Sela u dalmatinskoj zagori, a posebno ona u kojima većinski žive Srbi, iz dana u dan sve su praznija. Jedino kada ta mjesta živnu i kada se popune žamorom ljudskih glasova je ljetno doba. Za razliku od mjesta na obali, ova sela ne posjećuju stranci koji u Hrvatskoj provode godišnje odmore i uživaju u moru, suncu i znamenitostima. U ova sela dolaze oni koji su u njima rođeni ili iz njih vuku korijene.

Mokro Polje selo je nedaleko od Knina koje pripada Općini Ervenik. Po popisu stanovništva iz 1991. brojalo je preko 800 stanovnika, a prema zadnjem 227 stanovnika. Danas je i taj broj puno manji. Mokro Polje je veliko selo, a najveću površinu simbolično zauzima seosko polje. Zaseoci su prilično raštrkani i udaljeni jedni od drugih što još više povećava osjećaj širokog prostranstva i praznine.

Kroz selo protječe rijeka Zrmanja, jedna od najčišćih i najhladnijih krških rijeka. A mještanima je njihova Zrmanja vrjednija od cijelog mora i u njoj ljeti pronalaze spas od paklenih vrućina karakterističnih za dalmatinsko zaleđe.

Upravo na obali Zrmanje, u želji da otkrijemo kako ovo mjesto ljeti živi i tko ga tada posjećuje, susrećemo jednu veselu grupu mladih ljudi koji uživaju u druženju i kupanju. Vito iz Zagreba i Taneo iz Lyona u Francuskoj bratići su kojima je djed iz Mokrog Polja. Sari je, također, djed porijeklom iz sela te i ona zajedno s roditeljima i bratom svako ljeto tu dolazi. Lazar živi u Mokrom Polju, kao i Marijini roditelji, dok ona studira u Zagrebu.

Na opću žalost svih mještana Mokrog Polja i okolnih sela, kao i svih onih koji ovo mjesto posjećuju ljeti, ove godine, zbog pandemije koronavirusa, nisu održani tradicionalni Mokropoljski susreti. Mokropoljski susreti su tradicionalna seoska manifestacija koja se održava posljednje nedjelje u julu i prepoznatljiva je po nadaleko poznatoj utrci magaradi kao i skakanju u mješini, balotanju te brojnim drugim tradicionalnim disciplinama. Ovim mladima je ovogodišnje odgađanje manifestacije posebno teško palo jer je to glavni društveni, kulturni i zabavni događaj ljeta. Zagrepčanin Vito nije propustio priliku da nam se pohvali kako je jedne godine upravo on, jašući na magarcu, odnio pobjedu u utrci, što je poseban prestiž i čast.

Tradicija obilaska djedovog kraja

Sara, Vito i Taneo dolaze u Mokro Polje svako ljeto i to je postala neizostavna tradicija. „Iako dolazim samo jedanput godišnje, kada ne bih došla osjećala bih prazninu, kao da nešto važno nisam ispunila te godine. Dolazak ovdje postala je tradicija. Kao što svake godine slavimo Božić i Uskrs, tako i određeni dio godine dolazimo u Mokro Polje i taj period je kao neki blagdan“, pojašnjava nam Sara koja je ljubav prema ovom kraju naslijedila od svog pokojnog djeda. „Od njega smo puno naučili o Mokrom Polju i on je bio taj kojemu je bilo u cilju da nastavimo tu dolaziti i nakon njegove smrti. Vjerujem da bi mu bilo drago da zna da i dalje dolazimo i da smo sentimentalno povezani s ovim krajem“, kaže nam Sara. Osim što je ovo selo dio njezinog identiteta, Sara kroz smijeh dodaje kako Mokro Polje za nju označava i potpunu promjenu identiteta. „Kada prođem tablu s natpisom Mokro Polje, ulazim u potpuno drugu dimenziju. Ovdje je atmosfera puno opuštenija. Svake godine se okupi poznato društvo, a usput uvijek upoznam i nekog novog. Ovdje svi problemi na neko vrijeme nestaju“, zaključuje Sara, a posebno ističe kako joj veliko olakšanje predstavlja to što nema na svim mjestima u selu mobilnog signala te to dodatno pridonosi odmoru od civilizacije.

