Sad u februaru, nametnula se još jedna obljetnica u nizu bezbrojnih, što u ovom vremenu služe kao metafore nesretnih okolnosti spram takozvanog kolektivnog pamćenja u različitim, razbijenim dijelovima nekad zajedničkog kulturnog naslijeđa. Naročito je to bilo uočljivo oko stogodišnjice smrti Alekse Šantića (1868– 1924), nekad voljenog pjesnika, kroz nekoliko generacija, svuda gdje se ovaj jezik razumije bez prijevoda. Šantić je u međuvremenu još dio rasparčanog kulturnog kanona samo dvije kulture – srpske dakako (u najširem i institucionalnom smislu) i bosanskohercegovačke, uže mostarske. U tom gradu narod kojem je Šantić pripadao marginaliziran je do neshvatljivih razina, čemu ćemo se vratiti. Od preostale dvije dominantne etnije, zbog tragične rasječenosti grada uslijed izrazite etničke homogenizacije jedna se strana spram Šantića drži sasvim isključivo, dok je druga spoj preživjele prisnosti, tipičnog kampanilizma, folklorizacije i klišeja koji ponosno zvuče, ali ne znače ništa („Šantić je Mostar, a Mostar je Šantić“). Zbog toga, ta bitna lokalna pjesnikova pripadnost nosi i u sebi nešto trajno nelagodno. Ovdje pak, s ove strane granice, iz zemlje koja je prva i najradikalnije prekinula ili rekonstruirala jednom zajedničko i dijeljeno kulturno blago – o njemu više ni spomena. No pjesnik poput Šantića, kao svega nekolicina drugih kroz kulturnu historiju čiji su stihovi dosegli takav rijedak nesvjesni konsenzus i neusiljeno prihvaćanje od naroda, upisan je u kulturu nevidljivo i onda kad ga ona negira ili odbacuje. Tako se djelo provlači, poput lopova, i javlja poput podsjećanja na nešto ne samo umjetničko nego i zaboravljeno ljudsko. Pojavi se tada kad na njega više nitko ne računa i kad su toliki sitnodušno zadovoljni što ga nema. Ali se stih kao uljez, kao antipalimpsest svejedno javi. Ili se ukaže kao slikarski „pentimento“ – prisutnost ili pojava tragova ranije figure, slike, forme ili poteza koji su kasnije premazani novima na platnima starih majstora. U korijenu talijanskog termina, uostalom, glagol je „pentirsi“ – pokajati se.
Kao onda kad je već desetak godina unazad na popularnom televizijskom natjecanju mlada pjevačica Nina Kraljić zapjevala besmrtnu „Što te nema“. Ili kad ju je zapanjujućom tehnikom i prasnagom što je izvirala daleko iznad vlastitih godina, antologijski izveo nevjerojatni dječak iz Prozora Marko Bošnjak. Obje verzije naslonjene na onu najpoznatiju, obradu muzičkog tradicionala koju je u kolektivnu svijest, pod poznatijim, popularnim imenom pjesme, umjesto originalnog Šantićevog „Hasanaginog sevdaha“ za onaj dio koji nije mario za prethodnu sevdalijsku verziju Himze Polovine, donijela Jadranka Stojaković, u (tada) osuvremenjenom aranžmanu Rajka Dujmića. Ili kad i danas vitalan, neusporedivi interpretator Ibrica Jusić na svoj način, onako grko, stisnutih vilica, donese vlastitoj izvedbi i tonu tako suprotnu – osim po nezadovoljstvu nad neostvarenom ljubavi – tako elementarno putenu, istočnjački čulnu „Eminu“, s njenim zaboravljenim podnaslovom „Iz Alibegova sevdaha“, inače objavljenu prvi puta u listu Kolo u Beogradu početkom prošlog vijeka.
