Kad čovjek ostane bez zavičaja, kada zavičaj iz njega bude istrgnut, ne preostaje mu ništa drugo nego da osjeća neku vrstu čežnje i sjećanja. Kad pisac ostane bez zavičaja, kad iz njega bude istrgnut, onda mu je zavičaj inspiracija, vječiti san koji ga prati kud god pošao.

Tanja Stupar Trifunović često piše o Dalmaciji, o rodnom Zadru, moru, borovim iglicama, kamenu i zmijama ispod njega. Tanja priznaje da kada piše, njen zavičaj često progovori iz nje, nije primaran u tekstovima, ali ima značajnu ulogu. U Zadru je provela djetinjstvo i ono joj je nepresušan izvor maštanja i razmišljanja.

„Djetinjstvo je period života koji u nas utiskuje najjače utiske. Živimo pomalo obilježeni svijetom onih prvih djetinjih iluzija i maštanja i djetinjstvo nas jednim dijelom određuje i opredjeljuje ka kasnijim životnim putevima. U meni rodni Zadar, u kome sam provela jedan lijep dio života, budi uspomene i čežnje. Kao da je u Zadru ostao dio mene, isto tako, dok pišem, Zadar nesvjesno izlazi iz mene“, govori o emotivnim vezama sa zavičajem Tanja Stupar Trifunović, po mnogima pjesnikinja i romansijerka koja riječima veze, ali i šiba i navodi na razmišljanje dublje i snažnije od svojih savremenika.

Njene knjige danas se izdaju i štampaju i u Hrvatskoj i Srbiji, ali i u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su duboke temelje i teško dostižne visine postavili Andrić, Šantić, Dučić, Kočić ili Meša Selimović. Tanja je shvatila težinu i ozbiljnost književnog stvaralaštva i znalački je zaorala svoje brazde.

Pisci iz bivše Jugoslavije su u prednosti

Na pitanje o objavljivanju knjiga u Hrvatskoj, ali i u drugim republikama bivše Jugoslavije, Stupar Trifunović ističe prednost koju pisci na ovim prostorima imaju, jer govore jezicima koji su međusobno razumljivi i nisu im potrebni prevodioci pa se regionalni autori objavljuju u svim republikama bivše Jugoslavije.

„Tako i meni knjige izlaze i u Hrvatskoj. To mi je veoma značajno, jer sam rođena u Hrvatskoj i u većini mojih knjiga se makar dio radnje odvija u tim predjelima i sasvim je logično da mi knjige izlaze tamo, ali i u drugim republikama. Bivša Jugoslavija je kulturološki prostor kojim sam obilježena, kao i činjenicom da mi se život odvijao i odvija između Hrvatske u kojoj sam rođena i u koju su se vratili moji roditelji i Bosne i Hercegovine, odnosno Banjaluke u kojoj živim već više od dvadeset godina“.

Ljudi, a pogotovo pisci, koji su pomjereni iz svoga zavičaja, taj minus, prema njenim riječima, mogu pretvoriti u plus, tako što stalno tragaju i istražuju, imaju dodatni pogled na sve oko njih. Jednostavno u svojim stihovima ili prozi traže ta mjesta odakle su otišli i traže jedan širi i drugačiji koncept zavičajnosti koji nadilazi samo mjesto.

Na metaforičko pitanje da li su njena djela pupčana vrpca sa zavičajem, bez i jedne sekunde Tanja pozitivno klim glavom i prisjeća se i roditelja i svih predaka.

„Sva moja porodica je rodom iz Dalmacije, i roditelji i babe i djedovi i pradjedovi i svi preci. To opravdava prisustvo zavičaja u mojim radovima, to naravno nisu primarne teme, ali ne želim pobjeći od te činjenice koja na neki način donosi višak te osjećajnosti za morske predjele, taj ambijent, njegov duh, dobre i loše strane“, navodi Tanja Stupar Trifunović.

Priznaje da je, uprkos svim teškim iskustvima, kod nje pobijedila ljubav prema zavičaju, pa je njeno pisanje nešto poput mosta kojim pokušava povezati mjesto porijekla i mjesto sadašnjeg života.

Milijana Bojić, koleginica i poštovalac djela Tanje Stupar Trifunović, često se nalazi u ulozi voditelja njenih književnih nastupa, moderatora razgovora sa publikom, savjetnika ili kritičara. Milijana priznaje da je počastvovana time što promoviše Tanjine knjige, tvrdi da je privilegovana jer ih je iščitala prije mnogih drugih.

„Njene knjige se čitaju širom bivše države i u Hrvatskoj i u Sarajevu i u Srbiji. Tanja je popularan pisac, vjerovatno najznačajniji i trenutno najbolji pisac u Republici Srpskoj. Sama činjenica da su joj djela prevođena na desetak jezika, te da su njene nagrade daleko šire od našeg područja dovoljno govori. Ali za mene je veoma značajno i to što je Tanja odlična koleginica i sa njom je zaista prelijepo sarađivati“, ističe Milijana Bojić.

