Bilo je u prošlosti spomena o ljudima porijeklom s ovih prostora koji su dobili Nobelovu nagradu, ali samo jedna se računa – ona koja je 1961. dodijeljena književniku Ivi Andriću. Od tada je prošlo okruglo 60 godina, ali za sjećanje na ovog pisca vrijeme ne igra naročitu ulogu. Andrića svaka nova generacija čita s nesmanjenim uzbuđenjem i dalje. On je literarni svjedok i suputnik Balkana u svako doba, a njegova magična moć pripovijedanja predstavlja neupitni kamen temeljac svake prvorazredne književnosti. O njemu se neprestano govori na književnim kružocima i on je stalno aktualan. O njemu se iznova ponavlja jedna velika istina, vrijedna Nobelove nagrade, koja govori zašto volimo njegove romane i pripovijetke: „Njegova maestralnost u iznijansiranom slikanju života malog, običnog čovjeka u teškim vremenima, zapravo je umijeće pronicanja u najdublje tajne ljudske duše“ – kako je na primjer spomenuto ovih dana u Beogradu, na skupu posvećenom Andriću.

U svijetu se godišnje objavi oko 60 novih izdanja Andrićevih knjiga, što govori o tome koliko je Andrićeva književnost neprestano tu među nama i koliko, iz nekih tamnih dubina ljudske mudrosti, Andrić stalno kuca na vrata naše duše i uma. Andrića nikada nije zanimala, niti neka partikularna ideologija, ni opća ideja spasiteljskog tipa, već preko pisanja rad za opće dobro, kolikogod to patetično zvučalo. Uostalom to je Andrić izjavio i u Oslu, 1961. godine na dodjeli Nobelove nagrade, rekavši u svečanom govoru kako dolazi iz „male zemlje među svjetovima”, s burnom i teškom prošlosti i velikim žrtvama, koja usprkos svemu, nastojanjima na planu književnosti i kulture „želi nadomjestiti sve ono što joj je historija uskratila, dajući time svoj prilog svjetskoj baštini.“ Govorio je tada pred cijelim svijetom o priči koja treba da „produži iluziju života i trajanja i da pomogne čovjeku da se nađe i snađe“. O pričanju pripovjedača koji govori u ime svih koji nisu uspjeli da ispričaju svoju priču. O onome što pripovjedač „priča samom sebi” da bi odagnao strah, kao i o pričanju koje objašnjava sve naše nedoumice i nerazumijevanja, neučinjeno i pogrešno urađeno. O usmenim i pisanim pričanjima u kojima je „sadržana prava historija čovječanstva“ i o tankoj liniji između prošlosti i sadašnjosti. Taj Andrićev literarni humanizam bio je na Balkanu neprestano razapinjan i uvijek je bilo sporova da li je Andrić „naš“, „vaš“ ili „njihov“ pisac. Bilo je i uvrijeđenih među Hrvatima, Srbima i drugima, vezano za osjetljive balkanske teme kojima se on bavio, ali Andrić je bio samo briljantni kroničar svih naših muka, nada, iluzija i patnji. Zato i onda kada je pisao o zulumima, nesreći i nasilju, pisao je s onom njegovom karakterističnom sjetom, koja je tiho strujala ispod njegovih sudbinsko tugaljivih rečenica. Andrić je bio, kako su o njemu često govorili, neka vrsta antropološkog pesimiste, „skloniji ideji da se stvari neće bitno promijeniti nabolje, nego da će uvijek i u svim vremenima, u različitim oblicima postojati iste sile pod kojima mi i danas živimo i pod kojima su ljudi oduvijek živjeli i s kojima ćemo se neprestano boriti.“

Taj „Tolstoj s Balkana“ bio je porijeklom Hrvat iz Bosne i Hercegovine, koji je projugoslavenski simpatizirao „Mladu Bosnu“, Gavrila Principa i drugove. U svojoj spisateljskoj orijentaciji javno je izjavljivao da pripada srpskoj književnosti, ali je neprestano naglašavao da na ovom komadiću nesretne zemlje pisac uvijek mora preispitivati „prokletstvo porijekla“ i vlastitu poziciju svojevrsnog taoca u tamnici historije. „Od sebe se ne može ozdraviti“, kazao je na jednom mjestu Andrić. Upravo zato on je u svojim knjigama, to naglašavaju mnogi teoretičari njegovog djela, dao glas svim ljudima s Balkana, i dobrima i lošima, koji su vjekovima bili pogaženi ili prešućeni. Zato milijuni ljudi vole njegove „Na Drini ćuprija“, „Travničku hroniku“, „Prokletu avliju“ i na desetine njegovih priča, jer osim veličanstvenosti pripovijedanja, preko svih tih slikovitih junaka i dramatičnih događaja, osjećaju kako u njima struji Andrićeva temeljna ljekovita misao: „Pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničem ako na jedan ili na drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti.“