Nekom površnom stanovniku današnjeg doba, može se činiti da su crkvene slike – ikone, freske i religiozni mozaici – nešto ukočeno, mrtvo i dosadno. Ipak, sakralna umjetnost ima i svoju tradiciju i svoj smisao i svoju težinu, ali iz pozicije široke publike govoreno, izložba koja već neko vrijeme traje u Beogradu „Svetlost Logosa“ u organizaciji Kulturnog centra Kaleidoskop i pod okriljem UNESCO-a, nešto je uzbudljivo, čak i pomalo inovativno, u odnosu na stare kanone crkvenog ikonopisanja. To je uočio i patrijarh Srpske pravoslavne crkve gospodin Porfirije, koji je otvorio izložbu, rekavši kako je ona „izraz želje da se i u naše vreme, umetničkim stvaranjem kao posebnom vrstom podviga, približimo svetlosti i svetosti Hrista Boga Logosa…“, čime je želio naglasiti kako duhovnost današnjeg vremena, upravo sada, traži onaj umjetnički izraz koji će tu duhovnost učiniti s jedne strane autentično uvjerljivom i s druge strane utemeljenoj na vječnoj potrebi produhovljenog čovjeka – sasvim religiozno rečeno – da svojim podvigom traži Onoga od koga je sve nastalo. Ono što se na prvi pogled uočava na ovoj izložbi nije tek šarenilo različitih stilova crkvenog slikanja (enkaustika, glačano zlato, mozaik, rad u metalu, kombinirana tehnika) niti pak motiva i likova na freskama i mozaicima (današnja odjeća, narodna nošnja, uniforma, mnoštvo figura), nego upravo to da jedan metafizički svijet, preko gotovo prostodušnih ali posvećenih likova, izranja u svoj svojoj punini. Ono što je zaista fascinantno, jest da likovi na slikama nisu tek sveci udaljeni od nas svjetlosnim godinama, već ono što doživljavamo jest da su likovi na slikama u stvari neki od nas, obični ljudi koji su patili i živjeli neki tegoban život od kojeg su onda – trudom za druge, riskiranjem egzistencije, odbacivanjem svjetske slave ili osudom na smrt zbog svoje duhovne lojalnosti – stvorili veliku vrijednost koja se zaista mjeri nadnaravnim aršinom. To je onaj posao tih ljudi, nama sličnih, kako je rekao patrijarh Porfirije koji su „ispovedali i prinosili ličnim životom Hrista, svetlost koja sija u tami i tama je ne može obuzeti“. U tom smislu treba odati priznanje autorima radova, devedesetorici umjetnika iz 12 zemalja, koji nisu tek vješti majstori svog zanata, nego – recimo to tako – generacija sakralnih slikara nove produhovljenosti. Tako na ovoj izložbi posjetilac može osjetiti da je ono što se zove podvig zaista ljudska kategorija, koja, ako ju čovjek zaista živi – sjaji božanskom svjetlošću. Utoliko portreti djeluju dvojako: posjetilac ima dojam da su to likovi seljaka, trudbenika, majki i žena u poslu, a u stvari radi se o likovima ljudi koji su postali sveci. Taj metafizički salto može biti postignut jedino suočavanjem na licu mjesta. Ili kako primjećuje historičar umjetnosti Todor Mitrović, baveći se mističnom snagom sakralne slike: „Portreti svetitelja na ovoj vrsti slike ne rade ništa drugo osim što otvoreno i bez ustezanja gledaju u posmatrača, postavljajući pitanja koja – kako se čini – danas zvuče nepodnošljivije i dragocenije nego ikad…“

Kakva su to pitanja? To svakako nisu pitanja moralne strogosti, nego pitanja životne prisutnosti. Evo primjera iz novozavjetnog pejzaža: U ono rano jutro kada Krista hapse vojnici da ga odvedu pred Pilata, a posle da ga raspnu na krst, Isus je rekao jednom od svojih učenika, Petru, da će ga se on tri puta odreći pred neprijateljskim mnoštvom „pre nego što pijetao kukurikne dva puta“. I to se zaista dogodilo. Kada je Petar shvatio što je uradio, odjednom je u tom metežu, u djeliću sekunde, uhvatio Kristov pogled. Ta dva pogleda su se susrela možda u najdramatičnijem trenutku čitave civilizacije. Ali, Kristov pogled prema Petru koji ga je praktički izdao, nije bio pogled osude, već pogled učitelja koji razumije slabost ljudsku. Takav blag, a ne prijekoran pogled je slomio Petra i on je počeo da plače. U tom pokajničkom plaču nesavršenog čovjeka rodilo se hrišćanstvo koje traje sve do danas. Na isti način blagog pogleda funkcioniraju i ikone na ovoj izložbi: one ne osuđuju nego stvarnim licima ljudi koji su postali sveci, usmjeravaju nas da se sami zapitamo: Što smo mi učinili s vlastitim životom?

U današnjem svijetu površnih informacija i sulude brzine, čini se kao da smo svaku duhovnost ostavili daleko iza sebe, otprilike kao da su nam listovi iz Biblije odletjeli kroz prozor jurećeg automobila, da ih više nikada ne pronađemo. Ali vitalnost duhovnog, odnosno religioznog života upravo je u tome da se on rađa uvijek iznova, iz pepela, na neobičan način i u svojevrsnom čudu stvaranja; u samoći ili u buci, u tamnicama ili u svijetu ogrezlom u materijalističkim atrakcijama. To je ta svjetlost „koja sija u tami i tama je ne može obuzeti“. Kroz izlog Kolarčeve zadužbine u centru Beograda, gdje se ova fantastična izložba održava, gledamo vrevu vanjskog svijeta, ljude koji užurbano promiču i pomišljamo: za bilo što vrijedno potrebno je zastati. Ako film pun nasilja možemo gledati nepomično dva sata, možemo li pred ikonom svetaca stajati bar upola manje vremena? Jer, kako se pita profesor Mitrović: što ako se u pogledu ovih posvećenih ljudi s ikona krije nešto što je složenije i dinamičnije od cjelokupnog medijskog prostora, od svih njegovih zasjenjujućih moći i memorijskih kapaciteta – nešto što je veće i beskonačnije od same kulture, pa čak i od kozmosa?

Da, na ovoj izložbi krije se nešto puno, puno važnije od uobičajenih kategorija kulture i jednog društvenog događaja.