kontekst, društveni, historijski i politički, duboko intimni, što u realnom jednodimenzionalnom životu često ne primjećujete. Osim toga film daje nešto što ne možete kao redatelj baš do kraja predvidjeti: daje nešto od neponovljive atmosfere, nešto od unutrašnjosti lica koje tumači glumac i daje nešto od njegove osobnosti što predstavlja određenu tajnu, jer to u realnom životu i ne vidite. I veselje je kad se dogodi to nešto neočekivano, kad glumac profesionalac shvati da zapravo ne igra, nego igra dio sebe samoga. Kamera gledaocu otkriva tu tajnu.

U filmu „Okupacija u 26 slika“, u odnosu na užas koji ste u filmu prikazali, poetski zaokret su činili Mediteran, svjetlo, ljepota prirode. Postoji li takav kontrapunkt u „Djeci Kozare“?
Osim ovog filma i jednog filma u Češkoj, „Lakrimoza, osveta je moja“, koje sam radio na kontinentu, sve druge filmove radio sam u svom okruženju Mediterana i Dalmacije. Od tog materijala sam i napravljen. Tlo u ovom filmu jest kontinent, ali je on rađen po drugačijoj estetici i on jest nekako dio mediteranske kulture. Kad ga gledam, kažem: vidi, ovdje nema mora, ali more se osjeća. Bez obzira na to što se radi o Jasenovcu, o jednom od najstrašnijih logora u Drugom svjetskom ratu. Čini mi se da sam ipak ostao svoj, i po estetici i po, crnohumorno rečeno, elegantnom nizanju kadrova.
Kako zamišljeni film živi u vašoj glavi prije nego što počne snimanje?
Svaki film nacrtam u obliku savršenog tijela i onda pratim da harmonija ostane unutar tog tijela. Ne uspijevam svaki put, ali gledatelju dajem takvu dramaturgiju koju on ne vidi, ali osjeća da se to radi po nekom redu. Grafički, film „Okupacija u 26 slika“ je – obrnuti stožac. Gore je najširi krug: lijepi ljudi, divan grad, raskošna glazba, sve izgleda rajski. Onda, kako dolazi zlo, sve se to od gore do dolje sužava, kada više ništa ne može biti lijepo i onda to eksplodira u sceni autobusa. To je dramaturgija koju ne vidite, ali je osjećate po simetrijama i po harmoniji u kojoj se mijenjaju kadrovi, pa čak i po glazbi, šumovima i svim ostalim elementima, sve do dijaloga. Ako je dijalog na početku raskošan i duhovit, onda on postaje sve stisnutiji i napetiji i na kraju se nasilno rasprsne.
Kako ste grafički zamislili film „Zlatni rez ′42 – Djeca Kozare“?
Ovaj film sam radio po sistemu Leonardovog idealnog čovjeka i zato se on zove „Zlatni rez“. Taj se njegov čovjek zove zlatni presjek, zlatni rez i nacrtan je u obliku kruga i kvadrata unutar njega. Pokušao sam tu sliku dovesti do kraja. Kad bi netko nacrtao ovaj film, vidio bi da on ima oblike i presjeke u kojima se nalaze pojedini kadrovi i kako se oni moraju razvijati. Zašto crtam film? Zato što po toj skici svaki dan mogu raditi i kontrolirati što se događa u kaosu ekipe od sto šezdeset glumaca i skoro dvjesto ljudi u pratećem timu. Morate u svemu tome biti maksimalni autoritet, morate znati više od svih ostalih da bi vas poslušali, morate znati objasniti kako treba izgledati kostim, šminka, znoj, cipele. Ja sam za ovaj film studirao uniforme da me netko ne bi prevario. Ako mislite raditi film, morate sve znati i biti autoritet. To usmjeravanje teško pada u kratkim rokovima, kad morate u određenom vremenu sve snimiti. Jednostavno: kada se pravi film, sutra ne postoji.

Nevjerojatno je da u vašem filmu, u scenama s najgorim užasom, ima i najviše svjetla. Kako to?
