Trendovi udaljavanja od duhovnosti svojstveni su većini suvremenih društava. Međutim, negdje su ovi procesi uslovljeni i potpomognuti i različitim društvenim prilikama, željom pojedinca da bude prihvaćen, da se uklopi u okruženje, strahom od javnog iskazivanja identiteta, različitim “praktičnim” razlozima. Smanjenje broja vjernika je opća stvar vremena, a kad su pravoslavni Srbi u Hrvatskoj u pitanju, taj pad je srazmjeran i padu broja stanovništva, ali sigurno da je potaknut još nekim, za ovo društvo specifičnim, faktorima.

“Na 150 sahrana u Zagrebu, ako imamo 10 krštenja i ni jedno vjenčanje”, govori arhimandrit Srpske pravoslavne crkve otac Danilo Ljubotina o stanju u svojoj parohiji. “Pad broja vjernika u pravoslavlju nije veliki u odnosu na zapadni svijet. Na zapadu je omladina daleko više sklona da živi duhom potrošača, duhom manjeg otpora, nego da poštuje religiozne zapovijesti koje oplemenjuju ljudsko biće. U Hrvatskoj postoji pritisak zato što smo još uvijek ne dobro viđeni, ne dobro došli, još uvijek postoji segregacija prema srpskom življu, pa ni naša omladina nije toliko u crkvi. Jedan od razloga je i pomodarstvo – bolje biti katolik ili ne biti nigdje nego biti viđen u pravoslavnoj crkvi. Ist tako mi nismo pastoralno interesantni kao crkva, mi ništa ne radimo za omladinu. Ništa ne radimo ne da privučemo, već da duhovno educiramo omladinu. Nemamo nikakve konkretne aktivnosti, kao crkva se nismo pripremili za novi duh novog ustrojstva ove Evrope u kojoj živimo”, kaže arhimandrit Ljubotina i dodaje da je u selima situacija ipak nešto drugačija, koja su, koliko god uništena, ipak kompaktna, u tim sredinama se svi međusobno poznaju i drže zajedno.

Međutim, ni u mnogim seoskim parohijama stanje nije obećavajuće, jer, mahom starije stanovništvo, izumire, dok mladi odlaze “trbuhom za kruhom”, pretežno u zemlje zapadne Evrope. Mladi petrinjski paroh Saša Umićević, čiju parohiju pored grada Petrinje čini još 55 naseljenih mjesta, kaže da se na tom prostoru od preko 120 kilometara nalazi oko 700 pravoslavnih domova ali s tendencijom njihovog smanjivanja. “Svake godine izvršimo između 70 i 80 sahrana. Istovremeno godišnje krstimo svega 10 do 15 osoba, a vjenčamo jedan do dva bračna para”, kaže ovaj vrijedni sveštenik poznat po predanom radu i različitim hvalevrijednim akcijama humanitarnog karaktera. “Ulažemo sve napore kako bismo starima i nemoćnima, od kojih veliki broj njih živi od socijalne pomoći ili od minimalnih penzija koje često ne prelaze 800 kuna, bili od pomoći”, naglašava protojerej Umićević koji je trenutno angažovan na prikupljanju sredstava za izgradnju novog hrama u Petrinji na lokaciji stare crkve Svetog Spiridona srušene 1991. godine.

Pravoslavni Srbi u Hrvatskoj kroz različite kulturno-historijske periode doživljavali su i različit odnos okoline prema njima. Duga historija prisustva pravoslavlja na području koje danas pokriva Republika Hrvatska, po riječima arhimandrita Ljubotine, seže do vremena samog začetka, još do apostolskog doba. A kada su u pitanju Srbi, pouzdani tragovi prisustva pravoslavnih Srba na ovim prostorima datiraju iz 14. stoljeća. Dokumentaciju o tome pružaju prvenstveno dalmatinski manastiri Krka, Krupa, Dragović kao i crkve iz tog vremena. U to vrijeme pravoslavlje počinje da se razvija kao nacionalno, premda nije bilo jake nacionalne svijesti, za razliku od one religiozne.

Pravoslavna crkva na ovim prostorima nikada, međutim, nije bila u poziciji jačega. “Oko nas je bilo silno okruženje rimske crkve. Prije svega, sve dinastije bile su katoličke, kako habzburška, tako ugarska, tako i mletačka i bili su direktno pod papskom upravom koja je nas smatrala u najblažu ruku za heretike, dakle inovjerne, a u nekim slučajevima čak i za nevjerne. Tako da imamo mnogo izvještaja, raznih lokalnih latinskih biskupa prema ondašnjem ustroju, u kojima govore da pravoslavni ne žele da se pokore rimskoj katoličkoj vlasti. I tako je vjekovima bilo. O tome ima puno dokumenata, puno pisanih tragova, gdje su biskupi na svaki način htjeli da pravoslavni živalj pretvore u katolički živalj, što su djelimično i uspijevali, naročito u siromašnim krajevima kada su godine bile gladne”, priča arhimandrit Ljubotina.

Drugi svjetski rat je kulminirao u tragediji na vjerskom i nacionalnom polju, ali ni novonastalo doba, nova, sada komunistička Jugoslavija, blago rečeno, nije bila naklonjena prema crkvi. “Crkva je, međutim, u tom periodu bila najbliža svom poslanju, tada je pokazala punoću svoga učenja. Meni se čini da je to bio najdublji period našega rada, da je to bio period duboke hrišćanske ljubavi i velike žrtve”, priča arhimandrit Ljubotina.

Ljubotina napominje da je danas, iako sve manje, i dalje prisutan izvjestan strah kod pravoslavnih Srba. “Događalo mi se da mi uoči sahrane kažu: ‘Oče, dođi prije nego što dođe narod, da ne vide da je pop bio na pogrebu.’ Bilo je i krštenja u tajnosti, ne znam da l’ je bilo sklapanja braka negdje baš da nikoga nema, mada je to sad neka moda. Ali nije moda ukoliko je prisila”, kaže otac Danilo i spominje da se izvjesni broj vjernika kad dolazi u crkvu o velikim praznicima i dalje skriva od televizijskih kamera. Iako su vremena nasilnog pokrštavanja, ali i intenzivnog perfidnog pokrštavanja pravoslavnog življa ostala za nama, izgleda da ih je zamijenila tiha, “dobrovoljna” asimilacija. Kroz obrede krštenja, vjenčanja, kroz pogrebne obrede. Za ovo je teško doći do preciznih podataka. U Hrvatskoj ordinarijati nemaju urede koji bi davali statističke podatke, ni jedna (nad)biskupija nema javno iznesene podatke o cjelokupnom pastoralu. Srpska pravoslavna crkva još i manje. Ali neposredni svjedoci ovih procesa mogu govoriti o različitim mehanizmima koji dovode do opadanja pravoslavnih vjernika, pogotovo u urbanim sredinama. Jedan od njih je i opredjeljenje prilikom crkvenog vjenčanja kada se radi o mješovitim brakovima.

Novinar i teolog Drago Pilsel govoreći o različitim zakonodavnim uslovima koje postavljaju Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva prilikom sklapanja mješovitih brakova, kaže da i jedna i druga crkva s oprezom pristupaju tom pitanju svjesne svih poteškoća s kojima se mogu susresti mješoviti brakovi. “Katolička crkva mješovitu ženidbu u Zakoniku kanonskog prava definira: ‘Ženidba između dviju krštenih osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj crkvi ili je u nju primljena poslije krštenja i koja nije od nje formalnim činom otpala, a druga pripada Crkvi, ili crkvenoj zajednici koja nema potpunog zajedništva s Katoličkom crkvom, zabranjena je bez izričite dozvole mjerodavne vlasti.’ Ova odredba se odnosi na sve kršćane i naglasak je na valjanom krštenju. Da bi dvije krštene osobe, ovdje katolička i pravoslavna mogle sklopiti valjan brak, ako su svi drugi uvjeti ispunjeni, potrebna je dozvola (dopuštenje) mjerodavne crkvene vlasti. Dozvola nije oprost od zakona, nego jedan uvjet kako bi se mogao izvršiti jedan čin, koji bi bez te dozvole bio nedopušten i zabranjen”, ističe Pilsel.

Pravoslavna crkva nema jedinstveno zakonodavstvo, već svaka autokefalna crkva ima svoje specifičnosti. “Srpska pravoslavna crkva cjelokupnu pravnu materiju koja se odnosi na sakrament ženidbe definira u Bračnim pravilima. Mješovitim brakom se smatra ‘brak između pravoslavnog lica i lica druge veroispovesti’. Bračna pravila određuju uvjete koji se moraju ispuniti prije vjenčanja. Prije čina sklapanja braka nepravoslavna osoba mora kod nadležnog paroha potpisati dvije izjave: da neće svoga budućeg bračnog druga odvraćati od pravoslavne vjere, niti će priječiti da živi vjerski život svoje zajednice i da će djecu iz tog braka krstiti i odgajati u pravoslavnoj vjeri”, pojašnjava Pilsel i zaključuje: “Odredba Zakonika kanonskog prava puno je elastičnija i ima više razumijevanja prema katoličkoj strani gdje se od nje traži da iskreno obeća i učini sve što je u njezinoj moći da se djeca krste i odgajaju u Katoličkoj crkvi. Dok Bračna pravila Srpske pravoslavne crkve nisu ‘elastična’ i ovdje katolička stranka mora potpisati da će se djeca krstiti i odgajati u pravoslavnoj vjeri.”

