Pero Kvrgić rođen je 4. marta 1927. u Srpskim Moravicama. Otac Milan bio je vlasnik restorana na tadašnjoj željezničkoj stanici gdje je Pero proveo svoje djetinjstvo gledajući nepregledne vlakove i lica. U intervjuu iz 1990. prisjećajući se svog djetinjstva rekao je da je njegov otac bio strašno zabrinut što će s njim biti jer je dane gubio lutajući po šumama i mrzeći školu. U mlađim danima sanjao je o zanimanjima poput pilota, vatrogasca i liječnika. Put k tome započeo je odlaskom u ogulinsku gimnaziju, a u istom gradu upoznao se s tamošnjim kinom gdje je vidio prvi film. Ipak, film mu tada nije bio interesantan kao lutkarsko kazalište. Svijet sanjarenja uskoro će naglo prekinuti dolazak ustaške vlasti koja mu odvodi oca na dan kada je u školi dobio Pavelićevu „spomenicu“. Svojim očima, Pero Kvrgić svjedočio je strašnom odvođenju svoga oca u vagonu s natpisom „pokvarena roba“. Koliko samo jedan vlak može učiniti djetinjstvo sretnim u jednom trenu, a u drugom ga okrutno završiti i ostaviti ožiljke za cijeli život!? Prema riječima slavnoga glumca, tada se prvi put iz očaja napio i u odrazu ogledala promatrao svoje pijane grimase što na neki tužan i bizaran način predstavlja njegove prve glumačke slike. Kasnije će reći da svaka uloga puna ogorčenosti i tuge mu je bila laka upravo zbog tog nemilog događaja. Majka Julijana iz Slovenije, „Mutter Kuraž“ kako ju je zvao, borila se kako je znala i mogla u vremenu nakon što je ostala bez muža. Jedina pobjeda Pere Kvrgića tih dana bila je ona u nogometnoj utakmici protiv Nijemaca koja se igrala tih dana.
Ubrzo će Kvrgić otići u partizane gdje će iskusiti prve umjetničke lekcije i izučavati zanat po kojem ga svi znamo, kao dio kazališne družine i zbora. Kvrgić je prvotno bio član družine „Goran Kovačić“, zatim u Centralnoj kazališnoj družini pri ZAVNOH-u, te potom u onoj „Augusta Cesarca“. S partizanima, kao član Kazališne družine „August Cesarec“, odlazi do Trsta gdje će prvi put vidjeti kazalište i operu „Carmen“.
Nakon rata, Kvrgić je upisao glumačku školu u Zagrebu i od tada će igrati u gotovo 200 kazališnih uloga. Nakon Zemaljske glumačke škole i Dramskog studija u Zagrebu, 1949. postaje član HNK. Kao jedan od suosnivača današnje „Gavelle“, prelazi u tada Zagrebačko dramsko kazalište gdje je radio do 1986. godine. Tamo je pod palicom Branka Gavelle „brusio zanat“, a početna točka bila je uloga poljskog Židova u Krležinom „U logoru“. Od 1986. do mirovine radio je u HNK.
Prva uloga bila je ona Serebrjakova u Čehovljevu „Ujaku Vanji“ 1947. godine. Nezamjenjiv na kazališnim daskama igrao je uloge poput Munuoa, Pometa, Scapina, Mockinpotta (s kojim je Kvrgić znao vući paralele iz svog razdoblja u partizanima), Dona Zane, Sampognette, Perikla i dr. Među nagradama treba izdvojiti onu „Vladimir Nazor“ za životno djelo i „Dubravko Dujšin“. Upravo za Dujšina je Kvrgić rekao da mu je bio jedan od uzora kao mladiću. Godine 2006. predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić odlikovao ga je Redom kneza Branimira s ogrlicom za izniman i dugogodišnji doprinos kulturi Republike Hrvatske, a 2007. godine, dobio je vlastitu zvijezdu u Ulici slavnih na opatijskoj šetnici Slatini. Guinessova knjiga rekorda uvrstila je „Stilske vježbe“ u svoje anale, a zajedno s njom i Peru Kvrgića koji je bio sinonim ove predstave na ovim prostorima. Zanimljivo, u „Stilskim vježbama“ prve godine je s Kvrgićem nastupala Mia Oremović, a nakon toga Lela Margitić. Njezin otac vodio je Primorsko-goransku družinu u partizanima čiji je Kvrgić bio član.
Zbog svog porijekla Kvrgiću je umalo 90-ih bilo zabranjeno igranje u „Stilskim vježbama“, ali do toga srećom nije došlo. Kvrgić je uvijek govorio da treba prihvaćati svaku ulogu, makar i iz solidarnosti prema kolegama, ali ipak svoje ime nije provukao kroz jeftine sapunice. Osim fenomenalnih kazališnih izvedbi u kojima prednjači Držić, Kvrgić se pojavio na TV ekranu u ostvarenjima poput „H-8“, „Tri četrvrtine sunca“, „Dnevnik Očenašeka“. Najugodnija pojava Pere Kvrgića na ekranu jest ona u „Nepokorenom gradu“ gdje odlično glumi čovjeka po kojem je nazvana kazališna družina gdje je započeo karijeru – Augusta Cesarca. Osim glume u svim većim hrvatskim kazališnim skupinama, kazalištima i festivalima („Gavella“, Teatar &TD, ZKM, HNK Split, riječki HKD teatar, dubrovačko Kazalište „Marin Držić“, Komedija, Kerempuh, brijunski Teatar „Ulysses“, Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto i dr.), Kvrgić je pisao kolumne pod nazivom „Stilske vježbe“ koje su izdane kao knjiga 2004. godine. Također, Kvrgić je u sinkronizacijama animiranih filmova davao svoj ugodan glas likovima poput Uče iz „Snjeguljice i sedam patuljaka“ ili poznatog Flokija u filmu „Ne daj se, Floki!“. Kako je prilikom jednog intervjua to usporedio, liječnici liječe tijelo, a glumci dušu, pa stoga valja zaključiti kako je Pero Kvrgić uspio u svom dječačkom naumu i postao vanserijski liječnik za ono što nas čini ljudima – dušu. Jednom je rekao: „Sjećam se da sam uglavnom sanjao vlakove i putovanja. Recimo, ukrcam se u posljednji vagon, vlak krene, a netko je taj vagon otkvačio i ja ostajem na našoj stanici.“ Posljednji vagon, sjećanje na Peru Kvrgića, ostat će srećom zauvijek ovdje jer teško da postoji vlak koji može odvući ono što je ovaj veliki čovjek ostavio iza sebe.