Ili kad se netko, u današnje vrijeme naročito, doba novih masovnih odlazaka, najčešće ironično sjeti naslova najpoznatije Šantićeve pjesme, pa kaže – „Ostajte ovdje“, i nakon citiranja krnjeg prvog stiha o „suncu tuđeg neba“ obično stane, dok se oni boljeg pamćenja sjete makar ostatka i svršetka te prve katrene „Neće vas grijat, ko ovo što vas grije, grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije“ (a uzgred (!), koja je u ovoj strofi točno razlikovnost između hrvatskog standarda i Šantićevog srpskog, makar u jednom jedinom slovu?). Ili kad se dobri i nesretni Žera iz Crvene jabuke, prilagodi i uglazbi je u rezultatu na donjoj granici očaja, s pomiješanim i zbunjenim registrom interpretacije, u proporciji s pjevačem i autorom koji je i sam „hodajuća metafora asimilacije“. Ili kad se po milijunti put repriziraju Golikovi „Gruntovčani“: epizoda u kojoj Blaža Katalenića njegova Regica tjera da krene na gastarbajt u Njemačku, naslovljena je „Ostajte ovdje“.
Ovdje pak, oko nas, gotovo nitko nije više svjestan niti mari da je sve to Šantić. I da je prisutan i ovako. Na način koji je poniženje, ali je i najperzistentniji, kad već pjesnik nije više zastupljen u čitankama.
Ali dobro (!). Moglo je i gore. Ovdje, s ove strane granice gdje su kirurški odstranjena imena – osim kad ne zatreba drugačije pa Večernji list, od svih medija, odjednom se u napadu inkluzivnosti gordi naslovom da „Aleksa“ nije nijedne strane nego je „iznad svih“ (ajde?!) – zna se bar na čemu smo.
Tu oko godišnjice, televizijska emisija „Oko magazin“ RTS-a imala je specijal posvećen Šantiću. Uz razne sugovornike, uglavnom redom prominentne kulturne figure u matici, govorila je i snimljena „na terenu“ i predsjednica mostarske SPKD „Prosvjeta“. Trebalo je to čuti. I osjetiti što znači kad predstavnica naroda bez kojega je čitava kulturna historija grada apsolutno nezamisliva, i to ne po nekoj „bočnoj“ liniji ili „paralelnoj“ i dugo izgubljenoj povijesti, poput recimo naše braće Jevreja u Sarajevu, nego netko iz naroda koji je činio magistralnu liniju kulturnog formiranja i identiteta grada, koji je pravio glavni tok historije grada svojim umom, idejama, institucijama, zajedništvom, brojnošću – i žrtvama, nezamislivim – kad dakle padne na marginu. Vjerojatno nema paralele, nema grada takve veličine gdje je ovaj narod tako zastupljen djelom i nasljedstvom, niti grada gdje se strašnije vidi kako to izgleda kad te zgaze, kad od konstituente spadneš na minornu činjenicu brojem i značenjem. Žena iz „Prosvjete“ zvučala je kao da u podtekstu svakom rečenicom svoju pripadnost nakon svega mora dokazivati i onda kad o njoj ne govori. A govorila je o Šantiću – imenom kojim se „pola grada“ (nek se izvine na kalamburu gorkom) diči kao vlastitim simbolom.
Koji dan poslije emisije došle su mi u posjetu dvije prijateljice. Jedna je Mostarka. Po imenu, za razliku od druge prijateljice što je iz većinskog naroda u gradu, ne može se razaznati točno „što“ je, kao što je to tamo često bio slučaj. Niti ona o tome govori ikada. Nekako smo došli i do Šantića.
– Znaš scenu u seriji kad on odlazi od kuće?, pita me odjednom.
Pokušavam se sjetiti kadrova televizijske serije rađene tik pred raspad.
– Ono kad stoji pred ikonom?, prošapta skoro gledajući u stranu.
– To je snimljeno u mojoj kući, reče još tiše. Gotovo nečujno.
