Kako izgleda portret osobe koja je odlučila da dobar dio svog života posveti borbi za ljudska prava? U Hrvatskoj su ljudska prava, iz više nego očiglednih razloga, beskonačno aktualno pitanje. Zalaganja ljudi za prava ranjivih grupa: Srba i drugih manjinskih zajednica, kao i žrtava ratova, nasilja i nepravdi – spadaju u kategoriju enormnih napora. Jedna od takvih hrabrih osoba koja se dugi niz godina u različitim organizacijama i inicijativama bori za ljudska prava drugih je Vesna Teršelič, osnivačica i voditeljica Dokumente – Centra za suočavanje s prošlošću u Zagrebu. Treba reći i to da je Vesna Teršelič dobitnica Alternativne Nobelove nagrade za mir, koju je 1998. godine primila zajedno s Katarinom Kruhonjom iz Osijeka, za svoj dugogodišnji rad na izgradnji mira i pomirenja.

Organizacija Dokumenta, boreći se za istinu o događajima u ratovima iz bliske ili dalje prošlosti, čini se da je neprestano u vatri osporavanja tih činjenica ili u naporu dokazivanja rezultata vlastitih istraživanja. Kako je živjeti pod tim stalnim pritiskom?

To nije jednostavno, ali to što radimo je povezano sa širenjem prostora slobode i zagovaranja ljudskih prava. Naša misija kao organizacije za ljudska prava jest da pogledamo unatrag i istražimo činjenice o nasilnim događajima, ne samo u posljednjem ratu nego i šire u 20. stoljeću. To su u hrvatskom društvu traumatični događaji s kojima se nismo do kraja suočili. Taj vremenski raspon uključuje traume Drugog svjetskog rata, političko nasilje u jugoslavenskom socijalizmu i ratove u 90-ima. Sve što o događajima u tim vremenima dotaknemo, bilo da je riječ o istraživanju, ili aktivističkoj izložbi ili kritičkom obrazovnom programu – izaziva reakcije.

Kako konkretno izgleda vaš rad?

Naši najveći napori posvećeni su istraživanju ljudskih gubitaka. Istraživačice i istraživači rade na istraživanju izvora podataka i bave se vrlo intenzivno terenskim radom. Prikupljaju sve raspoložive podatke o svim ubijenima i nestalima između 1991. i 1995. godine u Hrvatskoj, u suradnji s kolegama iz drugih post jugoslavenskih zemalja. U tom istraživanju mi objavljujemo sve preliminarne rezultate i upravo sada objavljujemo rezultate za Ličko-senjsku županiju u Gospiću. Prije predstavljanja rezultata ići ćemo na nekoliko lokacija našeg traganja, gdje ćemo položiti cvijeće za žrtve na različitim stranama tih ratova. Hrvatska još uvijek nije zemlja u kojoj bi bilo mjesta za sve stradale.

Otpor nasilju

Čini se da Dokumenta, izvan svake ironije, djeluje kao kolektivna starogrčka Antigona koja želi spojiti dva u ratu mrtva brata…

Kolikogod je to moguće. Otpori su veliki i u ovisnosti su od političke situacije. Trenutno u Hrvatskoj imamo najdesniju vladu ikada – ali naši pokušaji stvaranja uključive kulture pamćenja su manje ili više prihvaćeni. S druge strane zakonodavac je napravio važne iskorake na pravnoj i civilizacijskoj razini, doduše sa zakašnjenjem, gdje je 2015. usvojio zakon o žrtvama seksualnog nasilja i silovanja u Domovinskom ratu, a 2021. usvojio je zakon o civilnim žrtvama rata. Mi smo godinama zagovarali reparacije za civilne žrtve i tu su učinjeni određeni koraci. No nakon nedavnih izmjena zakona, civilne žrtve imaju veća prava i dobivaju veće reparacije nego žrtve seksualnog nasilja, u čemu spadaju i prava djece rođene nakon čina silovanja. Nisu priznata ni prava djece koja su u ratu ostala bez jednog ili oba roditelja, tako da smo mi u stalnom procesu manje ili više uspješnog dokazivanja i zagovaranja najranjivijih skupina.

Kakav je to osjećaj voditi tešku borbu za prava ljudi, u zemlji punoj predrasuda, mržnje pa i nasilja?  