Mislim da je to neki kozmički pogled na zlo. Sunce nas gleda u svim fazama našeg života, i u ljepoti, i u zlu, i u ljubavi, i u mržnji. Pune su ga pjesme i romani. Zalazak sunca je nešto veličanstveno. U filmu jedan od lijepih i mladih ustaša moli šefa logora da likvidacije na nasipu uz rijeku budu u predvečerje, uz zalazak sunca. Hoće romantičnu atmosferu. I šef logora mu priredi to sunce, i sunce to gleda. Sunce je cijelo vrijeme prisutno u našim životima, jer je izvor svega. Bez sunca mi ne bismo ni postojali. Pogled sunca je nešto veličanstveno, to je najveće oko koje vas može gledati, i sunce je jednostavno život. I onda sam taj život preselio tamo gdje on brutalno prestaje. Ali sunce i dalje ostaje.
Metafizika zla
U vašoj knjizi „Anatomija zla“, to zlo objašnjavate kao mrak koji obuzima pojedinca i širi se dalje. Sveti Augustin objašnjava zlo kao „nedostatak dobra“. Što se to u čovjeku dogodi da to svjetlo u njemu usahne i da se u tom mraku rodi zlo?
To je vrlo zanimljiva stvar kojom se dugo bavim. U mojoj ranoj fazi, čak prije Akademije napravio sam film „Poslije podne (puška)“. U njemu je igrao svima poznati Tom Gotovac, koji je bio moj prijatelj i koji je bio jedno od onih bića u amaterskom klubu u Zagrebu koja su snažno utjecala na film i na umjetnost uopće. Ono što je važno jest da je u tom filmu zlo došlo ni iz čega.
Što bi to značilo?
Dječak je uhvatio vrapca i donio ga čovjeku kojeg igra Gotovac, koji je jedno popodne, u dalmatinskoj sijesti, puškom pucao po nekim slikama. Kaže dječak „ubij ovog vrapca, živ je“. Čovjek kaže „ma kakvi, ni govora“. Međutim, u tom dvorištu vrijeme se sve više sužava. Mali inzistira. Sve se više vrijeme sužava i tako dolazimo do krupnog plana ljudskog oka. I onda čovjek više ne može dalje, nego mora pucati. I pobije cijelo dvorište. To je neobjašnjivo unutrašnje stanje koje pretvori, kako ste rekli, dobrog čovjeka u zlo. Ali ovdje je to napravilo samo vrijeme, kao kod Kamija u „Strancu“, iz ničega. Čovjek je ubio sve u tom dvorištu bez razloga. Vrijeme je eksplodiralo.
Na kojoj čovjekovoj metafizičkoj dubini prebiva taj razlog za zločin?
Umjesto tog „nestrpljenja vremena“ mi smo u naš film „Okupacija u 26 slika“ ubacili stravičnu ideologiju fašizma, i to unutar prekrasnog grada koji se zove Dubrovnik. Ista je stvar, isti je sistem i u filmu „Zlatni rez“. To je ideologija mržnje, ideologija zla, ideologija rasizma, nečega nevjerojatnog što je prisutno do današnjeg dana. Kad radim „Zlatni rez“, radim film o Jasenovcu 1942. godine, ali ga radim danas, o istim stvarima. Moja ideja nije da kažem da se to zlo iz 1942. godine događa danas, nego da bi se ono moglo dogoditi ako se nastavi ono što sada posvuda gledamo oko sebe.
U filmu postoji lik, igra ga Leon Lučev i to je negativac s ljudskim licem. On je u ustaškoj uniformi, ali pita ogorčeno: zašto se mi borimo? Čini se da se zlo i dobro izmjenjuju kao proces i „žive obraz uz obraz“ kako kaže Dostojevski…
Odgovorio bih na vaše pitanje tako da sam gotovo siguran u to da smo sačinjeni od svojih predaka i da na svojim leđima nosimo njihovu ogromnu težinu. Jedan od stvarnih mojih predaka bio je strašno zao, drugi je bio neki dobričina, treći je bio veliki ljubavnik, a četvrti je bio neki čudan političar. Bilo ih je strašno mnogo. U nekom lošem trenutku, iz čovjeka najedanput izađe zlo, a onda odjednom izađe plemenitost dobro i ljubav. Konačno shvatiš da si pun nekih ljudi, da si sastavljen od svojih vlastitih predaka, da si ti njihov izdanak. Evo, živim osamdeset godina, i to će se nastaviti na nekom drugom, na mojoj djeci valjda. Dakle, svi smo mi u tome i taj prijelaz između dobra i zla je najveća i neobjašnjiva misterija koja se može dogoditi.
