Ovih dana se navršilo stotinu trideset i četiri godine od rođenja Ive Andrića. Vjerovatno ne postoji naš pisac o kome je više pisano. Mnogo je perspektiva iz kojih je Andriću i njegovom djelu prilaženo. Potencirana je na nekim mjestima Andrićeva konstitutivna ambivalencija. Ta ambivalencija počinje bukvalno od samog početka, od datuma i mjesta rođenja. U nekim biografijama se navodi 9, a u nekim 10. dan mjeseca oktobra 1892. kao rođendan, dok se kao mjesto navodi Travnik ili Dolac kod Travnika. Čak neka ambivalencija postoji i kod imena: Ivan ili Ivo. U regionalnim političkim okolnostima, postoji, naravno, i ta ambivalencija o sinu oca i majke katolika iz Bosne i Hercegovine, dakle, u današnjem vokabularu Hrvata, koji je „optirao“ za srpsku književnost. Naravno, izvorno je Andrić integralni Jugosloven. Upravo iz njegovog jugoslovenstva, uz univerzalni humanizam, naravno, potiče i njegov odnos prema onome što bismo mogli nazvati kompleksom NDH.
Andrić se i ljudski i intelektualno formira u Bosni i Hercegovini, najprije pod okupacijom Austro-Ugarske, a zatim i u već anektiranoj BiH. Među revolucionarnim gimnazijskim kružocima, Andrić je dio onog koji se zalaže za srpsko-hrvatsko jedinstvo. U to vrijeme Andriću stoga ne smeta da bude dio Hrvatske mlade lirike: za njega je to svakako „troimeni narod“, i on nema ništa protiv nijednog od tih imena. Na kraju Prvog svjetskog rata, kad je već jasno da će zajednička država Južnih Slovena biti uspostavljena, Andrić žestoko kritikuje rasprave da li republika ili monarhija. Važno je ujedinjenje, to je Andrićeva pozicija. U novoj državi Andrić paralelno razvija književnu i diplomatsku karijeru. I jedna i druga idu uzlaznim putem, uz savladavanje usputnih prepreka. Kad ne živi u inostranstvu na diplomatskim misijama, Andrić većinu vremena provodi u Beogradu. Tu kao relativno mlad čovjek ulazi u sastav Srpske akademije nauka i umetnosti. Oni koji Andrića ne vole, njegovo vezivanje za Srbiju vežu za ovaj period, kada on u svojoj književnosti, takođe, počinje dominantno koristiti ekavicu. Profesor Mihovil Kombol je u prvoj polovini tridesetih godina dvadesetog stoljeća pripremao „Antologiju novije hrvatske lirike“ u kojoj je planirao da objavi i neke Andrićeve pjesme. Andrić je odbio da mu da prava za objavljavanje u ovoj antologiji tvrdeći da se ne osjeća dijelom „separatne“ hrvatske književnosti, nego jugoslovenske kao cjeline. U pismu Kombolu kaže da to nije neko njegovo novo uvjerenje, nego nešto što gaji iz prve mladosti, a da se u zrelim godinama takva osnovna vrednovanja ne mijenjaju. Nije nezanimljivo da je ovo zapravo još uvijek vrijeme prije atentata na kralja Aleksandra.
U godinama uoči Drugog svjetskog rata, Andrić doživljava najviše počasti u svom političkom i diplomatskom životu. Najprije je neko vrijeme bio zamjenik ministra spoljnih poslova, a zatim poslanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Na toj poziciji je i u vrijeme kad Treći rajh sa svojim saveznicima i satelitima vrši agresiju na Jugoslaviju. U vrijeme dok Njemačka komada njegovu zemlju i dok se u Zagrebu proglašava NDH, Andrić sa ostalim osobljem ambasade iščekuje svoju sudbinu na granici Njemačke i neutralne Švajcarske. Iako je jedino njemu pružena mogućnost da ne mora da se vrati u okupirani Beograd i da produži u Švajcarsku, on odlučuje da „ostane sa svojim narodom“. On, dakle, odlazi za Beograd mada tamo nema, kako se to kaže, krov nad glavom. Nastanjuje se kao podstanar u stanu svog prijatelja Brane Milenkovića pri vrhu Prizrenske ulice. U naredne tri godine i nekoliko mjeseci piše tri svoja romana i prati istorijske događaje širom Evrope i ostatka svijeta.
Ovdje treba naglasiti još jednu stvar. Za vrijeme Kraljevine, koliko god se nacionalno, pa možda i etnički izjašnjavao kao Jugosloven, koliko god pisao srpskim jezikom, a kulturološki se naslanjao na Vuka i Njegoša, Ivo Andrić se u smislu vjerske afilijacije dosljedno izjašnjavao kao katolik. Uostalom, kao dijete je kršten, kao mlad čovjek bio je jako vezan za katoličku crkvu u Bosni, naročito za franjevački red, takođe, njegovo prvo zaposlenje u Ministarstvu vera bilo je u Katoličkom odjeljenju, a i diplomatska misija u Rimu odnosno Vatikanu, bila je, po svoj prilici, vezana za to. Od nekog trenutku u Drugom svjetskom ratu, Ivo Andrić počinje da se izjašnjava kao ateista, odnosno „bez vere“. Poznata je priča da je Meša Selimović rekao da se do Drugog svjetskog rata i NDH osjećao kao Srbin, a da nije znao zašto, a da od tada zna i zašto. Tu bi se mogla povući i neka ne sasvim direktna analogija sa Andrićevim slučajem.
Nekoliko je primjera Andrićevog „odmaka“ od Katoličke crkve povodom njenog nedjelovanja ili nedovoljnog djelovanja u protivljenju ustaškim zločinima nad Srbima. Kad je Stepinac početkom 1950-ih proglašen kardinalom, Ivo Andrić je dao sljedeću izjavu: „I ranije, a naročito u teškom vremenu između 1941. i 1945. godine, činjeni su u našoj zemlji u ime vere i pod plaštom vere, a u interesu tuđina zavojevača, bratoubilački zločini. Ta je činjenica isuviše dobro poznata i u našoj zemlji i izvan nje. Tim zločinima viša katolička hijerarhija ne samo da se nije oduprla, nego ih je dobrim delom i pomagala. I nema tih sofizama ni takvih zvučnih titula kojima bi se ti zločini mogli sakriti ili zataškati.“
Takođe, u posthumno objavljenim Andrićevim „Sveskama“ postoje beleške koje pokazuju da je Andrić pažljivo pratio vijest o zločinima koje su stizale s druge strane Drine i Save. Poznato je da je Andrić sa svog balkona mogao da vidi rijeku Savu i razložno je pretpostaviti da je znao da Savom znaju doploviti leševi jasenovačkih žrtava. U bilježnicama pisanim u ratu, on je taksativno navodio sela u Podgrmeču i široj okolini Sanskog Mosta koja su pretrpjela stravičan teror tokom NDH. Među navedenim lokacijama pominju se sela i zaseoci poput Lušci Palanke, Dabra, Eminovaca, kao i crna hronika vezana za masovni pokolj na stratištu Šušnjar kod Sanskog Mosta (gdje je ubijen ogroman broj mještana okolnih sela, mahom o Ilindanu 1941. godine).
U književnom smislu, jedna od najboljih ne samo Andrićevih proza o ustaškim zločinama je čuvena novela „Bife Titanik“. Riječima Miljenka Jergovića, „Bife Titanik“ priča je o Holokaustu, o velikome hrvatskom zločinu. Imajući u vidu da je napisana neposredno nakon Drugog svjetskog rata, ovo je jedno od prvih književno ubjedljivih svjedočanstava o endehazijskom zlu. Ona pokazuje koliko je ova tema za Andrića bila značajna. Jergovićevim riječima ponovo: „Bife Titanik“ veličanstven je prozni komad na temu kojoj hrvatska književnost apsolutno nije dorasla.
Bratoubilački rat Andriću je emotivno i intelektualno pao kao težak udarac vjeri u jugoslovenstvo. Vidi se to i na ne toliko očekivanim mjestima. Primjera radi, u „Travničkoj hroniici“ koju piše baš uz vrhunac ustaških divljanja, mada je radnja smještena na početak devetnaestog vijeka, ima jedan detalj očito nadahnut aktuelnošću. Mislim na proročanstvo koje na kraju XXV poglavlja izgovara Marko iz Džimrija, božji čovek i vrač. Peče se rakija, jesen je 1813. godine. („Ej, jadni hrišćani, jadni hrišćani! Evo su u krv zagazili. Do članaka im krv, i još raste. Evo, krv, od danas pa za sto godina; i evo još od druge stotine polovina. Toliko vidim. Šest naraštaja sve pregrštima jedno drugom krv dodaju. Sve hrišćanska krv. Biće vrijeme, pa će svako dijete knjigu učiti i pismo znati; ljudi će s kraja na kraj svijeta razgovarati i svaku će riječ čuti, ali se neće moći razumjeti.“) Uprkos uvjerenju o premoći zla, Andrić kroz Markovo proročanstvo izlaže svoju nadu da će se negdje od druge polovine dvadesetog stoljeća ovdje prestati prolijevati krv. Andrić nije doživio slom svoje nade. 1942. se na neki način ponovila 1992.
Jedna od konstanti u recepciji Andrića jest i određen broj uticajnih pojedinaca koji ga upravo programski mrze. Od takvih dolaze i zloćudne tračerske besmislice o tobožnjem Andrićevom razmatranju mogućnosti da se uključi u endehazijsku diplomatiju. Ništa nije bilo dalje od sistema vrijednosti ovog zapravo građanski izrazito hrabrog čovjeka. Ova bilješka o godišnjici rođenja i uoči šezdeset pete godišnjice njegove Nobelove nagrade samo je još jedno malo podsjećanje na to.