Otpor nasilju i nepravdi jeste nešto središnje za svačiji život. Otpor je dakle ispravan put. I svatko tko može dati koristan doprinos tom otporu je dobrodošao: umjetnici mogu dati tom otporu doprinos kroz stvaralaštvo, novinari i novinarke to mogu preko svojih tekstova i emisija, i oni mogu dati glas nekome tko je marginaliziran i koga ljudi inače ne mogu čuti. Aktivisti za ljudska prava mogu pomoći, pedagozi mogu stvarati prilike za neke nove obrazovne programe, koji uključuju principe pomoći stradalima ili žrtvama.

Otpor nasilju i nepravdi ispravan je put. I svatko tko može doprinijeti tom otporu je dobrodošao: umjetnici, novinari. Aktivisti za ljudska prava mogu pomoći, pedagozi mogu stvarati prilike za neke nove obrazovne programe, koji uključuju principe pomoći žrtvama

Zagovaranje pred bilo kojom administracijom je dugotrajan i tegoban posao. Kakva su po tom pitanju iskustva aktivista Dokumente?

To su iskustva u kojem stalno razmišljaš s kim želiš komunicirati i s kim moraš komunicirati. Jer taj netko predstavlja ovu ili onu instituciju i u kontaktu s njima se boriš za nečija prava. Ima i onih kojima ćeš poslati tek formalno pismo, ali im nećeš dati ruku, jer ih ni na koji način ne možeš smatrati partnerima za pregovore o temi ljudskih prava. To je mučno, ali nema drugog puta. S institucijama stvari u principu traju dugo. Nedavno je pravomoćnom presudom okončan postupak za ratni zločin protiv Branimira Glavaša i to je zakašnjela presuda za mnoge koji su bili žrtve ili su porodice žrtava njegovih postupaka. Ali, činjenica da je postupak okončan vrlo je važna. Jer u toku tog beskrajno dugog postupka pokleknule su razne odgovorne instance za taj slučaj: od policije, tužilaštva, sudova i svjedoka, Hrvatskog sabora, da bi na kraju pravda ipak bila zadovoljena. To je „neka vrsta pravde“, ali nije „neka vrsta nepravde“. Treba ustrajati. U 90-ima su ljudi bili pod smrtnim prijetnjama da progovore o ratnim zločinima. Milan Levar je svoje svjedočenje o zločinima nad Srbima platio glavom, ali danas ipak nije više to tako.

U 90-ima su ljudi bili pod smrtnim prijetnjama da progovore o ratnim zločinima. Milan Levar je svoje svjedočenje o zločinima nad Srbima platio glavom, ali danas ipak nije više tako

Današnja ružna slika svijeta čini se da ne ohrabruje borce za ljudska prava?

Da upotrijebim tu mitsku sliku Sizifa koji valja kamen koji se neprestano vraća. To može biti metafora za neuspjeh i depresiju i danas ta slika ima svoju aktualnost, jer društva jako osciliraju: ljudi biraju neprimjerene populističke vođe koji se olako odlučuju na vjerovanje da će njihova zemlja biti sretna ako u njoj žive, na primjer, ljudi samo jedne nacionalnosti… Takva kretanja su očito povijesno gledano neizbježna, ali misija ljudi iz organizacija za ljudska prava je uvijek ista: da upozoravaju da neke politike ili neke odluke ne idu u dobrom pravcu. Takve organizacije tada zahtijevaju djelovanje pravne države, tražeći ono što uvijek traže: ravnopravnost, pravdu i djelovanje pravnog i obrazovnog sistema u kojem se ne trenira slijepa poslušnost nego se njeguje i širi prostor slobode.

Kakva su iskustva boraca za ljudska prava u drugim trusnim područjima svijeta?

Naše kolege iz Argentine, na primjer, imaju jako puno iskustava i znanja, jer je nakon vojne diktature, 1983. godine pokrenuta prva Komisija za istinu i objavljen je prvi izvještaj pod nazivom „Nikad više“. Kada danas uđete u bilo koju knjižaru u Argentini, uvijek možete pitati za taj izvještaj. Argentinske kolege ne samo da su uspješni u tome da dobro dokumentiraju činjenice, nego su njihovi izvještaji i kasnija suđenja nešto što u javnosti više ne možete izbjeći i ne možete zataškati. Štampani materijali, filmovi, stripovi, koji se tiču povrede humanitarnog prava, trebali bi biti nešto što je uvijek dostupno. Za to se u puno zemalja, među njima je i Hrvatska, iz dana u dan bore aktivisti za ljudska prava.

Polarizirano društvo

Imate li neki primjer dobre prakse, kada su ljudska prava u Hrvatskoj u pitanju?