U nekom lošem trenutku, iz čovjeka najedanput izađe zlo, a onda odjednom izađe plemenitost, dobro i ljubav. Konačno shvatiš da si pun nekih ljudi, da si sastavljen od svojih vlastitih predaka. Taj prijelaz između dobra i zla je neobjašnjiva misterija
Zašto je metafizika zla neobjašnjiva?
Zato što se, sa svim riječima koje poznajemo, sporazumijevamo na jedan prastari način; to su neke teške fraze koje ništa ne znače i stvari koje jednodimenzionalno, plakatno opisujemo. Zato ne uspijevamo objasniti trenutak kada dobro krene u zlo i obrnuto. Ali to je upravo ono što film pokušava. Film ima poseban jezik. U filmu prepoznajete atmosferu i energije, dobre i loše, koje teško možete objasniti riječima, ali ih vidite, doživljavate i prepoznajete. U filmu je važno vrijeme, drama i aktivan ljudski zamah.
Kakva je vaša uloga kao redatelja u tom vrtu dobra i zla?
Tehnički, ja mogu biti redatelj, ali suštinski ja u filmu pokušavam biti tragač i sakupljač onih energija koje pokreću čovjeka. Od scenarista na početku snimanja filma do posljednjeg rekvizitera u ekipi, upoznajem ljude i vidim na koji način mogu tu energiju ubaciti u filmski okvir, da ona ne ode van, nego da se maksimalno sabija unutar filmske slike. U tome ne uspijevam uvijek koliko bih želio, ali pretpostavljam da ta energija s filmskog platna dolazi do gledatelja. Ako se to dogodi, to znači da ste pogodili osjećaj svih ljudi na svijetu i da se na primjer film „Zlatni rez“ može gledati u Kini, u Japanu, u Zagrebu i u Beogradu i bilo gdje na isti način.
Zlo u Jasenovcu
U vašoj knjizi zlo je univerzalna kategorija, koja se skriva iza najrazličitijih ljudi i ideologija. Da li biste mogli napraviti film o partizanskim devijacijama u Drugom svjetskom ratu?
Kako ne bih mogao. Pa ja sam to donekle već radio, u filmu „Večernja zvona“ i u „Padu Italije“, koji se događa 1943. U „Padu Italije“ imate dva lika koji jesu žrtve. Jedan je mladi partizan, ortodoksni član Partije, koji je optužio i ubio svog prijatelja, jer se vezao za djevojku koja je izdala, koja se spetljala s Talijanima. Na početku filma ubojicu igra Frano Lasić, a na kraju je taj ortodoksni komunist i sam postao žrtva i bio strijeljan. U „Večernjim zvonima“ Rade Šerbedžija igra mladog komunista, jakog, snažnog, nepobjedivog. Onda ga ta ideologija malo-pomalo slomi, da bi na kraju filma, 1945. taj junak rekao da je nula, da je ništa. Kad čovjek kaže da je nula, to znači da je na kraju svega.
A o grijesima socijalizma?
Naravno da bih i danas radio film o devijacijama socijalizma, samo trebao bih imati jednog dobrog pisca ili jednu dobru knjigu koja o tome govori. Ta devijacija lijeve političke ideje u ovim krajevima, u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji, danas praktički više ne postoji kao društveni problem.
Predstava „Ajhman u Jeruzalemu“ u ZKM-u temelji se na dilemi: jasno je što mislimo o logoru Aušvic i o Ajhmanu, ali ključno pitanje je što bismo danas učinili kada bismo bili u graničnoj situaciji. Što vi mislite o toj tezi?
