Razgovor s prof. dr. Zoranom Keserovićem, direktorom Departmana za voćarstvo, vinogradarstvo, hortikulturu i pejzažnu arhitekturu Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu i predsjednikom Društva voćara Vojvodine.

Voćarstvo je daleko najprofitabilnija poljoprivredna grana pogotovo u brdsko planinskim područjima kakva su povratnička područja u Hrvatskoj

Voćarstvo u Srbiji posljednjih godina bilježi uzlaznu putanju na području proizvodnje i izvoza što ilustrira i podatak da je u posljednjih pet godina izvoz voća, povrća i njihovih prerađevina na prvom ili drugom mjestu u strukturi izvoza poljoprivrednih proizvoda.

Takva situacija međutim nije u Hrvatskoj gdje jak uvozni lobi hrvatsko voće stavlja u nelojalnu konkurenciju. Samo lani Hrvatska je uvezla svježeg voća u vrijednosti od 184 milijuna dolara, a izvoz je iznosio tek 26 milijuna dolara. U prvih šest mjeseci ove godine uvezeno je 135 tona nektarina i 59 tona šljive više nego prošle godine. Mandarina je jedino voće u kojem je Hrvatska samodovoljna, jabuka se prošle godine uvezlo 35.000 tona, a proizvelo samo 30.000 tona, ostalog voća uvozi se u prosjeku 90 i 95 posto. O takvoj poljoprivrednoj slici Srbije i Hrvatske razgovarali smo s prof. dr. Zoranom Keserovićem, direktorom Departmana za voćarstvo, vinogradarstvo, hortikulturu i pejzažnu arhitekturu Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu i predsjednikom Društva voćara Vojvodine. Također, posebno smo se osvrnuli na devastirane, uništene i puste povratničke krajeve u Hrvatskoj u kojima postoje objektivni uslovi za razvoj voćarstva a koji praktički nisu nikako iskorišteni.

Unaprijediti tehnologiju proizvodnje

Koliko je usporedivo voćarstvo u Srbiji i Hrvatskoj i gdje je ono dobilo bolju šansu? Koja je država više iskoristila potencijale za razvoj ove poljoprivredne grane?

I u Srbiji i u Hrvatskoj, voćarstvo je šansa poljoprivrede, ali proizvođači moraju na vreme shvatiti, da u surovim tržišnim uslovima stvarnu, objetivnu šansu imaće samo oni koji prihvate savremene tehnologije proizvodnje, a pogotovu standarde kvaliteta (GlobalGAP, Integralna proizvodnja). Ne sme se zaboraviti da se mora voditi računa da proizvodna cena bude što niža i da se poveća udeo plodova ekstra i prve klase. I Srbija i Hrvatska, imaju odlične agroekološke uslove za proizvodnju voća, ali ti uslovi nisu dovoljno iskorišćeni, što govori podatak da se u Srbiji pod voćnjacima nalazi 239.000 ha, što čini 4,68% od ukupne poljoprivredne površine, odnosno 5, 36% obradive površine. Pogotovo je velika šansa Hrvatske u voćarstvu zbog razvoja turizma. Ipak, ako bih uporedio ko je više iskoristio potencijale u voćarstvu, da li Hrvatska ili Srbija, sigurno da je šansu u voćarstvu više iskoristila Srbija, gde je voćarstvo kroz istoriju igralo veoma važnu ulogu u razvoju privrede, kao i u ključnim ekonomskim krizama gde je zahvaljujući baš poljoprivredi, a pre svega voćarstvu, Srbija nailazila na put rešavanja krize. U poslednjih deset godina ako postoji svetla tačka u spoljnotrgovinskoj razmeni sa svetom onda je to izvoz voća i prerađevina od voća, bez obzira na izuzetno teške godine: izmrzavanje, sušu, napad bolesti i štetočina, slabu tehnologiju proizvodnje, neodgovarajuću strukturu sortimenta itd. Prirodni uslovi Srbije, a pogotovu nekih rejona, klima i zemljište, izuzetno su povoljni za gajenje voća.

Voćarstvo u Srbiji jedna je od retkih grana poljoprivrede gde je urađen veliki zaokret u uvođenju novih tehnologija i promeni strukture sortimenta, što je velika zasluga nauke, struke ali i proizvođača koji su prihvatili nove tehnologije. Sama činjenica da je voće jedno od najznačajnijih izvoznih proizvoda govori da bi ovoj grani još trebalo posvetiti daleko veću pažnju, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj.

Domaći proizvođači u Hrvatskoj pod udarom izvana nisu konkurentni na otvorenom tržištu što šteti razvoju domaće proizvodnje. Kakvo je stanje u Srbiji i kako se ona štiti od konkurencije izvana?

Sigurno da će u narednom periodu biti sve teže i proizvođačima u Srbiji i Hrvatskoj jer sa smanjenjem carinskih stopa na uvoz voća, svi oni proizvođači koji ne budu konkurentni na tržištu naćiće  se u veoma teškoj situaciji kao što se desilo sa sitnim farmerima u Sloveniji. Jedina šansa proizvođača jeste da unaprede tehnologiju proizvodnje i povećaju kvalitet voća uz prihvatanje standarda tehnologije kako bi bili konkurentni na tržištu. Pojedinci na tržištu neće moći sami da opstanu zato se moraju udruživati u zadruge, kooperative, kako bi smanjili proizvodnu cenu. I Hrvatska kao i Srbija, ukoliko bi u narednom periodu, uvažile ove činjenice mogle bi da vode bitku sa evropskim proizvođačima jer još uvek nije skupa zemlja i radna snaga, a agroekološki uslovi su bolji. Navešću primer uvođenja novih tehnologija u proizvodnju jabuke u rejonu Fruške gore, gde su podignuti jedni od najsavremenijih zasada na Balkanu i gde kvalitet ne zaostaje za kvalitetom jabuke iz Italije, Austrije ili Francuske, a gde je proizvodna cena niža nego što je u tim zemljama.

Kontraproduktivne poticajne mjere

Što je uzrok visokom vanjskotrgovačkom deficitu Hrvatske?

Mislim da su u sklopu agrarne politike bile kontraproduktivne podsticajne mere, odnosno subvencije koje su davane po hektaru, jer nisu stimulisale savremene tehnologije i kvalitet. Država nije dovoljno uradila na jačanju primarne proizvodnje, na stimulisanju proizvođača da se udružuju u kooperative i zadruge, kao niti na odvojenost primarne proizvodnje od hladnjačara, trgovačkih kuća i prerađivača, a sa druge strane nauka i struka nisu značajnije doprineli unapređenju proizvodnje preko postavljanja demonstacionih ogleda, edukacije…

Kako osigurati preduslove za ostvarivanje kontinuiranih prinosa i povećati udio prve klase u voćarskoj proizvodnji s obzirom da primjerice Hrvatska izvozi samo 60 posto jabuke prve klase, u Evropi je taj standard 90 posto?

Za brže unapređenje voćarstva jedan od vrlo važnih faktora je proizvodnja kvalitetnog sadnog materijala. Dobro je što se u Srbiji krenulo sa podizanjem matičnih baznih zasada za proizvodnju podloga i kalem grančica. U Departmanu za voćarstvo, vinogradarstvo, hortikulturu i pejzašnu arhitekturu dobijen je prvi predosnovni materijal u Srbiji za četiri nove sorte kajsije: NS-4, NS-6, Novosadske kasnocvetne i Novosadske rodne. Takođe su poslate u Holandiju sve ostale sorte voća koje su stvorene u Institutu radi dobijanje predosnovnog materijala, a otkupljeno je i licencno pravo sorte Zlatni delišes-klon Rajnders. Kada je u pitanju kvalitet sadnica mora se preći na proizvodnju sadnica sa prevremenim grančicama i sa visokim kalemljenjem, jer takve sadnice pre prorode i bolje su rodnosti. Na primer u Maloj Remeti uz korišćenje sadnica sa prevremenim grančicama u drugoj godini kod Rajndersa ostvaren je prinos od preko 25 tona/ha.
Standardizovanje tehnologije proizvodnje, odnosno podizanje savremenih intenzivnih zasada sa novim sortimentom podrazumeva izgradnju sistema za navodnjavanje, protivgradnu mrežu i primenu savremenih agro i pomotehničkih mera (uzgojni oblik, rezidba, proređivanje plodova, sprečavanje opadanja plodova), izgradnju savremenih ULO hladnjača, kao i primenu mehanizacije u voćarstvu.

