Prije nešto više od 20 godina, tačnije 1. januara 2006. godine osnovane su Oružane snage BiH. Bila je to jedna od najkompleksnijih, ali i najbolnijih reformi za zemlju u kojoj su rane od rata 1992-1995. bile još prilično svježe. Oružane snage nastale su nakon što su ukinute entitetske armije koje su desetak godina postojale na osnovama vojnih snaga iz međusobnog ratnog sukoba. Svojevrstan kompromis je napravljen tako što su unutar Oružanih snaga BiH osnovana tri puka od kojih svaki ima jednu dominantno nacionalnu komponentu, a njihov zadatak je bio da baštine tradiciju ratnih armija, Vojske Republike Srpske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH.
Dvadeset godina nakon reforme sistema odbrane ne prestaju polemike o potrebi postojanja „državne armije“. Iz Republike Srpske konstantno stižu inicijative da vojsku – ovakva kakva je, a profesionalna je, i broji, zajedno sa civilnim licima, nešto više od 9.000 ljudi – treba ukinuti, a novac koji se izdvaja za finansiranje Ministarstva odbrane preusmjeriti u nešto „korisnije“.
A izdvaja se mnogo novca. Samo u prošloj godini Ministarstvo odbrane BiH potrošilo je oko 400 miliona maraka što čini više od četvrtine ukupnog budžeta institucija BiH. A to je ozbiljna cifra koja bi mogla da bude usmjerena, kako tvrde u Banjaluci, u mnogo značajnije projekte. Jer, dodaju, ovakva vojska nikome nije potrebna zbog toga što se njena uloga, u suštini, svela tek na učešće u stranim misijama, te kao ispomoć snagama civilne zaštite u borbi protiv prirodnih i drugih nepogoda kao što su požari koji su proteklih dana okupirali Hercegovinu.
U proteklih 20 godina vojska je uglavnom bila predmet političkih rasprava. Sarajevski političari neće ni da čuju za ideju o ukidanju Oružanih snaga BiH jer smatraju da su one „simbol državnosti“. Istovremeno, oni se svesrdno zalažu za ulazak BiH u NATO i nadaju se da će u Republici Srpskoj kad-tad na vlast doći one snage koje će to podržati, a kako ulaska u NATO nema ako nemate vojsku, onda je sasvim jasan i taj njihov argument. S druge strane, Banjaluka čvrsto zastupa stav o vojnoj neutralnosti i zasad nema naznaka da će takav pristup biti promijenjen.
U takvom odnosu snaga Oružane snage BiH već nekoliko godina praktično „vegetiraju“. Na površinu konstantno izbijaju informacije o silnim problemima unutar vojnih redova koji se prije svega tiču loše opreme, ali i nekih bizarnih situacija poput neadekvatne ishrane vojnika u kasarnama. Istovremeno, najveći dio ogromnog budžeta vojske odlazi na plate vojnika i drugih zaposlenih, čak 80 odsto, ali i pored toga, vojska je, osim što je neopremljena, generalno slabo plaćena, a inflacija je uzela danak i u ovoj oblasti.
Prema posljednjim informacijama, objavljenim u banjalučkim medijima, Oružane snage BiH su prije nekoliko nedjelja raspisale nekoliko konkursa za prijem vojnika, oficira i podoficira. Trenutno traže 172 vojna lica iz reda Bošnjaka, 75 Hrvata i 10 Srba. To zvuči pomalo paradoksalno jer je srpska komponenta očigledno najbolje popunjena, iako se upravo srpska politička elita zalaže za ukidanje vojske. Međutim, odziv na ove konkurse je katastrofalan, a najgora je situacija u popuni upražnjenih mjesta predviđenih za Hrvate. Nezvanično, za 75 mjesta još se nije prijavilo ni 10 osoba. Naime, kako tvrde vojni izvori, hrvatsku komponentu je najteže popuniti zato što svi ili gotovo svi kandidati za te pozicije imaju i hrvatske pasoše. A kada imate hrvatski pasoš, bez obzira što ste iz BiH, vi ste na tržištu rada EU i otvaraju vam se mnogo unosnija radna mjesta od onih koje imaju vojni službenici u BiH. Tako je hrvatski pasoš označen kao jedan od ključnih faktora što Oružane snage BiH nemaju zadovoljavajući broj vojnika. Sve sluti da će se ova svojevrsna agonija nastaviti i u godinama koje slijede. Šanse za ukidanje vojske su minimalne jer takvu odluku moraju podržati sva tri naroda. Još manje su šanse da „državna armija“ postane bilo kakav bitan faktor, a naročito da postane primamljiva za mlade ljude. Kao i gotovo sve u BiH i ta će tema ostati u „statusu kvo“, dok će se u praksi problemi samo dodatno gomilati.
