Kulturni život Beograda, kao i kulturni život svakog zaista velikog grada, ima neke „markantne tačke“ koje naročito u pojedinim epohama imaju posebno mjesto na urbanoj mentalnoj mapi. Te tačke mogu biti vezane za određene svakogodišnje intervale, a mogu imati i drugu vrstu kontinuiteta. U prvu „seriju“ spadaju Sajam u vrijeme Sajma knjiga ili Sava centar u vrijeme FEST-a, a primjer drugog može biti Narodni muzej ili, recimo, pozorište Atelje 212.
Teatar na adresi Svetogorska 21, 12. novembra ove godine proslaviće 70. rođendan. Ovo pozorište je, naime, utemeljeno na taj datum 1956, a ime je, kažu, dobilo po broju stolica tada dostupnih u sali. Ipak, i kućni broj, i dan u mjesecu i mjesec u godini ispunjeni su brojevima 1 i 2, pa bi neko sklon mistici rekao da je teško neko drugo ime i moglo da se „primi“. A mistiku priziva i prva predstava odigrana u ovom teatru: „Faust“ u režiji Mire Trailović.
U srpskim medijima, međutim, posljednih nedjelja ovo pozorište nije u središtu pažnje ni zbog početka nove pozorišne sezone ni zbog „rođendana“, nego zbog izbora vršioca dužnosti direktora Atelja 212. Na to mjesto je, naime, izabran – Ljubiša Ristić. Neki poslovični marsovac, koji ne bi znao ništa o situaciji u Srbiji posljednjih godina, ali bi, eto, znao sve o istoriji evropskog pozorišta imao bi samo jedan mogući komentar: pravi čovjek na pravom mjestu. A opet, što više govori o medijskoj situaciji, nego o pozorištu ili Ljubiši Ristiću, takvih je komentara najmanje, ako ih uopšte i ima.
Negodovanja uglavnom stižu iz dva pravca. Oni koji o pozorištu ne znaju ništa, Ristića su proglasili – „ćacijem“. Istini za volju, Ristić je radikalni ljevičar i neko ko i dalje misli da je Jugoslavija bila „Periklovo doba“ južnoslovenskih naroda, što definitivno nije mejnstrim pozicija u današnjoj Srbiji, ali s druge strane je relativno čest gost na televizijama za koje se smatra da su bliske aktuelnim vlastima, odnosno ima razumijevanja za politiku te iste vlasti, naročito u međunarodnoj areni. Druga vrsta kritičara Ristićevog namještenja uglavnom dolaze iz sektora kulture i svjesni su težine Ristićeve umjetničke biografije, ali oni po pravilu komentarišu Ristićeve – godine.
Tačno je, Ristić je nepunih deset godina stariji od ustanove kojoj je došao na čelo, on u februaru iduće godine navršava osamdeset. On definitivno jeste u zreloj dobi, međutim, njegovi kritičari bi se vjerovatno uvrijedili kad bi ih neko nazvao „ejdžistima“. Oni bi rekli da se oni samo pozivaju na vrijednosti „normalnog“ svijeta i „velikih“ kultura. A, eto, opet ne znaju da su takve figure kakve su Piter Bruk ili Arijana Mnuškin ili Klaus Pejman ili Lev Dodin vodili ili vode čuvena pozorišta u Parizu, Berlinu i Petrogradu (i) u devetoj deceniji života. Koga, međutim, briga za realne evropske prakse, ako može da se nađe argument protiv Vučića.
Nema nikakve sumnje da je u međunarodnim okvirima Ljubiša Ristić najvažniji živući pozorišni stvaralac u Srbiji. I to nije samo „stara slava“. Već godinama njegov KGPT u Staroj šećerani na adresi Radnička 3 ima jedan od inovativnijih repertoara u Beogradu, a sa vrlo oskudnim javnim sredstvima, naročito u poređenju sa najpoznatijim beogradskim pozorišnim kućama. To je na neki način i dokaz da je Ristić dorastao novoj misiji ne samo umjetnički, nego i „menadžerski“. To je kombinacija koja se sasvim uklapa u tradiciju Ateljea 212. O Ristićevem rezultatima treba da se sudi kad nekih rezultata bude. Uostalom, i novim vladama se po običaju daje sto dana rada da se pokažu, a kuka i povika na Ristića je počela i prije nego se pojavio na novom radnom mjestu.
Vrijedi, međutim, pogledati na stvar iz još jedne perspektive. Što bi se reklo, šta to Ristiću treba. Upravo kontra ovim kritičarima koji mu potenciraju poodmaklu dob, pa mu fakturišu nekakvo „profiterstvo“, Ristić ovde može samo da izgubi, ako se desi da pod njegovim rukovođenjem ne bude nekih pozitivnih pomaka. U nekim prigodnim istupima, Ristić primjećuje da uprkos svoj tradiciji, živimo u vremenima kad su i brojne institutcije ugrožene. To bi mogao biti i Atelje 212. U tom smislu, Ristić nastupa kao neko ko treba i želi da zaštiti institutciju, odnosno da mu je motivacija zaista ljubav prema pozorištu, u parafrazi naslova Sema Šeparda, još jednog kultnog teksta koji je Ristić u svojoj karijeri režirao: Lud (je) od ljubavi (za pozorištem).
Jedan dio javnosti ne ostaje na kritici Ristića u kontekstu trenutne dnevnopolitičke situacije, nego i dalje ne može da mu „oprosti“ angažman unutar Jugoslovenske levice (JUL) tokom devedesetih. To je, naravno, legitimna tema, ali se postavlja pitanje zašto je aktuelna jedino kad se govori o Ljubiši Ristiću. Da nekoga zaista zanima kadrovska i personalna baština JUL-a, imao bi zgodan temat s podosta stavki, ali to ne zanima nikoga jer bi među tim stavkama skoro svaka srpska dnevnopolitička „frakcija“ imala pokojeg svog favorita. Ovako svako to podsjećanje služi samo za pokušaj dezavuisanja Ljubiše Ristića.
Vratimo se na meritum. U danima kad u bioskopima cijelog svijeta igra sjajan film Ristićevog praktično vršnjaka Stivena Spilberga (Amerikanac je manje od dva mjeseca stariji, mada je on 1946, a Ristić 1947. godište), treba pustiti Ristića da se bavi (i) svojim novim poslom. Poznavajući njegov život i njegov opus, mogli bismo reći da je u ovom slučaju najrealnije očekivati neočekivano.
