Historičari kažu da je to bio jedan od najgore organiziranih atentata u povijesti. Bilo je sedam atentatora raspoređenih uz sarajevsku rijeku Miljacku, uzduž šetališta, Appelovog keja, kojim je tog 28. juna 1914. godine trebala proći kolona automobila, s austrougarskim nadvojvodom Ferdinandom i njegovom ženom Sofijom. Prvi atentator se uplašio, nije uopće pucao i pobjegao. Drugi je bacio bombu, ali ona je eksplodirala pored nadvojvodinog otvorenog automobila i ranila tek vozača. Ostali, vidjevši da je stvar očito propala, otišli su i izgubili se u masi. Sedmi atentator, Gavrilo Princip, mislio je to isto i otišao u neku aščinicu da pojede burek. A onda se dogodila slučajnost koja je promijenila tok povijesti. Nadvojvodin automobil, greškom, skrenuo je s unaprijed utvrđene rute i ušao baš u tu usku uličicu i banuo pred Principa koji je upravo izlazio iz restorana. Princip, iznenađen, automatski poteže revolver i ne gađa baš najbolje. Jednim hicem pogađa nadvojvodu Ferdinanda, nigdje drugdje nego u žilu kucavicu na vratu i na mjestu ga ubija, a drugim, namijenjenom austrougarskom vojnom zapovjedniku Bosne i Hercegovine, Oskaru Potioreku, ubija potpuno slučajno vojvotkinju Sofiju.
Učesnici atentata bili su uglavnom maloljetnici i sama priprema prolazila je vijugavim putevima hirovite strasti tinejdžera: od njihove romantične i plamteće samosvijesti o plemenitom žrtvovanju za oslobođenje Bosne i Hercegovine od strane okupacije, do sumnje u noći pred atentat, da li ga treba izvršiti ili ipak otkazati.
Onaj tko je bio dobro organiziran bila je srpska tajna organizacija „Crna ruka – ujedinjenje ili smrt“, koja je atentatorima pribavila oružje i koja se zalagala za srpske maksimalističke ciljeve u Bosni i Hercegovini, ali uzroci atentata, motivi učesnika i onih koji su posredno u njega bili upleteni, bili su kompleksni kao što je to uvijek u historiji. Organizacija „Crna ruka“ zalagala se za ujedinjenje svih Srba, uglavnom nasilnim sredstvima, ali, prema riječima znamenitog srpskog historičara, pisca i političara, Slobodana Jovanovića, službenom Beogradu taj atentat nikako nije išao na ruku. Predsjednik vlade Nikola Pašić u to vrijeme je izjavio kako Srbiji, iznurenoj u dva Balkanska rata, „treba bar 25 godina mira“. Ratobornim vojnim krugovima u Beču sarajevski atentat došao je kao naručen, jer su barem jednu deceniju glasno lupali šakom po stolu da „Srbiju treba uništiti jednom zauvijek“, premda, ironično, prestolonasljednik Ferdinand se zalagao za umjerenu politiku prema „srpskom pitanju“ na Balkanu. Njemačka se solidarizirala s Austro-Ugarskom i najavila da će zbog atentata ići u rat. Francuska je imala obrambeni ugovor sa Srbijom, Italija se kolebala, a Velika Britanija je tjedan dana prije izbijanja Prvog svjetskog rata izjavila da će ostati neutralna, a ipak je u taj rat ušla. Ruski car Nikolaj II, koji je bio rođeni bratić njemačkog cara Vilhelma II, uvjeravao je svog bliskog rođaka da se pokušaju nekako dogovoriti, ali nije išlo.
Ratobornim vojnim krugovima u Beču sarajevski atentat došao je kao naručen, jer su barem jednu deceniju glasno lupali šakom po stolu da „Srbiju treba uništiti jednom zauvijek“, premda, ironično, prestolonasljednik Ferdinand se zalagao za umjerenu politiku prema „srpskom pitanju“ na Balkanu
Kakvi su bili stavovi atentatora, okupljenih u organizaciju simboličkog i znakovitog imena „Mlada Bosna“? Na sudu, oni su se listom izjašnjavali Srbo-Hrvatima, a među njima je bilo anarhista, Muslimana, tradicionalnih Srba, projugoslavenski orijentiranih socijalista i unitarista različitog porijekla. Istina je da je atentat održan 28. juna na Vidovdan, veliki srpski praznik posvećen boju na Kosovu, ali optuživati Gavrila Principa i drugove za velikosrpski nacionalizam pretjerano je, jer su mnoga stoljeća razni slavenski narodi, čak i stranci, doživljavali Vidovdan kao simbol borbe slavenske braće protiv Turaka, kao što su ovim činom „tiranoubistva“, kako su učesnici nazvali atentat na Ferdinanda, oni željeli osloboditi, osim Srba, tu istu braću od stranog zavojevača.
Interesantno je tako, da su mjesec dana prije atentata zavjerenici skupljali na primjer humanitarnu pomoć za jednu hrvatsku školu u Istri. „Ja sam jugoslavenski nacionalist koji teži za ujedinjenjem svih Jugoslavena, i nije me briga kakva će biti država, samo da bude slobodna od Austrije. Predlažem da me zakucate za krst i živog spalite. Moje tijelo koje gori će biti baklja, koja će da osvijetli put mojim ljudima do slobode“, uzviknuo je Princip na suđenju. Što god tko mislio, Mladobosanci su se zaista borili za oslobađanje svih južnih Slavena od strane dominacije. Za što se tada borila Evropa? Najtragičnije od svega jest što su ti pucnji u Sarajevu 28. juna 1914. godine, razotkrili sav međusobni animozitet velikih evropskih sila (zbog toga se ne bez razloga kaže da bi Velikog rata bilo i bez atentata u Sarajevu). Velike sile i njihovi državnici, ti „spavači“, kako ih naziva engleski povjesničar Christopher Clark, ne samo da nisu bili u stanju diplomatski neutralizirati posljedice jednog atentata (kakvih je u Evropi protiv raznih vlastodržaca u to vrijeme bilo sijaset), nego su složno pokrenuli lavinu Prvog svjetskog rata. Rata, u kojem ne samo što su stradali milijuni ljudi, nego su posljedice tog rata, kako kaže nizozemski povjesničar Geert Mak, kreirale evropsku povijest i sudbine svih nas do dana današnjeg.