Pa da, to je upravo to pitanje, od početka mog rada na filmu. Ja sam počeo kao amater, eksperimentalno, pa sam radio neke filmove i na amaterskom pokretu postigao maksimum. Možda da je postojao laboratorij koji se bavio samo filmskim medijem – jer smo mi smatrali da je film čista umjetnost, da ima samo natruhe slikarstva, glazbe, teatra i tako dalje, ali da je autentična – ja bih u tom laboratoriju istraživao samo mogućnosti filma kao medija. Međutim, onda sam otišao u Prag na Akademiju i tamo sam učio obrnuto: kako se radi film za široku publiku. Taj smo alat naučili u pet godina.

Kako je zapravo izgledao vaš put kao filmskog režisera?
Onda smo došli u Hrvatsku kao prvi magistri režije uopće. Dosta smo čekali da dobijemo šansu za film, jer je ta kinematografija bila zatvorena, nisi imao šanse prodrijeti unutra. Onda smo počeli raditi provokativne filmove koji su imali velik uspjeh kod publike. Film „Muke po Mati“ imao je milijunsko gledateljstvo, „Okupacija“ isto. Za „Okupaciju“ sam čak u Češkoj dobio Zlatni ekran za najgledaniji film. Tako sam na neki način iz eksperimentalnog prešao u igrani film. Onda sam se izravno susreo sa zlom u Jasenovcu i to me je podsjetilo da sam ljudsko biće, da pripadam tom tijelu, glavi i rukama koji ubijaju ljude na takav način. Nisam mogao vjerovati. Do tog sam trenutka pazio da ne zgazim travu, jer je i trava živo biće. A kako su to mogli oni… Sve je bilo nejasno. U školi to nismo učili, nismo imali pojma.
Danas se to zove suočavanje s prošlošću…
Bila je to tada tabu tema. I onda sam rekao: kad si već naučio raditi filmove, daj filmu funkciju da istražuješ to zlo u sebi i oko sebe. To su radili moji susjedi, to je radila moja okolina, moj – ja ne volim riječ narod, ali eto – narod. Ne sav. Bilo je puno otpora, a ako je igdje bilo otpora, bilo ga je u Hrvatskoj. Na kraju je dobro pobijedilo, naravno, uz određenu cijenu 1945. Bile su to osvete, razjarene situacije, klonulo zlo. To su neke ljudske osobine koje ne možemo zaustaviti. Bih li sada kao režiser bio u ovom procesu, ovdje ili ondje ili tamo? Vjerojatno ne bih bio nigdje, kao što nisam bio ni tada.
Govorite o današnjoj političkoj situaciji?
Govorim o onome o čemu pričamo: da li bih se opredijelio za nekog od današnjih političkih aktera? Historija čovječanstva, koja traje četiri, pet, šest tisuća godina, historija je zla. Historija ratova, ubijanja, pljačkanja, otimanja. Historija odvratnih ljudi, nešto stravično. Nema dana kroz historiju kad se nije ubijalo za pljačku, za osvajanje, do današnjeg dana. Sva oružja koja su izmišljena, bila su i upotrijebljena, čak i atomska bomba. Sve smo to mi, ja i vi. Sve su to bili ljudi slični nama. I danas je jedan i drugi i treći političar sličan meni i vama. On ima noge, ruke, sve kao i mi. To znači da je on u nama kao i mi u njemu. Jednostavno ne možete izbjeći da kažete da je sve to i u vama.
Zato ste nakon ovog filma izjavili da se njime ispričavate u ime naroda kojem pripadate?
Jedino što imam na raspolaganju jest film. Ja nisam kancelar, nisam političar, nisam predsjednik. Kroz film sam rekao: „Gospodo, oprostite, jer i to zlo je moje zlo. Oprostite, ja nisam izdvojen iz tog zla.“
Kantov imperativ glasi: „Postupaj samo prema onoj maksimi za koju možeš htjeti da postane općim zakonom“. Kako se možemo držati toga principa, kada vidimo da se razne zaraćene strane nekako brinu samo oko svojih žrtava?
