Svima nama je jako teško pao rat 1991., on je mnoge stvari razdvojio po nekim neprirodnim šavovima. Kako u bivšoj Jugoslaviji, tako i za crkvu koja živi bez granica. Imali ste ljude poput pokojnoga Hrvoja Horvatića, prvog čovjeka krštenog u Hramu sv. Save na Vračaru. Takve stvari su sasječene. Mnoge stvari koje su nadilazile obične, svakodnevne, suhe granice bile su sasječene.

Pred vladikom Jovanom velik je posao. Treba obnoviti hramove, sabrati vjernike i širiti pravoslavnu vjeru. Ovoj svetoj liturgiji nismo prisustvovali samo mi, nego i duše hiljada umorenih nedužnih Srba u Jasenovcu i cijeloj Slavoniji – riječi su patrijarha Irineja izrečene na ustoličenju 27. episkopa slavonskog Jovana Ćulibrka. Nekoć slavna i brojna Slavonska eparhija novog je vladiku dočekala na koljenima, uz puno oštećenih i razorenih hramova. No bivši zagrebački student, intelektualac, poliglot, stručnjak za holokaust i Jasenovac, sudionik alternativnih subkulturnih gibanja 1980-ih, s radošću je prihvatio dužnost. Primio se, uz pomoć Hrvatske i Srbije, obnove eparhijskog dvora i crkve u Pakracu, središtu pravoslavlja u zapadnoj Slavoniji. Namjera mu je ondje stvoriti kulturni centar, obnoviti biblioteku i muzej. Njegov dolazak izazvao je prosvjede desničarskih ekstremista, koji su ga na temelju novinske fotografije u padobranskoj uniformi optuživali da je sudjelovao u ratu, no kada se doznalo da je pripadnikom 63. padobranske brigade postao u sklopu stvaranja vojnog dušebrižništva, prosvjedi su se smirili.

Vizantijski komonvelt i pop-kultura

Kako ste se zapravo našli u vojnoj uniformi?
Vojno sveštenstvo je evropska tradicija i u svim zapadnim zemljama stotinama godina se vojnicima omogućuje zadovoljenje duhovnih potreba. Ne zaboravite, radilo se o vojsci koja je donedavno bila ekstremno ideologizovana i među starijim našim sveštenstvom bila na zlu glasu, zbog tretmana vjernika i sveštenstva. Ući u takvu vojsku sa bremenom svega toga, a odgovorno tvrdim da je ta količina naboja i mržnje koja je postojala u JNA sigurno krivac za dobar dio zločina na samom početku rata, to je apsolutno bio izazov. Drago mi je da su branitelji reagovali vrlo korektno kada su dobili pravu informaciju i da se sve smirilo.

Možete li pojasniti tezu da su zločini na početku rata i plod ideologizacije u JNA?
Vrlo jednostavno. Ideologizacija u partizanskom pokretu bila je uzrok velikih zločina i osvete na kraju rata, a ne zaboravite da je važeća jugoslovenska ideologija podrazumijevala osvetu kao sasvim poželjan oblik pravde, sjetimo se Nazorovih stihova i osveta naša crvena će biti. Jugoslavija je imala jak totalitarni i represivni aparat. Evo vam i mog primjera: Neue Slowenische Kunst su 1987. ponudili plakat za Dan mladosti, malo prerađen nacistički plakat. Ideološka komisija koja ga je ocjenjivala prihvatila ga je objeručke, a onda je puknuo skandal. Ne bi me čudilo i da su ovi iz NSK-a sami ukazali da je to nacistički plakat, jer je cilj bio pokazati da svaka totalitarna ideologija ima sličan način razmišljanja. U ranim jutarnjim satima 1. maja 1987. uhapsili i mene, jer je netko u Novoj Gradišci, mom gradiću, nešto uradio s plakatom koji je naslijedio ovaj, u međuvremenu zabranjeni plakat. Nešto je napisao, a kako sam ja bio prijatelj s ljudima iz NSK-a, uhapsili su me. Cijeli su me dan ispitivala četvorica inspektora, nastojeći iz mene iscijediti zašto sam to uradio. Zemlja kojoj je to bio problem u trenutku dok su se preispitivali razlozi njezina postojanja i opstanka apsolutno je morala propasti!

Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
Dakle 1980-ih, kada se pojavio novi talas, tri su naše scene bile formirane prema trima gradovima: Ljubljana prema Berlinu, Zagreb prema Londonu, Beograd prema New Yorku. One su se razlikovale u odnosu tradicionalne ili nacionalne kulture prema pop-kulturi. Prema njujorškom modelu, pop-kultura je bila kontrakultura. Po britanskom sistemu, to su u suštini dvije odvojene kulture, koje u nekim momentima mogu naći zajednički jezik, na primjer kada Beatlesi primaju titulu Sir zato što su poslužili britanskom imperiju. U njemačkom modelu praktički nema razlike između popularne i nacionalne kulture, pa njemačkoj kulturi podjednako pripadaju Dream Engineering i Einstürzende Neubauten kao i Goethe, Schiller, Anselm Kiefer ili bilo tko drugi. NSK je upravo to donio sa sobom, susret u kojem se prepoznaje nadgradnja između nacionalne i pop-kulture. U tome je njihov veliki doprinos izgrađivanju novog slovenskog identiteta u drugoj polovini 1980-ih. S druge strane, sve to govorim zato što postoji jedno ogledalo koje zaobilazi Zagreb, postoji samo između Slovenije i istočnog dijela Jugoslavije. To je zato što je NSK dobrim dijelom ponikao iz ideje nastale u ‘Odbrani i poslednjim danima’. Ne samo da je Dejan Knez, u to vrijeme nosilac Laibacha, boravio u Beogradu, da je prva izložba Laibacha bila u Srećnoj novoj galeriji SKC-a, veze su bile brojne. A ogledalo toga javilo se ondje gdje se najmanje moglo očekivati, u Makedoniji – tamo je došlo do spoja tradicionalne i pop-kulture koji je bio veoma organski, bez loma između njih. To je ono što su sa sobom donijeli najprije Padot na Vizantija, pa poslije, u nekim varijantama, grupe Telonauka Sovršena, Mizar… da bi vrhunac bio dosegnut, naravno, u Anastasiji. Gradeći taj spoj između predanjskog koje dolazi iz, kazat ću, Vizantijskog komonvelta a ne iz Makedonije, dakle između Vizantijskog komonvelta i pop-kulture, mi smo se gradili kao generacija.

Prigrlili smo istinsku crkvu

Tu se događa vaš susret s Hristom?
Naš ulazak u ono što je Vizantija i, na kraju, u ono što je vjera, što je Hristos, bio je u principu jako bezbolan, jer nije postojao umni lom. Imate jednu značajku po kojoj se jugoslovenska pop-kultura razlikuje od britanske i američke: u našoj nemate Boga ni u tragovima. Blues i rhythm and blues nastaju potpuno na biblijskim motivima. Kako je to iskorišteno, druga je stvar. Ali pogledate li Roberta Johnsona, on je nerazumljiv bez Biblije. To je sve kao skalpelom izbrisano iz jugoslovenske pop-kulture. Dakle tijekom procesa nastajanja Anastasije – a stvarali smo je Goran Trajkovski, sadašnji vladika Metodij Zlatanov, Kiril Zlatanov, pokojni Lazar Lečić, ja i drugi – doživjeli smo lični preobražaj. Pogledate li Anastasijin ‘Premin’, to je jedna biblijska himna s biblijskim slavljem i preispitivanjem u najboljoj tradiciji bizantske kulture. Mi smo se jednostavno našli tu, jednog dana smo se probudili, bili svjesni tko smo i što smo i prigrlili crkvu iz najdublje dubine. Kada kažem prigrlili crkvu, to znači istinsku crkvu… crkvu suštinsku, onu koja stvara jednog Tarkovskog ili himnu Jovana Damaskina ili koja kaže da će ljepota spasiti svijet. To je bio naš svijet, u kojem smo se prepoznali.

Je li Crkva prepoznala vaše ideje, jeste li u njoj našli ono što ste tražili?
Pa, znate kako, nije uvijek stvar u nalaženju, nego i u stvaranju. Moram priznati da je svima nama jako teško pao rat 1991., on je mnoge stvari razdvojio po nekim neprirodnim šavovima. Kako u bivšoj Jugoslaviji, tako i za crkvu koja živi bez granica. Imali ste ljude poput pokojnoga Hrvoja Horvatića, prvog čovjeka krštenog u Hramu sv. Save na Vračaru. Takve stvari su sasječene ovim ratom. Mnoge stvari koje su nadilazile obične, svakodnevne, suhe granice bile su sasječene.