Nama su jako važni, na primjer, obrazovni programi i tu smo sretni da zapravo već godinama u suradnji s Fakultetom političkih znanosti u Zagrebu, posebno s profesorom Nebojšom Blanušom, radimo jedan studijski kolegij o post ratnoj traumi i već više godina organiziramo studijska putovanja u smislu terenske nastave. Vrlo je važno da kroz te programe studenti i studentice prave svoja istraživanja, filmove, tekstove i slično i na taj način stvaraju nove perspektive za takve teme i pitanja. Konstantna kulturalna istraživačka aktivnost je nešto što nas sve skupa može održati na površini i to je jedini pravi lijek protiv otrova fašizma i autoritarnosti.

Gdje se mogu naći rezultati istraživanja Dokumente?

Postupno objavljujemo rezultate istraživanja o žrtvama: za Dubrovačku županiju, Zapadnu Slavoniju, za Osječko-baranjsku županiju, Karlovačku županiju i ti rezultati su već objavljeni. Isto tako smo već objavili rezultate po županijama vezane za vojno redarstvenu operaciju „Oluja“ i sve je to dostupno na veb stranicama Dokumente. Moram reći da su to još uvijek preliminarni rezultati, vjerojatno neke nestale ljude ili žrtve nismo još uspjeli registrirati i zato pozivamo ljude da nam se jave ako imaju informacije o ovim ne baš lakim temama. Nadamo se da ćemo sva ta istraživanja zaokružiti u sljedećih nekoliko godina, iako ne mogu sa sigurnošću reći da će istraživanje žrtava ikada biti potpuno gotovo, jer je zapanjujuće koliko novih podataka uspijevamo dobiti na terenu.

Zašto posljedice rata tako dugo traju?

Te posljedice dugo traju jer su ratna razaranja, pljačke, silovanja i ratni zločini zatrovali jako puno ljudi i horizontalno i vertikalno kroz generacije. Osim toga ljudske frustracije prelaze u mržnju i pretaču se generalno na one koji predstavljaju lake mete: na Srbe, Rome i manjine općenito. Svatko tu ima svoje „favorite“ i omiljene neprijatelje. Gledano izvana, mi smo bolesno društvo među drugim bolesnim društvima. I zato je potrebna upornost u liječenju svih nas. Na primjer, mi smo prije 10 godina imali velike proteste vezane za reformu obrazovanja. Meni je žao zašto u tim protestima nismo ustrajali i organizirali po jedan protest na tu temu svake godine. Ne znam da li bismo s tim akcijama uspjeli, ali tragedija našeg društva je u tome da smo iz situacije kada smo imali neki konsenzus o reformi obrazovanja sada došli u situaciju da se danas među mladima lakše širi mržnja nego solidarnost. Ono što je alarmantno je da se ti naši svjetovi sve više udaljavaju i da je polarizacija u hrvatskom društvu sve dublja i da su rijetke prilike u kojima razgovaramo s neistomišljenicima, ukoliko se baš jako ne potrudimo.

Kada se osvrnete iza sebe i pogledate uzduž te četiri decenije vašega rada u nevladinim organizacijama, što biste rekli?

Pa rekla bih, od naše zagrebačke aktivističke grupe Svarun u 80-ima, koja se bavila ekološkim, mirovnim, feminističkim i subkulturnim pitanjima, zatim antiratnih akcija u 90-ima, pa sve do rada danas u Dokumenti, zalagali smo se za očuvanje elementarnog ljudskog dostojanstva. Također, poduzimali smo i određene korake prema iscjeljenju različitih posljedica nasilja. Jedini zdravi odgovor bio je da budemo u savezništvu s onima koji stvaraju, pišu, istražuju i uče i uvijek imaju problema da javno iskažu kritičke stavove o društvu, ali izgrađuju sebe u nekom dobrom i čovječnijem smislu. Danas vidim da se to savezništvo širilo s godinama i novim generacijama, unatoč protivljenju institucija, okoline ili vlastitih porodica. Uvijek su to bili ljudi koji su imali svoj autentičan i kritički stav o stvarima oko njih. Trebaju desetljeća da se raspetljaju neka pitanja, ali ja sam ponosna što sam bila i danas sam dio tog procesa. Rekla bih da je moj doprinos, kao i doprinos ljudi koji su djelovali sa mnom, u mjeri u kojoj je to bilo moguće, bio u tome da taj prostor slobode i kritičkog mišljenja uopće činimo mogućim. Da se vratimo starim Grcima, uvijek nam treba neka Antigona koja će u smrti pomiriti dva svoja poginula brata na suprotnim stranama.