Kad pisac zasmeta režimu, kao da je dobio nagradu

Danilo Karapetrović, poznati pisac u ovim krajevima, upitao je na nedavnoj promociji Tanju Stupar Trifunović da li je javnosti sve rekla u vezi događaja iz ljeta 2018. godine, kada je čudnom odlukom organizatora izbačena iz programa „Kočićevog zbora“. Želio je da čuje njen komentar, jer, kako kaže, mnogo je insinuacija zašto je pjesma „Razmnožavanje domaćih životinja“ zasmetala organizatorima. Ustvari, kome je zasmetala, organizatorima, gradskim vlastima, nekome od moćnika… I kako je moguće da oštro pero zasmeta nekome na manifestaciji na kojoj se odaje počast najoštrijim među piscima, velikom Petru Kočiću…

„Zanimljivo je da ni do današnjeg dana nisam dobila nikakvo obavještenje niti obrazloženje zašto sam izbačena iz programa ‘Kočićevog zbora’. Ne znam da li im je zasmetao naziv pjesme. Kome je zasmetalo? Tadašnjem gradonačelniku ili načelniku za kulturu ili pak nekom trećem, ne znam. Ali znam da nosim tu neprijatnost jer mi se to desilo jedino u gradu u kojem živim i da sam razočarana odnosom mojih kolega koji nisu ni pomišljali da se solidarišu i koji su nastupali baš kao da im kolegica bez ikakvog objašnjenja nije uklonjena iz programa“, odgovorila je Tanja Stupar Trifunović.

Paradoks je još veći ako se prisjetimo Kočićevih junaka, koji su se suprotstavljali tadašnjem režimu, vlastodršcima, lomljenju kičme i neslobodi. „Razmnožavanje domaćih životinja“ je veoma jaka i duboka pjesma sa snažnom porukom protiv nasilja, rata i ljudskih gluposti, kojoj je mjesto upravo na Kočićevim danima.

Tanja priznaje da se u svojim djelima često dotiče još jednog paradoksa, da je dvadeset i više godina nakon posljednjeg rata, nasilje ostalo u velikoj mjeri među nama, nije iščezlo.

„Pogotovo u izbornim godinama naslušamo se ratne retorike, prijetnji, opasnih izjava koje snažno uzdrmaju i mir, ali i mozak normalnog čovjeka. Pogotovo onih generacija koje su to sve preživjele, koje su opterećene traumama ratnog iskustva. Zar se predizborne kampanje i preko dvadeset godina kasnije moraju baviti ratovima umjesto budućnošću i normalizacijom života“, zapitala se Tanja Stupar Trifunović na ugodnom razgovoru sa ljubitejima književnosti u Gradišci.

Opstanak kulture i ljudi na ovim prostorima

Ratovi nisu jedine nesreće koje su neprijatelji kulturi, uništavaju je, ograničavaju ili ugnjetavaju. Suočena sa vještim navođenjem moderatorke Milijane Bojić na ovu temu, Tanja je, kao po običaju, bila bez dlake na jeziku.

„Ilustrativno, korona je dobar pokazatelj. Uvode se mjere, ukidaju se mjere, ali u jednom trenutku prestaju se pominjati i kulturne institucije i u tom vakuumu novih informacija u jednom trenutku najstrože mjere ostaju za kulturne institucije. Ustvari ‘oni’ su zaboravili na kulturu, zaboravili da postoji kultura“, rekla je Stupar Trifunović.

Dodala je da su narodi koji ulažu u kulturu i podržavaju je veliki narodi i oni opstaju. Na drugoj strani, narodi u kojima se kultura zaboravlja su siromašni, iz takvih zemalja ljudi bježe i siromaštvo se reprodukuje u nedogled.

„Ulaganje u kulturu nije skupo, skupo je neulaganje u kulturu, jer ono proizvodi siromašnu budućnost i manjak budućnosti što upravo vidimo na ovim prostorima iz kojih bježe mladi. Oni ne žele biti taoci jednih te istih priča zaglavljenih u prošlosti i sa manjkom vizije i života. Ljudi bježe iz zemalja bez budućnosti. Tu ostaju samo prazne teritorije za koje su godinama prije ginuli i jedni i drugi, a sada ih je osvojila pustoš.“

Tanja Stupar Trifunović konstantuje da je nebriga prema kulturi još jedan od načina kako ubrazano gubimo i osiromašujemo svoj zavičaj.

Ko je Tanja Stupar Trifunović?

Tanja Stupar Trifunović je rođena 1977. u Zadru. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Banjaluci. Do sada je objavila pet pjesničkih knjiga, knjigu priča i roman. Radovi su joj prevođeni na engleski, njemački, poljski, slovenački, makedonski, češki, danski i francuski jezik.

Njena knjiga „O čemu misle varvari, dok doručkuju“ nagrađena je nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u 2007/8. godini i bila je u užem izboru za književnu nagradu za Istočnu i Jugoistočnu Evropu (CEE Literature Award). Knjiga poezije „Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću“ nagrađena je književnom nagradom „Fra Grgo Martić“ za najbolju knjigu poezije 2009. godine.

Roman „Satovi u majčinoj sobi” nagrađen je nagradom Evropske unije za književnost (EUPL) i objavljen u prevodu na nekoliko evropskih jezika. Za knjigu pjesama „Razmnožavanje domaćih životinja” 2018. godine dobila je Nagradu „Milica Stojadinović Srpkinja“, za najbolju knjigu poezije ženskog autora pisanu na srpskom jeziku i Nagradu „Risto Ratković” za najbolju knjigu poezije na s/b/h/cg jeziku. Roman „Otkako sam kupila labuda” nagrađen je Vitalovom nagradom „Zlatni suncokret” za najbolju knjigu objavljenu na srpskom jeziku u 2019.

Zastupljena je u više antologija i izbora poezije i proze, u zemlji i inostranstvu. Urednica je časopisa za književnost, umjetnost i kulturu „Putevi” u Banjoj Luci, u kojoj živi. Radi u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci Republike Srpske.

 

*Ovaj tekst je nastao u sklopu projekta „Živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih“ koji je podržao Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije