Pri pominjanju „sarajevskog atentata“ prva asocijacija obično su pucnji Gavrila Principa u nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu suprugu, pucnji koji su nagovijestili početak Prvog svjetskog rata, najkrvavijeg sukoba u istoriji čovječanstva do te 1914. godine.

Istorija, međutim, bilježi još jedan „sarajevski atentat“ koji se dogodio četiri godine prije ovog Principovog. Matrica i povod bili su isti, neprijatelj je bio isti, meta nešto drugačija, a posljedice dramatično različite od onih koje su uslijedile nakon atentata na Vidovdan 1914. godine. U glavnoj ulozi bio je Bogdan Žerajić, rođen 1. februara 1886. godine u selu Miljevac kod Nevesinja kao drugo od ukupno dvanaestoro djece Đorđa i Petre Žerajić. Ovdje je posebno važna činjenica da je rođen u Hercegovini, kraju koji je vjekovima prije nego što je Bogdan došao na svijet postao simbol otpora turskom, a u godinama njegovog rođenja i austrijskom zavojevaču. Žerajić je odrastao u sredini prožetoj epskim pričama o Hercegovačkom ustanku (1875-1878), razvijajući tako snažan slobodarski duh i osjećaj za pravdu.

Mladi Bogdan se školovao prvo u rodnom kraju, nakon čega upisuje gimnaziju u Mostaru, gdje se počinje zanimati za političke i filozofske ideje pod uticajem srpske i ruske literature. Tu upoznaje i Vladimira Gaćinovića, ideologa Mlade Bosne sa kojim će nekoliko godina kasnije otpočeti i zajedničko djelovanje. Studij prava upisuje u Zagrebu, ali ključni detalj u njegovoj biografiji je odlazak u Beograd 1907. godine jer zbog neimaštine i besparice više nije mogao da finansira boravak u glavnom gradu Hrvatske. U Beogradu ga dočekuje njegov stric Milan Žerajić, ugledni sanitetski ljekar u srpskoj vojsci koji mu pruža utočište i finansijsku pomoć. Pronalazi i posao, i to u Kruševcu gdje je radio kao učitelj, ali veoma brzo, sa svom zaradom i velikim brojem knjiga vraća se u rodni Miljevac. Tamo je zatekao roditelje koji su od njega, kao školovanog čovjeka, imali velika očekivanja. Željeli su da krene putem strica Milana, postane ugledan građanin. Međutim, Bogdan je imao druge planove…

Žerajić je rođen u Hercegovini, kraju koji je vjekovima prije njegovog rođenja postao simbol otpora turskom, a poslije i austrijskom zavojevaču. On je odrastao u sredini prožetoj epskim pričama o Hercegovačkom ustanku i Kosovskom boju, razvijajući tako snažan slobodarski duh i osjećaj za pravdu

Vrijeme je provodio odvojen od porodice, šetajući hercegovačkim kršem, duboko povrijeđen što njegov narod pati pod austrougarskom čizmom. U povremenim razgovorima sa pojedinim političkim prvacima svog kraja doživljavao je nova razočarenja jer je shvatao da su se pomirili sa sudbinom i prihvatili aneksiju Bosne 1908. godine kao ispravno i legalno stanje. Zbog svega se okreće ideji tiranoubistva. A tu ideju prihvatio je mnogo ranije. Tokom studiranja i povremenih kontakata sa Gaćinovićem formirao se kao čovjek koji smatra da se sloboda ne može dobiti na poklon već ju je potrebno krvlju izvojevati. Otuda za njega ni tiranoubistvo nije bilo čin terorizma, nego imperativ sa krajnjim ciljem buđenja nacionalne svijesti i izlaska iz letargije.

