Koliko se u književnosti, na filmu, u kazalištu ili u novijoj umjetnosti u Hrvatskoj uopće, tematizirao problem takozvanog drugog? Reklo bi se da je ovo stara tema, da, ali neprestano je prisutna. Sve je kod nas u pravilu ovisilo o hirovitoj balkanskoj meteorologiji, ali kronično i oduvijek radilo se o ljudima drugačije nacionalnosti, vjeroispovijesti, boji kože, političke i druge orijentacije. Primjera u hrvatskoj umjetnosti u novije vrijeme za tematiziranje te tvrdoglave dugovječnosti nacionalne mržnje ima dosta, a jedan od njih je nekako tipičan: predstava „Antigona – 2000 godina kasnije“ prema istoimenoj starogrčkoj Sofoklovoj tragediji u režiji  Lenke Udovički na Brijunima, govori o mržnji, o ubijenim i nestalim Srbima u ratu u Hrvatskoj 90-ih i o potrebi katarze koja ne stiže na vrijeme, baš kao i u antičko doba. Nekada bi ta omraza u ovim krajevima popustila, ali gotovo redovito, taman kada bi pomislili da su ti odnosi na jedvite jade dostigli neku normalu, oni bi ponovno buknuli i zapalili sve oko sebe.

Zabrane ljetnih umjetničkih festivala prošle godine, otkazivanje filmova i predstava „sumnjivog“ porijekla, izložbi i nastupa srpskih kulturno-umjetničkih društava, govore o tome da nacionalna mržnja ovdje praktično grmi kao iz vedra neba: može biti iznenadna, brzopotezna, teledirigirana i munjevita. Ulični grafit tipa „Srbi van iz Hrvatske“ bio je moguć 1991., a moguć je i 35 godina kasnije. Koliko smo mi, hrvatsko društvo, tolerantno, a koliko s vlastitim negativnim pogledom na drugoga ne možemo izaći na kraj? Kako se to vidi u umjetnosti? U tom smislu dosta je važno razlikovati konkretne primjere od opće atmosfere.

U književnosti su, na primjer, jedan Ante Tomić ili Miljenko Jergović, Ivana Bodrožić, Slobodan Šnajder, Olja Savičević Ivančević i drugi dosta važni, kako za kritičku analizu tog traumatičnog kontakta ljudi različitih nacionalnosti, tako i za smirivanje situacije. S druge strane, opća atmosfera je takva da neki od ovih pisaca dobivaju otvorene prijetnje radikalnih grupa ili pojedinaca, koje prijetnje nisu ni tako usamljene ni tako bezopasne. Presudno je međutim da negativne ocjene ili okretanje glava od njihovog umjetničkog i društvenog djelovanja stižu od tzv. srednje struje, koja u pravilu predstavlja dominantnu kičmu javnog mnijenja. Istina je na žalost brutalna: većina u Hrvatskoj neće na način uvjerljive i masovne reakcije zaštiti bilo koju od manjina, niti u stanju obične svakodnevice, niti onda kada zaista postane gusto. Tek hrabri pojedinci će to učiniti.

Većina u Hrvatskoj neće na način uvjerljive i masovne reakcije zaštiti bilo koju od manjina, niti u stanju obične svakodnevice, niti onda kada zaista postane gusto. Tek hrabri pojedinci će to učiniti

Jedan od „najozloglašenijih“ kazališnih redatelja, ne samo u Hrvatskoj, zbog svog beskompromisnog stava prema devijacijama i balkanskih i srednjoevropskih društava u kojima on kreira svoje autorske projekte, svakako je Oliver Frljić. Njegova predstava „Aleksandra Zec“ o stvarnom ubojstvu djevojčice srpske nacionalnosti iz Zagreba, Aleksandre Zec i njezine majke, na Sljemenu u zimu 1991. godine, koje su počinili pripadnici rezervnog sastava MUP-a RH, ogolila je taj društveni muk kada su u pitanju zločini koje su „naši dečki“ počinili u ratu. Pri tom je vrlo vidljivo u predstavi, iako je ona fokusirana na pojedinačni zločin s nacionalističkom konotacijom, da je ona u stvari posvećena svoj nevinoj djeci koje je nepovratno odnio rat. O tome je na sam dan premijere u HKD Teatru u Rijeci govorio i Frljić: „Čudi me da se u ovoj zemlji – gotovo dva desetljeća nakon rata – još uvijek žrtve dijele po nacionalnoj pripadnosti, što izravno ponižava žrtve: predstava koju igramo govori o tome da niti zločin, niti žrtve – nemaju nacionalnost. Zato je ova predstava posvećena svoj djeci žrtvama rata, bilo gdje u svijetu.“

Frljićeva predstava „Aleksandra Zec“ o ubojstvu djevojčice srpske nacionalnosti iz Zagreba Aleksandre Zec i njezine majke, na Sljemenu u zimu 1991. godine, koje su počinili pripadnici rezervnog sastava MUP-a RH, ogolila je društveni muk kada su u pitanju zločini koje su „naši dečki“ počinili u ratu

Ta tiha većina u našem društvu uglavnom ćuti i ta nijema nepokretnost je često glasnija nego onda kada bi ljudi iz te društvene sredine otvoreno rekli koga mrze i zašto. Društvena atmosfera je uglavnom takva da taj drugi neprestano predstavlja nešto kao neizgovoreni problem, kamenčić u cipeli, remetilački faktor mira u kući, kojem je uzrok možda davno zaboravljen, ali su posljedice i dalje žive i uporno truju naše odnose. U potmulosti takve situacije, kazališni ili filmski umjetnici, književnici i drugi, često pribjegavaju crnom humoru, groteski, naprosto vicu, da bi nekako rekreirali tu mučnu mješavinu mržnje, negativnih osjećaja i predrasuda jednih i patnji i stradalništva drugih. Ako uzmemo, na primjer, filmove „Ustav Republike Hrvatske“, kao i istoimenu predstavu, pa film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“ ili predstavu „Čudo u Poskokovoj Dragi“ i slične umjetničke radove, onda vidimo da se ironiziranjem odnosa Hrvata i Srba, ta relacija prema drugome, od koje ne možemo pobjeći, relaksira na način komedije zabune ili apsurdne doskočice. U priči „Ustav Republike Hrvatske“, na primjer, Hrvat je ultranacionalist i u isto vrijeme homoseksualac, dok Srbin, da bi ga vratili u policiju, mora da polaže ustav Republike Hrvatske. Taj drugi tako je karikiran (poanta je da budemo iskreni u Srbinu, ne u Hrvatu) da zapravo gubi svoja osnovna svojstva i postaje tek smiješna lutka. Radi se u stvari o nemogućnosti u životu, kao i o nespremnosti u umjetnosti, da pogledamo u lice tog drugog i čujemo od njega što god nam on ima za reći ili mi njemu. Komedije na temu nacionalnih odnosa, ne samo u Hrvatskoj, nego i u regiji, žele se često predstaviti kao superiorni umjetnički pogledi na stvarnost, na naše balkansko blato koje se veselo ismijeva a zapravo, pošteno rečeno, takvi umjetnički uradci zapravo nisu kadri s tim blatom pogledati se oči u oči.

Drugi način izbjegavanja susreta s drugim je svojevrsno jezično ublažavanje, kada se, na primjer, komad Ljube Simovića „Putujuće pozorište Šopalović“, to smo vidjeli nedavno, prevodi na hrvatski jezik, jednako kao i Kovačevićevi „Maratonci trče počasni krug“ i „Balkanski špijun“ ili „Deca“ Milene Marković, a ima ih još. Dubinski rečeno, to je zapravo neuvažavanje tog drugog, jer kada bi ga pokazali u onom ljudskom formatu u kojem taj drugi zaista jest, u njegovom jeziku, folkloru i svemu što iz toga proizlazi, morali bi se s tim drugim suočiti, a to je zapravo naš najveći problem. Čuveni citat iz „Balkanskog špijuna „Mene ako se sete na Dan bezbednosti, sete. Ako se ne sete, nikom ništa“, obuhvaća čitav svemir te neponovljive balkanske ležernosti i melankolije u isto vrijeme. Prijevod te originalne rečenice, s vrlo malom jezičnom izmjenom (koji usput uopće nije u duhu hrvatskog jezika) u stvari mijenja sve: „Mene ako se sjete na Dan sigurnosti, sjete se. Ako se ne sjete, nikom ništa.“

Primjer tog odnosa licem u lice, kojeg nema u životu i nedostaje ga u umjetnosti, jest nedavna predstava „Vještice iz Salema“ opet u režiji Olivera Frljića, koja ne govori samo o problemu Srba u Hrvatskoj, već se bavi puno širim modelima proizvodnje neprijatelja i društvenog progona. Kratko rečeno, Frljić koristi dramu Artura Milera o stvarnom religioznom „lovu na vještice“ koji se dogodio u Americi krajem 17. vijeka, da bi secirao suvremeno hrvatsko društvo i njegove vjekovne stereotipe. Pitanje položaja srpske manjine spominje se izrijekom, ali ono se puno šire naslućuje u ovoj izvedbi kroz simptome masovne histerije i paranoje, a mi, svjedoci nedavne prošlosti, točno znamo što to znači. Sjećamo se, naime, „petokolonaša“ i „srpskih snajperista“ u Zagrebu u jesen 1991. i masovne hajke na ljude koji, prema tadašnjem izvještaju nadležnih organa – naprosto nisu postojali. U predstavi se tematizira to tipično pitanje „stvaranja krivca“ i usmjeravanje bijesa na neku izoliranu društvenu grupu i njegove predstavnike. Spominju se to neprestano upiranje prstom u nekoga, hrvatski desničarski nacionalizam i Marko Perković Tompson, što prevedeno na svakodnevni jezik znači da su, na primjer, Srbi u Hrvatskoj permanentna opasnost, iako su oni danas vrlo skromna manjina.

Moglo bi se reći da je situacija danas uvjetno bolja nego 90-ih, ali tzv. zabraniteljsko ljeto 2025. godine pokazalo je da je pitanje i onih još malo preostalih Srba u Hrvatskoj očito toliko veliko da njih treba strašiti mladićima u crnim kapuljačama, zabranom festivala i pritiskom na umjetnike koji se bave međunacionalnim odnosima. Ivan Ramljak, redatelj nagrađivanog dokumentarnog filma „Mirotvorac“, koji govori o šefu osječke policije Josipu Rajhlu-Kiru, koji je pokušao da smiri odnose između Hrvata i Srba u Slavoniji u ljeto 1991. i zato je bio ubijen, kaže da je zbog tog filma imao više nevolja nego oduševljenih pohvala. Bilo je, kaže, zlonamjernih komentara u medijima i napada s desnice, uglavnom od ljudi koji film nisu ni gledali, a bilo je frustrirajuće i uznemirujuće buke koja se približavala rubu fizičkih prijetnji.

Vraćamo se na početak: svijest o drugome u Hrvatskoj nije jednostavna i samorazumljiva istina nego teško probavljiva i često jedva podnošljiva činjenica. To na određeni način znači da smo mi kao zajednica zarobljeno društvo, jer još uvijek nismo u stanju riješiti se zle krvi iz prošlosti i negativnih stereotipa prema drugima. Kada ćemo se tog ropstva osloboditi? Vjerojatno onda, kada djevojčica iz Rijeke, Nina, iz dokumentarnog filma Nebojše Slijepčevića, „Srbenka“, koja počinje gorko plakati kada saznaje da je Srpkinja – zbog te činjenice prestane plakati.