Za dio javnosti nema „objektivnijeg“ mjerila važnosti nekog pisca od broja prevoda, naročito na velike zapadne jezike. Kao i mnogi drugi pokušaji „kvantifikovanja“ umjetničke vrijednosti, ovo je dosta sumnjiv kriterijum, naročito ako se posmatra vankontekstualno. U „politici prevođenja“ geopolitika ima veći značaj nego što se priznaje, naročito kad se sa „manjih“ (i manje „prestižnih“) jezika prevode knjige na „veće“ i „prestižnije“. Uglavnom, sa izuzetkom Ive Andrića (velikim dijelom zbog Nobela) i Miroslava Krleže (što zbog statusa unutar šireg komunističkog konteksta, što zbog državne podrške SFRJ), nijedan jugoslovenski pisac nije šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka u inostranstvu imao veći broj prevoda i jaču reputaciju od Miodraga Bulatovića (1930 – 1991). Interesantno je, međutim, da danas, tri i po decenije poslije Bulatovićeve smrti, njegov „status“ i u Srbiji i u regiji i u inostranstvu „kaska“ čak i u odnosu na neke njegove savremenike koji su za vrijeme postojanja SFRJ bili duboko u njegovoj sjenci.

Prije nego dođemo da njegove današnje „pozicije“ vrijedi sumirati tok njegove književne karijere. On pažnju privlači prilično mlad, sredinom svojih dvadesetih, kad objavljuje knjigu priča pod provokativnim naslovom „Đavoli dolaze“. Iz današnje perspektive, iz perspektive mistifikacije koju je Bulatović gradio oko samog sebe, a koja do dana današnjeg traje kroz anegdote sa književne scene, ovaj naslov je bio i performativan; tom knjigom je, naime, na jugoslovensku i srpsku književnu scenu stupio jedan „đavo“ tj. Bulatović sam. Dakle, već oko te knjige počela je da se stvara fama. U njoj nije bilo pomodnih „optimističkih“ tema, nego jedan mnogo mračniji svijet.

Tri godine poslije „Đavola“, Bulatović objavljuje još jednu knjigu priča, ovaj put pod naslovom „Vuk i zvono“. Ipak, svi kao da očekuju roman, kao poslovičnu „veliku maturu“. I ranije nego što bi neko možda očekivao, već naredne godine, naime, izlazi roman „Crveni pijetao leti prema nebu“. Ima oko te knjige cijela gomila intrigantnih stvari. Najprije: mjesto objavljivanja. To je bio, što su mnogi zaboravili – Zagreb. Izdavač je Naprijed. Roman je imao veliki odjek u javnosti, a oko njega se stvorio jedan od najvećih presedana u istoriji NIN-ove nagrade. Naime, u statutu nagrade od početka je kao opcija planirano da se neke godine nagradа i ne dodijeli, ako u godišnjoj produkciji nijedan roman ne doseže estetske kriterije dostojne nagrade. To сe desilo tada, i (dosad) nikad više. Eli Finci i Zoran Mišić bili su glasali da nagradu dobije Bulatović, dok su Milan Bogdanović, Velibor Gligorić i Borislav Mihajlović glasali da se nagrada ne dodijeli, pa je ta neortodoksna odluka pobijedila sa 3 naspram 2. Ipak, knjiga je doživjela ogroman trijumf u inostranstvu pošto je već u naredne tri godine prevedena na niz velikih jezika: od njemačkog preko francuskog i engleskog do italijanskog. Bulatovića je hvalio cijeli niz ljudi koji su bili veliki literarni „influenseri“ tog vremena, poput čuvenog Alena Boskea, primjera radi. Bulatovićeva slava na velikim jezicima pomaže mu i da dopre do publike kojoj je dotad srpska i jugoslovenska književnosti bila praktično potpuno nepoznata, pa je ovaj roman imao ozbiljan uspjeh, i među publikom i među kritikom, u Japanu. Upravo je zbog tog uspjeha „Crvenog petla“, Bulatovićev roman „Heroj na magarcu“ imao garantovane prevode u inostranstvu i prije objavljivanja originala. Ovaj roman je takođe doživio superlativne recenzije vrlo značajnih i relevantnih medija i autora. Ipak, NIN-ova nagrada Bulatoviću je ponovo bila izmakla.

Iako je Bulatovićev „Crveni pijetao leti prema nebu“ imao veliki odjek u tadašnjoj jugoslovenskoj javnosti, po prvi put se dogodilo da se te godine ne dodijeli NIN-ova nagrada zbog toga romana koji je ušao u najuži izbor. Unatoč svemu roman je doživio ogroman trijumf u inostranstvu pošto je već u naredne tri godine preveden na niz velikih jezika: od njemačkog preko francuskog i engleskog do italijanskog

Međutim, ni Bulatovićevo odsustvo sa spiska NIN-ovih laureata nije predugo potrajalo. Početkom 1976, najboljim romanom prethodne godine proglašen je Bulatovićev „Ljudi sa četiri prsta“. Takvu odluku većinom glasova je donio žiri u sastavu: Petar Džadžić, Muharem Pervić, Radovan Vučković, Vuk Filipović, Sreten Asanović, Milan Vlajčić i Žika Bogdanović. (Nije nezanimljivo navesti i naslove iz užeg izbora: Vojin Jelić: „Pobožni đavo“, Niko Jovićević: „Modra oka“, Dragoslav Mihailović: „Petrijin venac“, te Radomir Smiljanić: „U Andima Hegelovo telo“.) Ovako je onomad, između ostalog, pisano o ovom romanu: „To je ceo jedan svet podzemlja ili, paralelni svet, sva istočnoevropska emigracija koja je našla utočište u zapadnoevropskim zemljama. Emigranti svih vrsta, čije je jedino zanimanje krađa, pljačka, nasilje i teror, glavni su junaci ove crne hronike Evrope.” Iako su „Ljudi sa četiri prsta“ bili izuzetno popularni i tiražni, iz današnje perspektive, odnosno iz perspektive zaokruženog Bulatovićevog opusa, rani romani djeluju umjetnički ostvarenije. Ipak, kada govorimo o Bulatoviću i njegovoj međunarodnoj reputaciji, možda je i najintrigantniji primjer jedan koji se ne tiče proze nego drame. Naime, kako je poznato, ključi dramski tekst dvadesetog vijeka je „Čekajući Godoa“ Semjuela Beketa. Veza ovog teksta s Beogradom, Srbijom i Jugoslavijom počinje vrlo rano i o tome bi se mogao napisati zaseban tekst, ali ovdje nas zanima Bulatovićeva „replika“. Jer kako već zna da se desi, kad se stvori „kult“, razni se na taj kult naslanjaju. Tako i Bulatović koji programski nije priznavao uzore, ima potrebu da se „pozicionira“ u odnosu na Beketa, pa je napisao dramu pod naslovom „Godo je došao“. Drama je, primjera radi, u Njemačkoj privukla velika pažnju, pa je u prevodu Petra Urbana i igrana u (tadašnjem) Zapadnom Berlinu (u režiji Rajnera Berenda), a izišla je i u formi knjige. Prevedna je, takođe, i na francuski. Sam Bulatović, kao mag mistifikacije, znao je da stvori i famu o postojećoj ili nepostojećoj reakciji samog Semjuela Beketa na njegov tekst.

Uglavnom, kao četrdesetpetogodišnjak ovjenčan NIN-ovom nagradom, sa statusom najprevođenijeg domaćeg pisca poslije Ive Andrića, Miodrag Bulatović je živući klasik, a još uvijek u najboljim godinama. Usprkos svemu, nije karakter koji se pretvara u „hodajući spomenik“. I dalje, piše – najprije „Peti prst“ kao svojevrstan nastavak „Ljudi sa četiri prsta“, a zatim svoje možda najneobičnije djelo: „Gullo, gullo“ (prvo izdanje 1983). To je već period kad se Jugoslavija približava svojoj terminalnoj krizi. Padom Berlinskog zida i rušenjem komunizma dolazi vrijeme i Bulatovićevog aktivnog političkog angažmana. Interesantno, on ne ulazi u neku novu partiju, nego u nasljednicu Saveza komunista Srbije – Socijalističku partiju Srbije (SPS). Na njenoj listi ulazi i u Narodnu skupštinu kao poslanik. U statusu poslanika bio je i u vrijeme svoje iznenadne smrti 1991.

Padom Berlinskog zida i rušenjem komunizma dolazi vrijeme i Bulatovićevog aktivnog političkog angažmana. Interesantno, on ne ulazi u neku novu partiju, nego u nasljednicu Saveza komunista Srbije – Socijalističku partiju Srbije

Posve bulatovićevski, njegova smrt posredno uzrokuje jedan događaj koji se do dana današnjeg pominje u srpskoj javnosti, vrlo često pogrešno prepričan. To je ona čuvena priča da se sve o Srbiji može iščitati iz toga da je „Šešelj pobijedio Pekića“. Aluzija je to zapravo na dopunske izbore u beogradskoj opštini Rakovica, za mjesto u parlamentu upražnjeno smrću Bulatovićevom. To se pretvara u svojevrsnu performativnu političku trku gdje predsjednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj „izlazi na crtu“ velikom piscu Borislavu Pekiću iz Demokratske stranke i čuvenom profesoru Jovanu Marjanoviću iz Srpskog pokreta obnove. SPS ima politički zapravo inteligentan odgovor, protiv tri „teškaša“, a za mjesto na kojem je sjedio jedan od njihovih najčuvenijih „kadrova iz kulture“ kandiduje čovjeka iz najtvrđe baze, radnika, automehaničara, Radoša Karaklajića. U drugi krug ulaze Karaklajić i Šešelj, u drugom krugu pobjeđuje Šešelj. Pekić nije došao ni do drugog kruga. Bulatović bi se vjerovatno smijao i sa one strane groba.

Opusi nekih od pisaca iz Bulatovićeve generacije danas prolaze kroz nova čitanja. Sam Bulatović je, reklo bi se, skrajnut, makar u poređenju sa nekadašnjom slavom. Epoha u kojoj smo, međutim, njegove teme i stil čini aktuelnim i nije nerealno očekivati da i nove generacije gladno i strastveno otkriju ovog pisca.