Smrt bivšeg generala JNA i vojske Republike Srpske i haškog osuđenika Ratka Mladića na nekoliko je dana cijelu regiju ekspresno vratila na početke devedesetih, u godine rata, ubijanja i zločina. Mladić je smrt dočekao u zatvorskoj ćeliji u Hagu, u dubokoj starosti, točnije u 84. godini života. Jedni slave tu smrt, a drugi iskazuju podršku bivšem generalu koji je osuđen za ratne zločine na području BiH.

Nemali broj ljudi u Republici Srpskoj, za koju je Mladić ratovao, stao je u njegovu obranu unatoč njegovoj odgovornosti za neporecivo počinjene ratne zločine. Takav odgovor značajnog dijela srpskog stanovništva u BIH bio je očekivan, jer tamo i dalje traje tihi rat, simbolički, u svakoj mogućoj prilici i na svakom mogućem nivou. Od mjesnog odbora do državnog predsjedništva, vode se mali ratovi, tko je koga više, tko je koga prvi, ali sve češće su prisutne i prijetnje tko će koga ponovo, u bližoj ili daljoj budućnosti. Da li je podrška Mladiću iskrena ili je samo izraz inata prema otvorenom slavlju njegove smrti, teško je procijeniti, ali svakako ne može donijeti ništa dobro. Ni Srbima ni drugima.

Srbi u BiH, kao i drugi narodi, ne mogu graditi svijetlu budućnost na počinjenim zločinima, to ne može biti temelj uspješne i održive budućnosti. Takav stav nije nikakva izdaja nacionalnih interesa, to je zdrava logika i u konačnici ispravna stvar koja je pretpostavka (su)života među ljudima i narodima. Svatko je gospodar svoje sudbine, Mladić, nažalost, kao i mnogi drugi na svim zaraćenim stranama, u vrtlogu ratnog bezumlja, nije ispoštovao ratna pravila i vojničku čast. I zbog toga ne postoji niti jedan razlog da bilo koji narod na ovim prostorima bude talac nečijeg grijeha.

No, jasno je da mnogi ljudi ovih prostora ne mogu izaći i matrice devedesetih. Srbi govore o nepravdama haškoga suda, nepoštovanju njihovih žrtava u odnosu na bošnjačke i hrvatske. Čak i da jest sve tako, a u puno tih argumenata ima istine, ništa od toga ne eskulpira one koji nisu spriječili zločine nad nemoćnim i zarobljenim. Zato, posebno, mlade generacije treba učiti novim uzorima koji će biti temelj neke bolje budućnosti za sve. Budućnosti koju svi želimo, a nitko na njoj ne radi.

Isto tako je jasno da se to neće dogoditi, jasno je da BiH nema kapacitet da se iskobelja iz stanja kontinuiranog tihog sukoba i da će se oni nastaviti još decenijama. Mladićeva smrt nije ni prva ni zadnja koja će uzburkati duhove, ni prva ni zadnja koju će jedna strana slaviti, a druga uzvraćati podrškom kako bi uspostavila ravnotežu u permanentnom sukobu koji traje od rata devedesetih. Bilo bi dobro da nije tako, ali jest, takva budućnost je zadanost koja se neće promijeniti dok čitave generacije prirodnim tijekom ne nestanu s lica zemlje sa svojim traumama i svojim istinama. A i tada je upitno hoće li to biti dovoljno, jer se na ovim prostorima s koljena na koljeno najbolje i najbrže prenosi mržnja.