U Mokrom Polju ljeti rađaju se brojne ljubavi i stvaraju doživotna prijateljstva. Sara i Marija su se baš tu upoznale i postale nerazdvojne prijateljice. Na naše pitanje da li joj fali Zagreb, Marija odlučno odgovara: „Sad kad je Sara došla, više ne fali“. Ona se, kada je imala 11 godina, vratila s roditeljima iz Srbije u Hrvatsku. U Mokrom Polju živjela je tri godine te nakon toga upisala srednju školu, a zatim i fakultet u Zagrebu. Kada je pitaju odakle je, kaže kako ne zna odgovor na to pitanje. Ta situacija poznata je mnogim mladim ljudima koji su zbog rata ili radi školovanja i potrage za boljim životom bili primorani mijenjati životnu sredinu. Marija kaže kako roditelje rijetko posjećuje jer je javni prijevoz između Knina i Zagreba drastično smanjen. „Zadnji autobus iz Knina za Zagreb polazi u 14:30 sati, tako da je dolazak kući samo na vikend nepraktičan“, pojašnjava Marija. Ove godine je zbog aktualne pandemije provela više od mjesec dana u selu i u međuvremenu dočekivala i ispraćala prijatelje koji su tu dolazili.

Mnogo novih života, ali jedan zavičaj

U selu su svake godine ipak najbrojniji posjetitelji iz Srbije jer upravo tamo živi najveći broj stanovništva izbjeglog za vrijeme Oluje. Iako su u Srbiji izgradili novi život, svi se uvijek rado vraćaju u svoj kraj. Zbog koronakrize, velik broj njih odlučio je preskočiti ovogodišnji dolazak jer su se epidemiološke mjere iz dana u dan mijenjale i cijela situacija je bila prilično neizvjesna. I naši sugovornici, koji su ovo ljeto uspjeli doći, ostali su znatno kraće nego što uobičajeno čine. Taneo nam razočarano govori kako u selu ostaje još samo tri dana i onda se vraća u Francusku. Iako je tamo rođen, ističe kako je prvi jezik koji je naučio bio hrvatski i još uvijek ga perfektno govori. Djed koji je živio u Mokrom Polju je preminuo, ali Taneo sa svojom obitelji i dalje svako ljeto tu dolazi.

Iako u selu nema nikakvih sadržaja ni događanja, ova ekipa ističe kako njima u selu sve predstavlja događaj. Navečer se okupe u centru sela te igraju balote, pikado, nogomet i uvijek smisle nešto kako bi se zabavili. A ono najvažnije je to što imaju jedni druge i to je samo po sebi već dovoljno za zabavu.

Dok razgovaramo na obali Zrmanje, dio ekipe već loži vatru i priprema roštilj jer smatranju da je odlazak kući na ručak gubljenje vremena. Ove godine svi puno kraće ostaju i treba iskoristiti svaki trenutak za kupanje i druženje. Iako ponekad odu na more, ono im previše ne nedostaje jer je puno veći doživljaj kupanje u Zrmanji. To i ne čudi toliko uzimajući u obzir sve čari koje ova rijeka pruža. Na plaži nema pretjerane gužve, voda je čista i, za riječne uvjete, relativno topla. Iako su kuće u selu u koje dolaze ljeti i po par kilometara daleko od obale rijeke te moraju svakodnevno po nekoliko puta pješke prijeći taj put, njima to ne predstavlja problem te poručuju: „Ovdje nam ništa ne smeta.“ Tu imaju potpunu slobodu.

I upravo je ta sloboda ono što ih najviše asocira na Mokro Polje. Tu su daleko od užurbane gradske svakodnevice, od obaveza u školi i na fakultetu, tu je njihova mala oaza slobode koja u današnjem načinu života svima nedostaje i svima je potrebna. Oni su je pronašli u rodnom mjestu svojih roditelja, baka i djedova i postoji nešto neobjašnjivo što ih veže za taj kraj. Obično kažu kako se krški reljef, kakav ima i Mokro polje, sviđa samo onima koji su u njemu rođeni, ali ovi mladi to niječu. Iako su svi rođeni u velikim gradovima, oni uviđaju sve prednosti koje im ovaj kraj pruža.

Te prednosti, nažalost, nisu dovoljne da tu dođu živjeti, ali su i više nego dovoljne da se u taj kraj svako ljeto vraćaju.

 

Tekst je nastao u okviru projekta „Privrednikov informativni P-portal – Krila i korijenje“ koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije