Znate već sigurno tu priču. Naprije je hrvatska lijevo-liberalna scena digla frku na organizatore ovogodišnjeg „Rebedu“ festivala u Dubrovniku jer u zvanično objavljenom programu, među svim najavljenim govornicima, debatantima i moderatorima nije bilo nijedne žene. Onda su oni pokrenuli krizni menadžment, pa u posljednjem trenutku iz Srbije dovabili Anu Lalić-Hegediš i Aidu Ćorović, mada je prilično nejasno zašto nijedna intelektualka iz BiH, Crne Gore ili Hrvatske nije bila dostojna dubrovačkih „etičkih visova“. Onda se Lalić-Hegediš proslavila patentiranjem imenice „dosrbljavanje“, pa je na tragu obnove interesa za jutjub sadržaje sa „Rebedua“ u fokus pažnje javnosti isplivao prošlogodišnji snimak gostovanja Dinka Gruhonjića na istom tom festivalu. Uprkos svim fantazmagorijama o „montaži“ u skraćenom snimku koji se proširio po bespućima internetske zbiljnosti nije bilo ničega što Gruhonjić nije zaista izgovorio: od (u najmanju ruku) nes(p)retne i socijalno minus inteligentne šale o „lijepom imenu Dinko“ do vrlo ozbiljno intonirane projekcije budućnosti u kojoj će se, navodno, od pravoslavnih crkava u Novom Sadu i okolini „praviti pabovi“.

Na Gruhonjića se, nakon toga, u srpskoj javnosti i u gradu u kojem živi nadigla kuka i motika, što uključuje i prijetnje smrću. Istovremeno, jedan anahroni kružok „kvazislobodara“ krenuo je da brani neodbranjivo tvrdeći da u njegovim izjavama nema ničeg problematičnog. Da se razumijemo, apsolutizacija slobode govora je legitimna pozicija i s takve pozicije Gruhonjića je moguće dosljedno braniti, ali njegova odbrana u realnom svijetu priziva onu famoznu antičku izreku prema kojoj su Jupiteru neke stvari apriorno dozvoljene, dok (obični) volovi zbog istih tih stvari rutinski stradaju.

Da ne bude da su ovo neke apstraktne prosudbe, evo jedne konkretne paralele. Gruhonjić je Bosanac koga su život i rat nanijeli u Vojvodinu. Miomirka Melank je, takođe, Bosanka koju su život i rat nanijeli u Vojvodinu, ali je ona poslije rata odlučila da se u Bosnu vrati. U Sarajevu se politički angažovala u liberalnoj Našoj stranci. Prije koju godinu, našla se u središtu skandala kad su mediji počeli da razvlače njen privatni mejl u kojem je stajalo: „Zašto moramo slušati poziv na molitvu mi nevjernici? I to 1.825 puta godišnje, svaki dan, 365 dana, 5 puta dnevno? Kakvo je to uporno i bezobrazno ispiranje mozga? Kako bi bilo vama muslimanima kada biste slušali Zdravomariju 5 puta dnevno, čak i da se ne emitira sa tornja crkve, nego npr. na TV? Ili Gospode pomiluj, ili Šema Izrael? Ili hinduističku ili budističku ili bilo koju molitvu 5 puta dnevno svaki dan? Ništa u prirodi nije tako perzistentno zvučno agresivno. To jeste agresivno uplitanje u život drugih. Opomena da oni imaju pravo nad zvučnim prostorom. I da o njima svako mora da čuje. Permanentno ideološko-propagandni džingl. Alah je jedan. Alah je najveći. Nema drugog boga osim Alaha.“

Melank je rekla da u navedenom mejlu nisu njene riječi, nego se radi o citatu jedne njene sagovornice s kojom je razgovarala u sklopu istraživanja za neki performans. U svakom slučaju, nije bio u pitanju javno izrečen stav, nego iznošenje u javnost sadržaja iz privatne digitalne prepiske, iznošenje koje se desilo bez volje i angažmana same Melankove. Takođe, u ovom iskazu (čiji god izvorno bio), nema poziva da se od džamija prave vinoteke, samo se kritikuje (pre)glasan ezan, nešto što je onomad kritikovao i nedavno preminuli pjesnik sa samog vrha bošnjačkog Parnasa – Abdulah Sidran. Ipak, na Miomirku Melank se tom prilikom u Sarajevu digla poslovična kuka i motika, sasvim usporediva sa novosadskom kukom i motikom kontra Dinka Gruhonjića. Međutim, onih koji su se okupili oko „slučaja Gruhonjić“ tada nije bilo. Zašto je to tako može biti predmet različitih interpretacija. Neko će reći da je Gruhonjić profesor univerziteta, a da je akademska solidarnost nepisano pravilo, neko pak da je civilno društvo u Srbiji organizovanije od onog u BiH, neko pak da je Melank ipak „političarka“, a ljudi se lakše okupljaju oko osobe koja nije direktno stranački angažovana, nego oko poslanice u (entitetskom) parlamentu.

Nijedna od ovih teza nije posve besmislena, ali usudio bih se ipak da spekulišem kako se ovdje radi o zadnjim trzajima dominantne postjugoslovenske ideologije prema kojoj možda i jesu svi nacionalizmi loši, ali je jedino srpski ubjedljivo najgori i apsolutno nepopravljiv. Labavi regionalni kružok intelektualnih submediokriteta finansiran ponajviše sa jasala Mila Đukanovića ostao je bez svog ključnog „stožera“. Otud bijes i nervoza i otud naročit fokus i „fiks“ na Srpsku pravoslavnu crkvu jer su korijen poraza prepoznali u litijama uoči izbora u Crnoj Gori 2020. godine. Nije nikad na jugoslovenskim prostorima bilo zločinačkije ideologije od ustaške i otud se treba čuvati teških paralela i poređenja, ali zaista gadljiva dikcija s kojom ovi ljudi izgovaraju frazu „Crkva Srbije“ i prezir s kojim istu frazu ispisuju neobično nalikuju na antisrpske poruke u endehazijskim medijima. Ne postoji nijedna druga vjerska zajednica kojoj se tako rutinski poriče pravo da se zove onako kako je zovu njeni pripadnici, a da se ta praksa pokušava normalizovati argumentima uvredljivim za ljude koji nisu lišeni poslovne sposobnosti. To je atmosfera u kojoj se kod nas održavaju „festivali pomirenja“ i u kojoj kao ribe u vodi plivaju samozvani „korifeji slobodarstva“. A „kontroverzne izjave“ samo su ponešto drastičniji simptomi tog stanja.