Mogao bih reći da tek nakon ovog filma, jer sam došao do kraja onoga što su napravili moji i što sam napravio i ja, tek poslije toga mogu govoriti o tuđem zlu, o onome kojemu ja ne pripadam, koje nije iz mog korpusa, iz moje okoline, moje teritorije na kojoj sam se rodio, moga korijena. Tek sada mogu progovoriti o drugima. Da me netko pita bih li napravio jednako snažan film o Domovinskom ratu i o još stotinama drugih stvari, sada bih to vjerojatno mogao. Jer na to imam pravo. Ali dok nisi analizirao svoju okolinu, nemaš nikakvo pravo govoriti ni o čemu. To treba da shvate oni koji me sada napadaju i koji, ne gledajući film, govore gluposti.
Tek nakon ovog filma mogu govoriti o tuđem zlu, o onome kojemu ne pripadam, koje nije iz mog korpusa, iz moje okoline, moje teritorije na kojoj sam se rodio, moga korijena
Filmska katarza
Da li vi volite svoju domovinu?
Ja obožavam Hrvatsku. U njoj sam rođen, ali taj historijski mrak o kojem govorim u ovom filmu, nitko u moje ime nije smio napraviti. Naravno, nitko te ne pita jesi li i ti odgovoran ili nisi, ali time si dobio mrlju koja na tebi ostaje i dalje. Ja jesam odgovoran, ali sam na sreću imao film, pa sam tu mrlju isprao sa sebe. Film mi je pomogao da iz tog mraka izađem.
Što bi za vas bila osnovna maksima moralnog stava?
S mojim filmom „Zlatni rez“ želio sam da upozorim sve koji će ga gledati: pogledajte prvo u sebe. Jedan njemački filozof dobio je anketu s pitanjem tko je kriv za toliko zla na svijetu. Odgovorio je: „Ja.“ Ne možeš to izbjeći. Ne možeš sebe amnestirati, ničim opravdati. Ničim.
Na vašim redateljskim početcima radili ste filmove s puno svjetla i puno ljubavi, senzualnosti, erotike, mladosti i ljepote. A sada ste, kako sami kažete, opisali jedan krug vlastitog preispitivanja, isprike, izbacivanja svih tih loših duhova koji čuče u svima nama. Biste li sada napravili film o ljubavi?
To mi je san, čovječe. Moj san je napraviti film pun sunca i mora, pun soli i mirisa lavande, pun neke ljepote, jer mi živimo u zemaljskom i kozmičkom raju. Čini mi se da poslije ove katarze zla moram ići prema onome što bi trebala biti civilizacija dobra. Da svi krenemo prema razgovorima i dogovorima, prema građenju i stvaranju. Da zaboravimo oružja. Da idemo prema drugačijoj civilizaciji, spremnoj da nas primi u ovoj ljepoti u kojoj živimo. Posebno Hrvatska. Ona je raj na zemlji.

Jeste li se u novije vrijeme pokušali baviti ljubavnim temama koje biste pretvorili u film?
Već sam i napisao scenarij za jedan ljubavni film, ali jednostavno, ne daju mi da snimam filmove u Hrvatskoj. Moje je ime tamo crvena krpa. Slao sam im prijedlog za veliki ljubavni film koji se zove „Sestre“, po Sibi Miličiću, jednom zaboravljenom piscu s Hvara, koji je neko vrijeme u staroj Jugoslaviji bio jugoslavenski ambasador, pa su ga komunisti eliminirali. On je napisao jednu božanstvenu, kratku knjigu, zove se „Žena i čovjek“. Ona ima pet priča, a ja sam jednu adaptirao za film, o dvije sestre i dolasku vrlo bogatog građanina Hvara koji je emigrirao prije trideset, četrdeset godina i vraća se kao bogat čovjek da se oženi u Hvaru. Traži najljepšu djevojku i zaljubljuje se u jednu od dvije sestre. Tu se razvija čudesna priča. To su mi odbili. Onda su mi odbili jedan kratki film, „Mortadela“, duhovit da ti pamet stane o lovu na magarce negdje pedesetih godina u Dalmatinskoj zagori. Zatim sam im poslao scenarij za komediju o jednom uličnom pjevaču koji je sebe zvao Karuzo, po velikom opernom pjevaču Enriku Karuzu, s tragikomičnim situacijama oko tog neobičnog čovjeka, da vam ne pričam. Velika komedija je to mogla biti, čak i serija. Konačno, ovaj film „Zlatni rez“ prvo sam ponudio Hrvatskom audiovizualnom centru.
U Hrvatskoj su mi odbili nekoliko filmova, a među njima i jedan kratki film, „Mortadela“, duhovit da ti pamet stane o lovu na magarce negdje pedesetih godina u Dalmatinskoj zagori
Zašto je ovaj film sniman u Srbiji?
Odbijanje na filmskom fondu u Zagrebu dovelo me je do Beograda, koji ipak ima nešto od čega sam i ja napravljen, koji ima moj jezik ili sličan jezik. Jezik nije samo komunikacija, jezik je i kultura, u kojoj smo svi mi u ovim krajevima sastavljeni i vrlo smo bliski. Zato sam došao u Beograd. Nisam došao zato što će me podržavati Vučić ili netko drugi. Ovaj je film, kao i u Hrvatskoj, išao i u Srbiji na fond, pa je i ovdje tri puta bio odbijen, pa smo tek četvrti put dobili neka mala sredstva. Pa onda malo-pomalo, dobivali smo sredstva s raznih strana, kao i svi koji se bave filmom. Ja sam član Društva hrvatskih filmskih redatelja, a niti jedan od njih nije me uzeo u zaštitu, „dajte ljudi, pogledajte prvo film, pa onda sudite“. Dakle, ostajemo usamljeni, što je vjerojatno pravo stanje. Činjenica jest da sam udaljen od moje zemlje i od mojih korijena. Jedino tu, u Srbiji, gdje sam mogao naći bar nešto svoje, isti jezik, omogućeno mi je da napravim ovaj film koji je takav kakav jest. Evo vam ga, pričajte o njemu što hoćete, samo ga gledajte, nemojte o njemu govoriti unaprijed.
Gdje kotira ljubav na vašoj ljestvici, s obzirom na to da je danas nigdje nema baš u izobilju?
Ne znam koja bi tema, osim ljubavne, mogla biti veća od teme zla. Ja nisam taj koji će raditi zabavne filmove s jedne strane, a s druge neke lagane pričice. Ja sam svjestan u kakvoj sredini radim, ali morate neke stvari ponekad malo zagrebati, malo riskirati. Konačno, čak i u „Zlatnom rezu“ postoji duboka ljubav između dvoje mladih. U pismu koje dječak upućuje djevojčici prije no što će umrijeti, on njoj kaže: „Moji najljepši dani u životu bili su upravo u Jasenovcu, jer si ti bila pored mene.“ Pa gdje ćeš veću ljubavnu izjavu.
„Moji najljepši dani u životu bili su upravo u Jasenovcu, jer si ti bila pored mene“, prije smrti piše dječak djevojčici u filmu „Zlatni rez ’42. – Djeca Kozare“
Na kraju, u eseju „Hrvatstvo i zakon duševne tromosti“ Krleža kaže otprilike da se svoja zemlja voli i tako da se kritički govori o njoj…
Ljubav je, kao što sam već rekao, kad pokazuješ i negativnosti u najnakaradnijem obliku, da bi tu ljubav očistio od grijehova prošlosti, i pogledao u sebe očišćenog od tog zla. Nadam se da je danas hrvatska država demokratska onako kako se predstavlja i da je dio Evropske unije. Moj film je okrenut prema jednom zlom povijesnom vremenu, koje može biti vrlo neugodno, ali on je i pročišćavajući znak oprosta i pun ljubavi. Možda je on, ako smijem reći, i jedan od rijetkih takvih filmova u Evropskoj uniji, kakva ona danas jest.