Nakon svega, dolazite u Pakrac, u sredinu koja je preživjela genocid u NDH i koja je raseljena u Domovinskom ratu. Što ste zatekli?
Stradanje u Drugome svjetskom ratu ključni je moment koji sve nas određuje. Prvo, ovdje nemamo sela bez stratišta. Nije se govorilo (a to su vlastodršci poslije rata dobro znali!) da ti ljudi nisu stradali zato što su bili antifašisti, nego zato što su bili pravoslavni Srbi, Jevreji, Cigani ili zaista antifašisti – Hrvati ili bosanski muslimani. Za mene je Hrvat antifašist, koji je ubijen u Jasenovcu zato što se pobunio protiv države koja je tvrdila da govori u njegovo ime, heroj u antičkom smislu. To su pravi heroji, istinski, ljudski heroji koji zavređuju da ih Homer opiše. Međutim, činjenica da su ljudi stradali radi svoje vjere veoma je dobro upotrijebljena poslije rata. Kao dijete sam zapamtio propagandu i čuvenu rečenicu u kojoj se pita gdje je Bog bio kada se događao Jasenovac… nije to bilo zbog Jasenovca. Vrlo brzo, 1980-ih, počeli smo se pitati gdje su partizani bili tada, a ja vrlo često i ljude koji prave mitove od Jugoslovenske vojske u otadžbini pitam gdje su tada bili ti veliki nacionalisti i patrioti. Kada je o Jasenovcu riječ, mnogi su tu izgubili obraz… Jako je dobro poznato da posljedice jedne takve traume mogu biti radikalne. Odricanje od vlastitog identiteta, pogotovo za Srbe u Hrvatskoj, golemim je dijelom ne samo posljedica ideološke manipulacije i klime u poslijeratnoj Jugoslaviji nego, prije svega, straha od toga što će biti s vama ako taj svoj identitet potvrđujete i javno demonstrirate. Jer ako čovjek koji vas je klao sada šeta ulicama s vama, a bilo je takvih slučajeva, bojite se da će ponovno upasti u vašu kuću.

O beatifikaciji Stepinca

Kako nakon svega graditi u Hrvatskoj vlastiti nacionalni identitet?
Nakon Drugoga svjetskog rata pitanje nacionalnog identiteta kod Srba bilo je zametnuto radi jugoslovenskog identiteta, u kojem su pronalazili utočište. Što su više bili ideologizirani, više su imali tendenciju prepoznavati se u jugoslavenstvu. Ja taj identitet u novim uvjetima tek upoznajem. Međutim, kada je riječ o duhovnoj strani, velika je šansa prepoznavanja u jednoj dubljoj dimenziji pravoslavlja, u dimenziji koja nadilazi ukras na nacionalnom šeširu ili dimenziju običajnosti. Sve one mogu ostati, ali pravoslavlje prvo daje živoga Hrista – znači, ako ste to, onda ste ono što je govorio vladika Nikolaj, svečovjek, istinski kozmopolit koji ne poznaje, kao što kaže apostol Pavle, ‘ni Grka ni Jevrejina’. To je najvažnije, jer onda svaki čovjek postaje brat, bez obzira na vjeru i nacionalnost. S druge strane, imate mogućnost prepoznavanja u Vizantijskom komonveltu, koji je širi od nacionalnog tora, u kojem vaše osobno naslijeđe postaju Dostojevski i Tarkovski, postaju nešto što vam osobno pripada, što je izniklo iz vašeg identiteta i onamo se vraća.

Većina Srba koji su ostali u Hrvatskoj govori hrvatskim jezikom i dio je hrvatske kulture. Mnogi nisu vjernici. Što ih, osim tradicije, čini Srbima?
Hmm, ostaje kao u holokaustu, moram tako reći, to što ga drugi percipiraju kao Srbina.

Smatrate li da je nacionalnost nešto što čovjek nasljeđuje ili nešto što može izabrati?
To bi bilo francusko poimanje nacionalnosti: svakoga se jutra probudite i definirate jeste li toga dana Francuz, Belgijanac ili Kinez. To kod nas nije tako jer uvijek postoji taj drugi koji vas definira, a bojim se da je u ovom trenutku i u Francuskoj tako. Jer ako vam upadne pet ljudi i pobije vas mašinkama, nisu vas pobili na osnovi toga što ste vi tog jutra odlučili biti, nego na osnovi toga kako vas oni vide. Bojim se da smo u Evropi sve više u tom vremenu.