Da li ove razlike u zakonskim okvirima imaju objektivnog utjecaja na praksu ne možemo sa sigurnošću tvrditi, ali kad je današnja praksa, makar u Zagrebu, u pitanju, arhimandrit Ljubotina tvrdi da je prilično ujednačena. “U današnje vrijeme mi i desno i lijevo gubimo. Ako je muškarac pravoslavni, a djevojka katolkinja, oni se redovito vjenčavaju u katoličkoj crkvi, a tako je i obrnuto, ako je djevojka pravoslavna, a muž katolik. U principu, ta djevojka ostaje pravoslavna, traži dokumenta kod nas o krštenju i o slobodnom bračnom stanju, ali koliko ona ostaje više pravoslavna to je pitanje s obzirom na to da je okruženje nepravoslavno. Vjerujem da ako bi jedan katolik ženio Srpkinju u Nišu, da bi ona ipak u pravoslavnom okruženju mesila slavski kolač i kuvala koljivo, ali ovdje, mislim da je to vrlo teško ili nikako”, svjedoči Ljubotina. I kod jedne i kod druge crkve, kako naglašava Drago Pilsel, prilikom vjenčanja naglasak se stavlja u čijoj će se crkvi krstiti djeca i u kojoj vjeri odgajati. Propisi Srpske pravoslavne crkve idu korak dalje i traže od pravoslavne strane, ako brak sklopi u drugoj crkvenoj zajednici, da djecu mora krstiti u pravoslavnoj vjeri i tako odgajati.

A kad je odgoj u pitanju, dolazimo i do obrazovanja. Iskustvo govori da mnogi roditelji koji isprva to nisu željeli ipak odlučuju da svoju djecu upišu na katolički vjeronauk kao izborni predmet u školama. Sat vjeronauka prema rasporedu često je u sredini nastave, a djeci za to vrijeme nisu ponuđeni zamjenski sadržaji, pa se i roditelji koji nisu vjernici ili pripadaju drugim vjerskim zajednicama, pa tako i pravoslavnoj, radi zaštite i sigurnosti, odlučuju na taj korak. Ali često i radi toga da u ovom osjetljivom i ranjivom dobu ne izdvajaju svoje dijete iz okoline, od druge djece.

“Mi smo vrlo raspršeni i često nemamo ni pet-šest učenika u jednoj školi pa da im sveštenik može predavati pravoslavnu vjeronauku, nego jedno, dvoje ili nijedno. A onda se oni i kriju, ne žele da kažu da su pravoslavni, a i kad kažu, nema ih toliko da bi se formirao razred. Onda oni ipak u katoličkom vjeronauku stiču osnovne pojmove o hrišćanstvu”, govori otac Ljubotina.

Čest slučaj je i da roditelji čekaju da djeca odrastu, pa da se sama opredijele hoće li se krstiti i u kojoj crkvi. Premda je i u pravoslavlju i u katoličanstvu pedobaptizam, tj. krštenje djece, obavezno.

‘To je zato što dijete dobiva blagodat od malih nogu, ti ga kalemiš dok je malo i dok raste, kad si formirana ličnost onda ti je vjera kao palačinka nalijepljena, nisi je živio niti je u tebi. Znate, kad sam bio u krizi vjere, kao student u Londonu, sjećam se da sam rekao sebi: ‘Bože, ako su me profesori prevarili, ako su me u bogosloviji varali, ali moj djed Dimitrije me nije varao. On kad se krstio, mislim da su gromovi udarali”’, prisjeća se arhimandrit Ljubotina.

Brojni sadržaji koje veći gradovi nude mladima često im daju mogućnost da se uključe u različite aktivnosti i osjete pripadnost određenim grupama. A tako se i lakše udalje od onih aspekata identiteta koji nisu društveno prihvaćeni ili poželjni. Tako je i s pravoslavnom vjerom. Tendencija smanjenja preostalog malobrojnog srpskog pravoslavnog stanovništva u Hrvatskoj je vrlo izražena. Preciznih i pouzdanih podataka nema, jer se unutrašnji porivi, strahovi i kompromisi ne mogu dokumentirati. Međutim, pored nekih generalnih trendova u čitavom društvu, očito da postoje i dodatni mehanizmi koji pospješuju ove procese.

 

Tekst je nastao u okviru projekta „Mladi Srbi u Hrvatskoj – između nametnute prošlosti i neizvjesne budućnosti“

koji financira Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.