Odlučio se na atentat. I to, ni manje ni više, nego na cara Franca Jozefa. Austrougarski monarh stigao je u Bosnu početkom juna 1910. godine da na simboličan način „ovjeri“ aneksiju i označi tu zemlju kao „švapsku“ teritoriju. Žerajić je vrebao priliku tokom carevog boravka u Sarajevu, ali se ona nije ukazala. Naposljetku je za njim otputovao u Mostar. Tu je uspio da priđe na samo nekoliko koraka od okupatora, ali je u posljednjem momentu odustao. Razlozi nikad do kraja nisu razjašnjeni. Prema jednoj verziji, mjere obezbjeđenja bile su isuviše jake, a prema drugoj, kod Žerajića, vidjevši umornog i iznurenog starca, presudio je patrijarhalni hercegovački odgoj čija je suština bila u poštovanju starijih.

Povukao se i odmah se jako naljutio na sebe čvrsto se zavjetujući da sljedeću sličnu priliku neće propustiti.

A druga prilika ukazala se već za nekoliko dana, 15. juna 1910. u Sarajevu. Tog dana u Sarajevu konstituisan je Bosanski sabor i održana je prva sjednica na koju je došao novoimenovani austrougarski guverner Bosne Marijan Varešanin. Varešanin je bio austrougarski visoki oficir hrvatskog porijekla (rođen u Gunji, u zapadnom Sremu 1847. godine), a nakon niza funkcija koje je obavljao u organima monarhije 1909. godine imenovan je za zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine. On je bio lokalni simbol austrogarske okupacije kojoj je vjerno i bez pogovora služio i kao takav nametnuo se kao idealna meta za Žerajićeve namjere.

Nakon sjednice sabora Varešanin je paradirao gradom, a obezbjeđenje nije bilo ni nalik onom prilikom posjete cara. Nešto ranije tog dana jedan Žerajićev drug pokazao mu je Varešanina u jednoj lokalnoj kafani, a Bogdan je prethodno uništio sve papire i druge dokaze koji bi mogli bilo koga drugog da povežu sa njegovim činom. Konačno, negdje blizu podneva, prišao je fijakeru u kojem je bila njegova meta, potegao pištolj i ispalio pet metaka u pravcu Varešanina. Ne znajući ishod, šesti metak ispalio je sebi u sljepoočnicu… Nijedan metak nije čak ni okrznuo Varešanina. Da li je razlog bila Žerajićeva „trema“, neobučenost u pucanju ili puka sreća jer su, zapisali su istoričari, konji koji su vukli fijaker, prilikom prvog hica naglo potrčali zbog čega je i Varešanin pao na pod, ostalo je nejasno. Ono što je od tog dana ostalo na nivou neprovjerene legende bilo je da je Varešanin, kada je vidio da je sve u redu, prišao tijelu mrtvog Žerajića, šutnuo ga nogom i kroz zube procijedio: „Đubre!“

Uslijedila je istraga koja je vođena tiho i bez pompe. Bečka štampa o tome je šturo izvještavala, a krajnji cilj je bio da se Žerajićevo djelo predstavi kao čin pojedinca, a ne kolektivnog otpora. Međutim, nije sve išlo baš onako kako je dvor zamislio.

Na Koševskom groblju zakopano je Žerajićevo obezglavljeno tijelo (prema nekim istorijskim izvorima sve do 1918. godine njegova lobanja nalazila se u sarajevskoj policijskoj stanici) i neobilježeno u jednom ćošku grobljanske parcele. Međutim, mladobosanci su veoma brzo „provalili“ gdje je zakopan njihov saborac i njegov grob postao je mjesto njihovog tajnog okupljanja dok se sam Princip obavezao da će osvetiti Bogdana.

Za besmrtnost Bogdana Žerajića svakako je najvažnija brošura „Smrt jednog heroja“ koju je napisao Gaćinović i koja je štampana u Srbiji, a zatim tajno rasturana među srpskim življem u Bosni.

Žerajićev čin, iako u suštini neuspješan, bio je samo začetak, klica svega što se dešavalo u narednim godinama, a što je za epilog imalo Principov atentat na Franca Ferdinanda 28. juna 1914. godine.