Imate li kakvu poruku za Srbe koji kažu da su nacionalno neopredijeljeni?
Tim sam se Weltanschauungom, pogledom na svijet, bavio razumijevajući holokaust. Asimilacija njemačkih ili mađarskih Jevreja je bila potpuna. Često mi prijatelji u Izraelu pričaju kako je nemoguće živjeti s njemačkim Jevrejima zato što su oni više Nijemci od Nijemaca samih. Međutim, kada je došla 1933., i ti ‘najnjemačkiji’ Jevreji su definirani kao Jeveji, izdvojeni kao Jevreji, odvajani od društva kao Jevreji, transportirani u logor kao Jevreji i ubijani kao Jevreji.

Kakav je vaš stav o beatifikaciji kardinala Stepinca?
Kada je došlo do beatifikacije Stepinca, delegacija Carigradske patrijaršije veoma je oštro reagirala. Zašto to govorim? Postoji tendencija da se to pitanje zatvori u srpsko-hrvatske odnose, a ono uvelike nadilazi te odnose i najizravnije je vezano uz pitanje Vatikana u Drugome svjetskom ratu. Sjećate se kada je papa Benedikt XVI, kojeg inače jako cijenim, trebalo da dođe u Izrael? Kao ‘predradnja’ tom dolasku, u Jad Vašemu je održan veoma ozbiljan naučni skup, kojem su prisustvovali katolički i jevrejski istoričari. Tema je bila uloga pape Pija XII i Vatikana u ratu. Vidimo da Pio XII još nije kanoniziran, tako da je pitanje uloge Vatikana u to vrijeme veoma važno i otvoreno svjetsko pitanje. Jako mi je važno da se Stepinac izbjegne kao isključiva srpsko-hrvatska razmirica ili predmet, da se promatra s daleko širih horizonata.

Govorili smo o Katoličkoj crkvi, ali mnogi kritiziraju i ulogu SPC-a u ratovima 1990-ih. Kakav je vaš stav o tome?
Postavimo to ovako: kome je 1991. glas crkve doista nešto značio? Mislite li da je onaj milijun okupljen na Gazimestanu slušao glas crkve? Znamo vrlo dobro čiji se glas slušalo. Srpska crkva je na početku ovog rata, imajući loše historijsko iskustvo, zabranila sveštenicima bavljenje politikom. Znate li ikojeg koji je u posljednjih 25 godina bio poslanik u Srbiji, Republici Srpskoj ili Crnoj Gori? Neke stvari su apsolutno shvaćene i izvukle su se pouke. U drugima možemo to reći ovako. Patrijarh Pavle je bio Božji čovjek koji je mnogo toga ostavljao na savjesti i nije bio čovjek koji će povući sankcije protiv nekoga. A ako hoćete moje mišljenje, ponekad je trebao.

Vaskrsna poruka: Nije stvar samo u preživljavanju, nego i u stvaranju

Ja lično i moja generacija smo svjedoci da možemo ponavljati biblijske riječi: ‘Bijah mrtav i oživjeh!’ Mi smo se sreli sa živim, vaskrslim Hristom i, ako smo mi gledali kako vaskrsava Hristos i iz pepela Jasenovca i onog pepela jednoga agresivnoga ateističkog vremena, onda je sve moguće! Ne treba se uplašiti pred onim što nailazi svaki dan, jer je crkva Božja prevazišla i Nerona i Dioklecijana i mnogo teža vremena i uspjela je ne samo da preživi, jer nije stvar samo u preživljavanju, nego i u stvaranju. Da stvara prvo blagost, dobrotu u duši, ali i ljepotu oko sebe. Da stvara Svetu Sofiju carigradsku, da stvara Eufrazijevu baziliku, da stvara jednog Nastasijevića i Tarkovskog, taj duh Božji, duh vaskrsloga Hrista u kojem ni naši mučenici i stradalnici u Jasenovcu nisu mrtvi, sivi grobovi, nego svjedoci Hristovi.

 

Izvor: Novosti, autor: Saša Kosanović, fotografija: Jovica Drobnjak

Share on facebook
Share on twitter
Share on whatsapp
Share on email