Izbori u BiH, oni takozvani opšti, na kojima se biraju najviši organi vlasti, biće održani 4. oktobra. Kampanja će službeno početi mjesec dana ranije, 4. septembra, no stranke ne mare previše za te formalnosti. U kampanji su uveliko, već nedjeljama, a u danima koji predstoje tek će da se zakuva. O godišnjim odmorima malo ko razmišlja.

Jer, ovi izbori za mnoge su presudni. Iako su i neki prethodni označavani kao prijelomni, ove godine je iz vizure pojedinih stranaka situacija zaista komplikovana i izlazak građana na birališta bi umnogome mogla da odredi njihov dalji put, pa čak i ugrozi postojanje nekih od njih.

U Federaciji BiH izazivač iz opozicije je najjača bošnjačka partija, SDA Bakira Izetbegovića kojoj su četiri godine bez vlasti prilično neprirodno stanje. Taj period je iskorišćen za konsolidaciju partije na svim nivoima i stranka je pripremljena za žestok udar na stranke takozvane „Trojke“. U pitanju je koalicija SDP-a i nekoliko manjih partija koje su protekle četiri godine imale niz kikseva, kako na unutrašnjem, tako i na onom spoljašnjem (prema Republici Srpskoj) planu. Ovo drugo SDA ovih dana obilato koristi kako bi naštetila „trojkašima“, pa je tako jedna od ključnih tema na federalnom političkom poligonu analiza što je tamošnja vlast u protekle četiri godine učinila loše po Banjaluku. Njihovim jezikom slabljenje Republike Srpske se zove „jačanje države“, a opšti je utisak u cijeloj zemlji da ta ekipa nije učinila mnogo po tom pitanju.

U hrvatskom političkom korpusu sve se svodi na priču o trećem entitetu ili, nešto blaže rečeno, o povratku prava tog naroda da bira svoje predstavnike. Naime, u proteklih 20 godina, i pet izbornih ciklusa, čak četiri puta se dogodilo da Hrvatima člana Predsjedništva BiH izaberu Bošnjaci u liku Željka Komšića koji se formalno predstavlja kao Hrvat, ali žestoko baštini ništa drugo nego sarajevsku političku agendu. Komšić u oktobru nema pravo na novu kandidaturu što otvara prostor za nominalno hrvatske stranke, međutim, kod njih ovog puta neće biti jedinstva jer će ponuditi čak dva kandidata što je, imajući u vidu (malo)brojnost Hrvata u BiH, previše.

Republika Srpska je, pak, poseban izborni poligon. Iako bi njene vladajuće elite željele još veći stepen samostalnosti u organizaciji izbora, ni ovo što je sada na snazi nije beznačajno. Srpska će sama da bira svog predsjednika i potpredsjednike, jednog člana Predsjedništva BiH, poslanike u Narodnoj skupštini, te Parlamentarnoj skupštini BiH sa njene teritorije. U tu trku, jasno je četiri mjeseca uoči izbora, dosadašnja vladajuća koalicija izlazi jedinstvena. Najjača partija, SNSD, daće kandidate za predsjednika i člana Predsjedništva, uz obećanu podršku svih manjih koje danas participiraju u vladi. Najveća smetnja njihovim planovima leži u činjenici da Milorad Dodik ne može biti kandidat ni za jednu funkciju. Ako se ima na umu da je riječ o neprikosnovenom vladaru Srpske već 20 godina, onda je jasno da je u pitanju ozbiljan udarac za ambicije koje se tiču ostanka na vlasti. Dodik sam već decenijama na svojim plećima nosi najveći teret kampanje. Ovaj put mu neće biti zabranjeno da se pojavi na mitinzima i radi na terenu, ali to što se njegovo ime neće naći na glasačkom listiću ostavlja veliku dozu opreza za vladajuću garnituru. U prijevodu, to bi trebalo da bude ohrabrenje za opoziciju. Međutim…

Prije četiri, osam, pa i 12 godina opozicija uoči izbora nije imala velikih unutrašnjih turbulencija i dogovor o zajedničkim kandidatima za pojedinačne funkcije postizan je bez većih tenzija i trzavica. Ovaj put, kad se javila ozbiljna šansa zbog uklanjanja Dodika sa scene, opozicija se posvađala kao nikada dosad, pa je ovih dana ključno političko pitanje u Banjaluci u koliko kolona taj politički blok izlazi na izbore. Kandidatura ambicioznog gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića za predsjednika Republike Srpske bila je već viđena sve dok se tome nije usprotivio SDS ili, preciznije, neki njegovi dijelovi koji smatraju da ta partija, kao državotvorna, kao ona koja je stvarala Republiku Srpsku, mora da ponudi svog kandidata za najvažniju funkciju, a ne da ide u drugi plan na uštrb ambicija „nekog klinca“ (Stanivuković ima tek 33 godine). Na težnje SDS-a i Stanivukovića valja dodati i ambicije nekih manjih stranaka koje takođe nisu u saglasju što sve skupa situaciju u opoziciji ne čini ni blizu idealne.

Zbog opozicionog rašomona u drugom planu trenutno stoji činjenica da će izbori prvi put biti sprovedeni uz pomoć modernih tehnologija. Na svakom biračkom mjestu biće instaliran skener kroz koji će biti provučen svaki listić i tačno prebrojan svaki glas čime bi, u načelu, trebalo da budu spriječene manipulacije i krađe. Upravo opozicija već 20 godina konstantno optužuje vlast za izbornu krađu, ali sada sami sebi stvaraju situaciju u kojoj razjedinjeni teško mogu do trijumfa čak i ako skeneri omoguće pošteno glasanje. Dok kompletna procedura kandidovanja ne bude završena, sve prognoze su, sportskim rječnikom rečeno, neizvjesne. Cinici bi na ovo dodali da će, i kada sva ključna imena kandidata budu objelodanjena, sve postati mnogo neizvjesnije.