Pisali smo prije nekog vremena o malom „trileru“ unutar kulture koji se zbio oko kupovine slike „Odmor bašibozuka“ Paje Jovanovića, koju je na aukciji na londonskom Sotebiju otkupio Muzej grada Beograda. Izgleda da su ljudi iz Muzeja (očito i s podrškom državnih institucija, što je dobra stvar, koji god motivi bili) odlučili uzeti zamah u ovom pravcu i iskoristiti priliku da se nabavi još važnih artefakata koji bi se iz bijelog svijeta vratili kući. Jedino što su ovaj put, za razliku od neproblematičnog platna srpskog realista, izbor i kupovina odmah napravili rikošet u polje koje je u javnoj recepciji odmah u stranu gurnulo umjetnički dio nauštrb društvenog. Muzej je, naime, iz Pariza otkupio originalni odljev u gipsu iliti maketu francuskog umjetnika Maksima Real del Sarta, iz koje je načinjen spomenik podignut u Parizu 1936. u čast dvije godine ranije ubijenom kralju Aleksandru Karađorđeviću. Spomenik i dalje stoji u 16. arondismanu, na Trgu Aleksandra Prvog od Jugoslavije: kralj na konju, ali ne u tipičnoj herojskoj pozi – jedna ruka mu je na grudima, skoro pod vratom, a druga zabačena kao bez snage unazad ka dva stijega izdignuta iza figure, što kao da ga pridržavaju. Umjetnik je, reklo bi se, htio dočarati ranjenoga kralja koji pada pogođen. U kompoziciji više likova, ispod njega stoje otac mu Petar Prvi, kralj osloboditelj, vojvode Živojin Mišić i Stepa Stepanović, i maršal Franše D’Epere, komandant Solunskog fronta, počasni vojvoda srpske i jugoslavenske vojske.

Ovo je jedini sačuvani spomenik kralju Aleksandru iz onoga vremena.

Te iste 1936. godine današnji Trg Republike Hrvatske, također, nosi ime kralja ujedinitelja Aleksandra. Na trgu djeluje i čuvena Visoka umjetnička škola – na njoj baš tada predaje najveće ime ovdašnjih umjetnosti, Ivan Meštrović, genijalni skulptor i arhitekt. Još od svoga Vidovdanskog hrama iz 1911., preko „Kosovskog ciklusa“ – čudestvenih figura Kraljevića Marka, Obilića i čuvenog „Srđe Zlopogleđe“, ovi radovi osim što su srpskom naslijeđu dali sliku i oblik kao ništa prije ni kasnije, ujedno, na liniji dijeljene zajedničke historije, izveli su u materijalu i čitavu viziju i ideju buduće zemlje Južnih Slavena. Nakon stvaranja prve zajednice, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa zatim od 1929. i prve Jugoslavije, Meštrović je kao nitko simbolički kodificirao ono što se smatralo duhom i potvrdom jedinstva jednoga „troplemenog naroda“, ideju i srž onoga što se zove jugoslavenska kultura. Kulminacija u umjetničkoj artikulaciji te ideje je Spomenik Neznanom junaku na Avali. Na Aleksandrovu inicijativu Meštrović je prije devedeset godina, fatalne 1934., započeo monumentalni, mistični mauzolej, s upečatljivim golemim karijatidama, ženskim likovima koje predstavljaju jedinstvo naroda razvrstanih po nacijama i pokrajinama. Jednostavnije rečeno: tome što je idejno i politički predstavljao kralj, Meštrović je dao izgled.

Krajem prošle godine, na stotinu i četrdeset godina od Meštrovićevog rođenja, u Zagrebu je u Klovićevim dvorima otvorena i velika retrospektiva rada ovoga najznačajnijeg od svih naših umjetnika. To je nesumnjivo događaj. Avaj, na crti prakse ovdašnje da se s „nevidljive“ ideološke točke očisti jedan za ovdašnju ideologiju ekstremno problematski opus od svoga povijesnog, političkog i, kružno, ideološkog konteksta, od svih kontradikcija, nelagodnih i trajno plašećih napuklina na željenoj cjelini, kustosi izložbe su „prilagodili“ sve što se ne uklapa, umili biografiju i metaforički ušmirglali svaki oštar ugao. To je dosad uhodan i jednako sraman postupak, za struku i šire etički. Jer: ako postoji jedna biografija puna proturječja, od samoga početka do zemaljskog kraja, to je Meštrovićeva. U neobičnoj disharmoniji s veličinom djela, toga neusporedivog opusa, stoje umjetnikova idejna prestrojavanja, promjene i zapanjujuće idiosinkrazije upravo bez paralele i precedenta. Magljenja, obfuskacije, manipulacije autora izložbe – događaja ogromnih implikacija, dokaz su da u tom pravcu bilo kakvo promišljanje problemsko nije još ni započelo, a spram Meštrovićevih nekad fascinantnih, nekad istinski odbojnih i moralno neobranjivih mijena.

Kurs tih promjena pojavljuje se i dalje i u sasvim neočekivanom svjetlu, čak i onima koji ih znaju uočiti i danas, a izvan centralne trijade Meštrovićevih idejnih stavova i faza. Ugrubo:  hrvatskosrpsko zajedništvo – integralno jugoslavenstvo – kasna negacija i hrvatski etnocentrizam, tri perioda koji stvaraju kontraverze i nelagodu kakvu ni mnogo veći intelektualni potencijal od današnjeg u nas teško da bi mogao ispratiti.

Usred spomenutih godišnjica, još jedna se otud poklopila, kao ogledalo koje će nekom višom ironijom mutno bljesnuti, da dodatno baci u anksioznost ovdašnje uskogrudnosti. O toj se (sto)godišnjici ovdje nije reklo ništa, ili ništa inteligentno, u kontrastu s njenom važnošću. Jedan književni fragment koji mi je naletio prošlih dana dao je na istoj liniji to novo svjetlo, i na kompleks Meštrović, javljajući se i kao dodatna, proširena metafora ovdašnjeg pada i očajnih vremena. U Čengićevoj nezaobilaznoj memoarskoj „S Krležom iz dana u dan“, u nadnevku koji, opet okruglo, pada ravno na pedeset godina, u februar 1974. – Stari govori o poznanstvu s Meštrovićem. I momentu kojem je pak tada u „tajnoj simetriji“ bilo pedeset godina. U januaru 1924. umro je Vladimir Ilič Lenjin – čemu je evo točno stotinu godina, a o čemu, koliko mi je poznato, nije ovih dana u nas rečena nijedna jedina inteligentna riječ. Krleža u to vrijeme uređuje „lenjinski dvobroj“ svoje Književne republike i očito i ironično prelazeći preko golemih ideoloških razlika, smjelo, možda i pola u šali, kaže Ivanu Meštroviću da mu napravi – skulpturu Lenjina.

Razvoj je neočekivan.

„Za četiri dana evo ga kod mene.

‘Eno Vam Lenjina, možete ga uzeti.’“

Najvažniji književnik, ujedno komunist, štoviše boljševik i neprijatelj države, od državnog umjetnika par ekselans, k tome monarhiste i (tada još) adepta integralnog jugoslavenstva kojega je simbol kralj kojim je ova priča i počela, traži, dakle, da napravi skulpturu vođe sovjetske socijalističke revolucije, među krucijalnim događajima u historiji čovječanstva, i pisac od kipara to traži baš ovdje, kod nas, i u neposrednoj blizini muzeja gdje sada traje prevažna retrospektiva. A kipar to i ostvari.

Uz dolazak kalupa spomenika s početka, „povratka“ u Beograd, uz događaj izložbe najvećeg umjetnika oba naša naroda, izložbe okljaštrene tupim umom i nepoštenim predstavljanjem, a uz stogodišnjicu smrti čovjeka čije će ideje promijeniti i budućnost odnosa i spram pariškog spomenika i spram Meštrovićevog djela i života – usred toga javlja se danas pitanje. Ima li, naime, u ovdašnjim nacionalnim inteligencijama još onih koji bi bili u stanju bez ideoloških predrasuda i ograničenja promisliti kako valja ova tri događaja? Kulturno, društveno, historijski, dijalektički. Ili, kako se znalo reći, „zdravorazumski“, neopterećeno?

Pitanje, ako ima još ikoga da povjeruje, nije retoričko. I nema unaprijed zadan odgovor.