Ulice Frankopanska i Berislavićeva u centru Zagreba među ključnim su urbanim toposima našega grada. Prva, poznatija, prometno središte, ulica tramvaja koji tu prolaze preko stotinu i trideset godina, preko najdulje ulice spaja najveći gradski trg, sa simbolički i stvarno vjerojatno najvažnijim, kazališnim trgom, koji se tako ne zove, ali čije bi se promjene imena mogle uzeti kao trajne metafore suvremene nacionalne povijesti. Druga, ne tako duga, kad se iščitaju pak njeni slojevi krije u sebi ne manje povijesti od prve. Dobrim nekadašnjim urbanističkim planiranjem ne vidi se od pravilnoga i smislenog rasporeda ulica, od materijalne razine, ona skrivena razina koja imenima ulica čini kompleksan, nerazmrsiv čvor značenja gdje se miješaju historijske ironije najvišeg reda s neizrecivim tragizmom. Oboje povezani u klupko nerazdvojivo od ova naša dva naroda. Počevši od prvog, suvremenog i očitog čitanja već: glavna točka Frankopanske je naravno Dramsko kazalište „Gavela“, nazvano po dr. Branku Gaveli, vjerojatno najvažnijem hrvatskom kazališnom redatelju i misliocu modernog teatra, i unuku Gjure Gavele, predsjednika Pravoslavne crkvene opštine zagrebačke i jednog od ktitora Preobraženske crkve. U ulici Petra Berislavića sjedište je Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“.
To je suvremenost, kažemo, i tu bismo već mogli stati. Ali slojevi prošlosti tek se odatle odmotavaju u prošlost, mnogo dalju nego bi se moglo pretpostaviti. Obje ulice nazvane su po hrvatskim velikaškim obiteljima – Berislavići su starinom slavonski rod, iako će mu potomci u periodu sve od 13. do 16. stoljeća vladati na mnogo većem području ovoga južnoslovjenskog svijeta, od čega je jedno naročito važno po nas. Frankopani – ili Frankapani – krčka su plemićka obitelj koja se za razliku od izumrlih Berislavića održala kroz vjekove do danas i uz Zrinske spada u najpoznatije hrvatske velikaške, banske familije ali, preko povijesnog događaja i romantičarske mitologizacije toga, preko takozvane Zrinsko-Frankopanske urote, ulazi i kao jedna od temeljnih točaka stvaranja nacionalne svijesti. Obje su obitelji služile Habsburgovskoj monarhiji i istakle se u ratovima protiv Turaka. Petar Berislavić, jedna zanimljiva i izrazita figura, biskup, kardinal i vojskovođa, prijatelj intelektualaca i pjesnika, podržavatelj velikog Marka Marulića i humaniste Tome Nigera, poginuo je u bitci protiv Otomanske armade na sugestivno imenovanoj Vražjoj gori kod Korenice.
Iako ovdašnja nacionalistička hegemonija odvaja dvije nacionalne povijesti kao sasvim zasebne i najradije bi da se u starini, sve do dvadesetog vijeka nisu ni dodirnule, stvari stoje drugačije. Historije narodnih dinastija i kasnije vazalske vlastele Srba i Hrvata ušle su dugotrajnim dorađivanjem činjenica ovdje u opću svijest i percepciju isto tako – kao odvojene, dok je povezivanje došlo tek u novije vrijeme, u doba romantizma i stvaranja modernih nacija. Sa srpske istoriografije, ako i nema odvajanja istim načinom, nema ni mnogo svijesti o mogućim vezama.
Ne čudi ni jedno ni drugo kad se bolje promotri naša prošlost.
Petar Berislavić, titulom „Trogirski“, imao je i rođake Franju, bana jajačkog, i Ivaniša, bana srebrničkog. Ovaj potonji, Ivaniš oženio se Jelenom Jakšić iz čuvene srpske plemićke porodice Jakšića, no važnije, ona je bila i udovica srpskog despota Jovana Brankovića, posljednjeg iz vladarske dinastije Brankovića, koja je sebe smatrala i legitimnim nasljednikom svetorodnih Nemanjića. Tako, po ukazu ugarskog kralja, Poljaka Vladislava II. hrvatski ban Ivaniš postade srpski despot. Bio je zaštitnik pravoslavlja i potpisivao se u poveljama kao „милости Божијеју деспот српски“ – na pečatima imao je grb sa štitom na kojem je dvoglavi orao. Ivanišev i Jelenin sin Stefan Berislavić naslijedio je titulu srpskog despota. Nosio ju je i u času kad je poginuo u bitci s Turcima. Današnji Slavonski Brod i prije i nakon turskog osvajanja zvao se Despot Brod, po tituli oca i sina Berislavića.
Vuk Branković, ali ne onaj koji je po narodnom predanju izdao svetoga kneza Lazara na Kosovu, već njegov praunuk, također despot srpski, bio je sa svoje ratničke hrabrosti poznat po divnoj tituli Zmaj Ognjeni Vuk. Nakon pada srednjovjekovne Srbije, u 15. stoljeću nakon perioda vazalstva, Vuk je u Beogradu kao dio turske delegacije, kao u kakvoj filmskoj sceni, prešao Mađarima zajedno s kojima će ratovati protiv Turaka, ali i protiv kršćanskih naroda, Austrijanaca, Poljaka, čak i Čeha. Za ove ratničke zasluge dobit će od legendarnog kralja Matijaša Korvina mnoge zemlje i posjede. Knez Žigmund Frankopan, hrvatski vlastelin od grane obitelji sa sjedištem u Otočcu u Lici, dao je Vuku svoju kćer kneginju Barbaru za ženu. Vuk je za svoje herojstvo u ratovima dobio i zemlju u Slavoniji, među kojom i posjed tako poetski nazvan Bijela stijena: tu će izgraditi tvrđavu i gradinu koja bi, da je preživjela, danas stajala u blizini Okučana, baš kod autoputa koji spaja dvije zemlje. Poklonit će je svojoj ženi, koja je prešavši na pravoslavlje tako postala Despotica Barbara. Iza Barbare će ostati nešto vrednije od tvrđave: relikvijar i panagijar, s njenim imenom i posvetnim natpisom ugraviranima ćirilicom, koje će darovati franjevačkom redu na Trsatu iznad Rijeke. Samostan u kome se i danas čuva Trsatski relikvijar dao je, kružno, kao u kakvoj pripovijetki izgraditi Martin Frankopan. Barbara je dakle nadživjela Vuka i, u još jednom krugu unutar ovih krugova – preudala se za Franju Berislavića, noseći kao miraz Vukove posjede.
Danas, i u Frankopanskoj i u Berislavićevoj ulici siguran sam da su zalijepljeni oni antipatični plakati, o tome kako „Hrvatska treba Srbe“. Kad bi se metaforički, bezrječno, moglo odgovoriti na ovaj suštinski ponižavajući i duboko neduhovit manifest, umjesto riječi trebalo bi zamisliti kako negdje odozgor lebde bestjelesno likovi iz davne prošlosti nad svime ovime, Frankopani, Berislavići, Jakšići, Brankovići, i taj bi se odgovor umjesto verbalno-misaonih demagoških trikova čitao drugačije, naime, kao pamćenje, kao materijalno i duhovno naslijeđe, kao istina.
Hrvatska ima Srbe. Oduvijek.