Poznato je da se na otvorenom tržištu ne može živjeti od 200 stabala breskvi ili od hektar ili dva šljiva. Pred ulazak u EU Hrvatska ima samo 21.000 hektara voćnjaka. Što se može poduzeti u takvoj situaciji, da bi se ta proizvodnja za koju postoje preduslovi pokrenula i razvijala?

Potrebno je intenzivirati proizvodnju, odnosno podizati zasade sa kvalitetnim sadnim materijalom-knip sadnicama, povećati broj biljaka po ha, recimo kod jabuke od 3.900-4.500 voćaka po ha. Na taj način bi se povećao prinos po jedinici površine i što pre vratila uložena sredstva.

Od malina milijarda eura

Srbija izvozi tek 12 posto svježeg i suhovog voća i povrća, dok je izvoz prerađevina 88 posto. Slična situacija je i u Hrvatskoj. Kako u toj strukturi izvoza poboljšati položaj svježeg i suhog voća?

Izgradnjom ULO hladnjača, sa savremenim kalibratorima i ambalažom gde bi bilo upakovano kvalitetno voće. Izgraditi poverenje kod kupaca gde će se voditi računa o kvalitetu, a zatim uz neophodan i jak marketing polako osvajati tržišta. Najbolji preduslov za dobar i uspešan marketing jeste kvalitetan proizvod.

Srbija je jedna od najvećih proizvođača malina u svijetu i godišnje ostvari od 80 do 100 milijuna dolara. S druge strane u Hrvatskoj je ta kultura potpuno zanemarena o čemu svjedoči podatak da je nekada postojalo 100 hektara malina, a danas samo nekoliko hektara.

Srbija je za deset godina samo od izvoza maline zaradila oko milijardu evra. Od maline živi između 75.000 i 80.000 domaćinstava. Ova proizvodnja angažuje dosta radne snage što je od velikog značaja za rešavanje socijalno ekonomskih problema pogotovu u nerazvijenijim područjima. Mislim da Hrvatska nije iskoristila šansu kod ove voćne vrste, pogotovu u rejonima gde su kisela zemljišta i gde je visoka relativna vlažnost.

Koje su još voćne kulture zanemarene na našim prostorima, a imaju odlične klimatske i geografske preduslove, a tražene su na evropskom tržištu? Zbog čega smo ih zaboravili?

Sigurno da Hrvatska ima i dalje šansu u proizvodnji jabuke, kruške, kajsije, breskve, ranih sorti šljiva, leske, trešnje, krupnoplodnih sorti višanja i leske.

Što može Hrvatska da nauči od Srbije i obrnuto?

Mislim da je Hrvatska dosta uradila na razvoju vinogradarstva, vinarstva, vinskog turizma, na uvođenju novih tehnologija u proizvodnji sadnog materijala, a da je Srbija na polju voćarstva uradila dosta više, pogotovu na uvođenju novih tehnologija i organizaciji proizvođača u kooperative, koje imaju svoje hladnjače za razliku od stanja u Hrvatskoj gde su hladnjačari jabuka odvojeni od primarnih proizvođača, a to nije dobro.

Udruživanje u zadruge

Iako je u Srbiji visok postotak voćarskog sektora u strukturi poljoprivredne proizvodnje i izvoza u Hrvatskoj to nije slučaj, a na povratničkim područjima koji su inače pogodni za tu vrstu proizvodnje nije niti pogotovo. U poslijeratnom, povratničkom vremenu stanovništvo se uglavnom opredjeljuje za stočarstvo, i to ovčarstvo, govedarstvo i to u sistemu «krava-tele», ponešto kozarstvo, ali je voćarstvo uglavnom mrtvo. Nekadašnji voćnjaci prerasli su u šipražje i šume, mladih voćnjaka skoro da i nema. Koji je Vaš pogled na tu pesimističnu situaciju s obzirom da su povratnička prostranstva ispunjena blagim brežuljkastim terenima pogodnima za voćarstvo?

Nijedna poljoprivredna grana ne može doneti toliku zaradu kao voćarstvo, pogotovu u brdsko planinskim područjima. To je jedna od najproduktivnijih poljoprivrednih grana koja višestruko nadmašuje rentabilnost drugih poljoprivrednih djelatnosti. Za ta područja jedina šansa je intenzivna poljoprivreda: intenzivno stočarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo, povrtlarstvo, lekovito bilje, proizvodnja voća i povrća u zatvorenom prostoru i dr. Jedino tako je moguće oživeti ta područja, uz izgradnju prerađivačkih kapaciteta i uz to razvoj etno-turizma. Od pre dvadeset godina sećam se velikih zasada jabuke pogotovu u Zapadnoj Slavoniji, šljiva na Baniji i Kordunu, uz veliki trud i pomoć države to je moguće i sada.

Kako ohrabriti ljude da krenu u voćarstvo što za većinu njih predstavlja neizvjesni, dugoročan plan i dalek put s obzirom da prihode od te proizvodnje mogu ostvariti tek za nekoliko godina dok od ovčarstva prihod brzo dođe, već za nekoliko mjeseci?

Postavljanje demonstracionih-pilot ogleda kako bi se ljudi uverili da se može živeti od te proizvodnje, i na taj način vratilo poverenje proizvođača u tu proizvodnju.

Koje su mjere od strane države i mjerodavnih potrebne da bi se pokrenuo voćarski sektor na tim neopravdano zapuštenim prostranstvima i što je sve potrebno da bi se dosegao maksimum te proizvodnje i razina njene neophodne kvalitete?

Potrebno je finansiranje studija gde bi ekspertski timovi na osnovu agroekoloških uslova odredili koje voćne vrste i sorte kao i tehnologiju proizvodnje treba primeniti, a zatim finansiranje pilot ogleda kao što je to uradio Pokrajinski sekretarijat za poljoprivredu Vojvodine. Za ta područja potrebno je izdvajanje većih subvencija i podsticaja uz uvođenje i stimulisanje integralne i organske proizvodnje.

Koje su kulture i sorte pogodne za uzgoj na povratničkim područjima na osnovu zemljišnih i klimatskih karakteristika Zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like i Dalmacije?

Sigurno jabučaste, koštičave, jezgraste i jagodaste voćne vrste, a koje podloge, vrste, sorte preporuka bi se dala na osnovu detaljne analize agro-ekoloških uslova.

Koje su najčešće greške početnika u voćarstvu?

Nekvalitetna priprema zemljišta, loš sadni materijal, loše formirani uzgojni oblici, nekvalitetna rezidba, a najčešći problem jeste problemi sa zaštitom od bolesti i štetočina.

U današnje vrijeme većinom se potencira okrupnjavanje zemljišnih površina da li je to potrebno i u svijetu voćarstva s obzirom da na područjima povratka uglavnom prevladavaju usitnjene parcele?

Moguće je proizvodnju voća organizovati i na manjim posedima, ali onda mora postojati zadruga i najbolje je kada je formiraju sami proizvođači na ekonomskoj osnovi. Na primer u jednoj od najrazvijenijih regija u Južnom Tirolu proizvodnja jabuka kreće se oko 2,9 ha po proizvođaču, ali su oni svi udruženi u kooperative.